SJEĆANJE NA ZLATIJU I NJENU KAFANU – DOMAĆINSTVO DUŠE

Piše: Željko Rutović

Peć bubnjara i miris sagorele bukovine. I tijelu i srcu i duši, tu vam je uvijek bilo toplo. Unutrašnjost nalik slikama iz Andrićevih pripovijetki, tri, četiri stola, nekoliko stolica, mali čeoni  radni prostor, naravno dnevna štampa i  to je to…mala  kafana velike duše. Dje ? Na nekih četrdesetak kilometara “kroz Platije” od Podgorice prema sjeveru Crne Gore, ili na dvadesetom  petom od Kolašina prema Podgorici. Na terasi, sa prednje i bočne strane  drvene klupe, prirodna ventilacija i svježine dah rijeke Morače i okolnih planina odaje utisak slikarskog platna ili arhivskog  zapisa crno bijele filmske trake. Tu pored, na par metara  mjesna posta, ambulanta, Osnovna Škola „Mojsije Stevanović“, manastir, prodavnica i komšijska kafana, što krajolik čini životnim i govorljivim baš onako kao kad čekanje doktora u ovoj kafani pacijenti prekrate jednom ljutom domaćom ili pivom velikim, nikšickim, koje  u rano jutro pokreće organizam. Tako kaže narodno predanje. A iskustvu  valjda treba vjerovati. Život i terapije…Sve sumarno govori kako to sve nekada, tako reći do juče  bijaše. Dok Zlatija na ovom svijetu bijaše. Dok Zlatijine kafane bijaše. Imala je ta kafana i svoje ime, “Aurela” no, uvijek i samo bijaše “Kod Zlatije”. Skromno ali lijepo. I naravno, ambijent su upotpunjavale nekolike mačke i psi lutalice koji su, zahvaljujući Zlatiji našli baš tu  svoje toplo utočiste. Sjećamo se njene brige o njima.

I na tren, učini vam se kao da je život stao, jer vrijeme otiče nekako natenane baš kao što to čini kapljica dobre jabukovace ili sljive,odgajanih tu na  morackim obroncima.

Vrijeme u kafani  kod Zlatije imalo je  neku drugu iskustvenu dimenziju, neku  posebnu čulnu socijalnu poetiku. Ako bi se crtala kafanska boemska kuća, njen nacrt, ona bi imala lice ove o kojoj iz ličnog doživljaja zborim. I ne samo ličnog. Mnoge kafanske meraklije dijele  taj utisak. Skromno, ali dostojanstveno, nenapadno ali privlačno bijaše. I nešto posebno, stara istina na djelu, kod bogataša na glas, a kod onih koji to nijesu na čast. Kod Zlatije godinama potvrđeno. Biti gost kod  Zlatije, značilo je podsjećanje na uzvišeno tradicionalno domaćinstvo, doček, srdačnost i toplinu ljudske duše. Takvi rijetki primjeri poput nje djeluju kao raritet, nepoznat  današnjim  napadnim komercijalnim interesnim trendovima. Držala bi Zlatija mnogima časove tog srdačnog uljuđenog domaćinstva, pažnje i brige o svojim gostima i njihovim bližnjim. Trebalo je to samo vidjeti i doživjeti. Znate li nesto slično…Da su hotelijeri i njihov esnaf imali “posmatračku misiju” kod Zlatije, naučili bi prvu lekciju, da gost nije broj, već čovjek. No, neke  lekcije se nikad ne nauče a opet neki drugi po rođenju ih dobijaju i nose čitavog života. Da bi se sjutra  o njima sa nostalgijom pričalo. I baš takvi kao Zlatija  vraćaju vjeru u čovjeka.

Nedavnom Zlatijinom smrću  njeni gosti, a bijaše to široki sastav, od komšija tu u mjestu, do slučajnih prolaznika, ili onih  koji tu čekaju nekog ili nešto, pa do književnika, novinara, profesora, javnih djelatnika, službenika  koji na putu prema sjeveru godinama posjećivahu ovu toplu kafanu, izgubiše svi oni, dragu adresu smiraja duše. Tu, u tom malom prostoru svi bi oni bili, zahvaljujući Zlatijinom gostoprimstvu jedna šira porodica, koja zna ko ih okuplja, uvažava i poštuje. I naravno, za sve nas koji bijasmo hodočasnici ovog  mjesta i koji bijasmo Zlatijini prijatelji, ono više nikada ne može biti isto. Onako, spontano ljudi su razgovarali, tu jedni pored drugih, brzo se upoznavali i naravno,  utabanim redom vožnje opet i brzo se sretali. I tako novi dan, nova tema. Nije se tu ćutalo. Riječ se njegovala i poštovala.

Životne sudbe odnesu ljude i to baš onda kada pomislite da ćete imati još mnogo vremena za priču, sretanja, za kafu i sve što po Zlatijinom dočeku bijase ispred vas.

Poznavati takve ljude bio je iskustveni  doživljaj privilegije poznanstva takvih koji  život ne mjere kantarom novca i interesa, već nekim drugim mjerama u kojima se čast, ponos, gostoprimstvo i toplina duše kao u Zlatijinom liku  nesebično ogledahu. Rijetki su to ljudi, jer baš oni su ti koji vraćaju nadu u posustali i od sujete, mržnje i interesa oboljeli svijet.

U sudaru sa konačnim istinama života Zlatija je smrću posustala, ali svojim životom trajno ostala svjetionikom uzvišene ljudskosti, koja jeste  snažna  stranica  kulture sjećanja njenih prijatelja i njenih gostiju, ali istovremeno i nauk onih lekcija domaćinstva duše  koja se sve više prepoznaju nostalgijom, kao što će se u vremenima koja dolaze Zlatija i njena kafana prepoznavati  nostalgijom jednog davnog, ljepšeg vremena.

Zlatija Stevanović, časna Crnogorka.

Zlatija, Čovjek čije ime odredi najšire kosmogonijske krugove  njenih vrijednosti, koje je  na najbolji i najiskreniji način podarila svijetu koji je rano napustila.

Zlatija – ime ljudskosti i  dobrote za neizbrisivo sjećanje.