Sjećanje na zemljotres iz 1979. godine

Prvo lavež pasa, cvrkut ptica, kukurikanje kokošaka, zavijanje uznemirenih životinja.

Slika druga- aprilska, tanka, jutarnja svila sa mirom nedjeljnim u ariji.

Bez ptičijeg poja, ni kučak ni kokot, ribe se povukle s morem.

Ovo će neko čudo, zborili su ribari rani.

I bi 15. april 1979. godine.

Bila sam studentica i došla doma  na feštu sestrine mature sa veštom od organdina boje oljuštene breskve, anđeoskog kroja i pepeljuginim cipelicama za nju.

Feštavalo se u starom, pravom hotelu “Fjord”, preko puta zgrade “Jugopetrola” do zore.

Maturanti, profesori, roditelji, prijatelji.

Gaudeamus i još jedna generacija kotorske Gimnazije u raskoši osamnaesto godišnje zrelosti, spremna za život novi, veliki, ali nespremna za strašni sud kome se niko nije nadao na samo tri ure od fešte, kada nas je iz prvog sna prenula treska, škripa, huk, grmljavina planina.

Iz sobe glas moje majke koju je otac vukao preko tinela starinske kuće, do sobe moje i sestrine, a sila vraćala za jedva pređen put od dva, tri koraka do nas.

Izginusmo djeco, ali smo zajedno!

Zatvorite oči čuh u njenom zagrljaju, a onda izgubih svijest u očevom naručju.

Moja dobra baba u panici, zatečena na skalama kamenim nas je dozivala da silazimo.

Napustili smo staru, kamenu kuću urušenog krova u Škaljarima sa počulom koji je selo popjio i portikom od kamenih ploča, sa starinskim, teškim vratima što su se klavom zatvarala, a malim gvozdenim zvonom otvarala, pa skalama od kamena do našeg stana sa kostratom i šufitom.

Kuća ispred koje su pižuli, stara stoljetna murva, oleander bijeli i jorgovan.

Samo jedan pogled na krov koji je u par sekundi odletio, a sa njim moje djetinjstvo u prašinu potresa.

Tatu sam slabo gledala  nakon prvog šoka, ali sam  novim traumama strijepila za njega, jer je pod vatrogasnim šlemom i u radnoj monturi komandovao vatrogascima, penjao se na krovove, bedeme, zvonike, kule ovog grada za spas ljudima i imovini, i bio šef štaba za civilnu zaštitu.

Mama na svoj radni zadatak vodila je budžet i finansije u Opštini Kotor i preko olovke joj je prošao svaki lijek, svaka deka, šator, namirnice što su ih jugolsovneski narodi i narodnosti u izobilju i konvojima sa natpisom “Pomoć za ugroženo područje” slali nesebično, kopnom, morem, vazduhom.

Baba moja, divna je kuvala za nas i komšije na ognjištu improvizovanom u garaži, kasnije staroj kužini sa škafom kamenom i velikom trpezom.

Moja Brankica i ja kao i naši drugovi, komšije, Zdravko, Vesna, Sveto, Janko, Željko, Ljilja, Bato, Mijo, Olivera, Bela, Lidija, do juče pod smokvama i trešnjama proljećnih radosti i nestašluka, ovih potresenih dana na posao.

Dom kulture u Škaljarima gdje smo na igranke odlazili, za tren se pretvorio u veliko skladište, prostor u koji je stizala pomoć, a omladina iskrcavala šatore, ćebad, sanitetski materijal.

Tako danima, a noćima na skale škaljarske u blizini škole naše, tačnije na tužnim ruševinama negdanje škole i njenog dvorišta uz miris marende i nezaboravnih učitelja, uz gitaru “zasjat će palace, antike tarace!..”

Pjevali smo u više glasova i prkosili sili, obećali novo svijetlo na patinu drevnog nam grada.

Zvona sa Gospe od snijega u predvečerju s mirom na dobru molitvu su pozivala.

Bilo, ne ponovilo se.

I zasjale su palace u gradu svetaca i vila u gradu sila, scila i haridbi.

Dubravka Jovanović

*  *  *

Zemljotres u Crnoj Gori 1979. godine je bio najrazorniji potres na teritoriji današnje Crne Gore, tada dijelu SFRJ.

Zemljotres, jačine 7 stepeni rihterove skale dogodio se 15. aprila 1979. godine u 7 sati i 19 minuta, petnaestak kilometara od crnogorske obale između Bara i Ulcinja.

Potres je trajao deset sekundi, i uglavnom se osjetio duž crnogorske i albanske obale.

Teško su oštećeni stari gradovi Kotor, Budva, Herceg Novi, Bar i Ulcinj.

Prema izvještaju UNESCO-a iz 1984. ukupno 1.487 objekata je oštećeno, od kojih su skoro polovina domaćinstva.

Trideset posto od ukupno oštećenih objekata je upotpunosti srušeno.

Preko 1.000 spomenika kulture je oštećeno.

Na kraju je ukupno 101 osoba u Crnoj Gori poginula, 35 u Albaniji, a više od 100.000 ljudi je ostalo bez krova nad glavom.