SJEĆANJE – JOVAŠ STANIŠIC (1944 – 2025 ), LIRIK  ISKRENE DUŠE

Piše: Željko Rutović

Tako su u istorijskim čitankama, na slikarskim platnima i na starim filmskim zapisima izgledali stari Crnogorci. Plemeniti Jovaš Stanišić iz Vinića, crnogorski novinar, pjesnik, publicista i učitelj, uvijek me je podsjećao na njih. Visok, markantan, sa gustom kosom i brcima, dubokog hrapavog glasa i čvrstog stasa, budio je nostalgične slike naših predaka. Rijetke pojavnosti bješe on. I ne samo po vanjštini, već i po etičkim, moralnim karakteristikama, čvrstoj riječi, patriotizmu i ljubavi prema majci Crnoj Gori, tom domu slobode, kako je on zborio. Jovas, i mnogo više od rečenog. Onaj ko ga je poznavao, dobro je znao njegovu tananu, iskrenu čistotu duše.

Iza sebe Jovaš ostavlja snažno ljudsko i duhovno nasljeđe  koje sa razlogom, kao dužnu kulturu sjećanja treba njegovati. Da se zna i podsjeća kako je stameno hodio, mišlju i lirikom iskrene duše zborio.

Častan život časnog covjeka. Nikome i ničemu se nije pomjerio kad su  Crna Gora, njena istorija, kultura, jezik i duhovnost bili u pitanju. Jovaševa misao, stav, odnos, vrijednost,  uvijek se nepokolebljivo znala, jednostavno vrlinom časti se zvala. Za tu čast nije pitao koliko košta, niti ga je što na tom životnom putu moglo poremetiti. Znaju to dobro njegovi savremenici.

Da, i kako to priliči pjesničkoj duši, Jovaš je nosio, njegovao i široko širio emociju dobrote ljudskog bića, vidljivu, iskrenu i empatičnu. Imao je i u očima nosio tu dobrotu. Za druge svjetove nije ni znao. Tom svijetu je u mislima, riječima, djelima i pripovijedanjima jedino i samo pripadao. Taj svijet dobra i rodoljublja bijaše njegova luča kojoj se je predavao bez ostatka. Ta luča, njegova crnogorska kuća, čija je vrata otvorenosti i tolerancije, bez obzira na ime, jezik i kulturu, širio za sve ljude  koji misle i rade o opštem dobru – o dobru Crne Gore.

O njegovoj rodoljubivoj  himni “gorkih stihova ” knjizi poezije  ” U mreži crnog pauka “(2020 ) doajen crnogorske intelektualne misli Dr Čedomir Bogićević će zapisati da je ” u Jovaševom pjesničkom vijencu satkana kristalna čistota ljudskih fenomena bitka – misao, riječ i djela… retorički obogaćujući misaone fenomene poetike bogatstvom crnogorskog jezičkog izraza, izražavajući ne samo tu misao nego stvarajući i obogaćujući crnogorski jezik”.

Teško je živjeti bez nade, znao je reći Jovaš, vidjevši i tražeči tu nadu u iskonu ljudskog bića, slobode, etičnosti i otpora svakom zlu.

To Jovaševo lice slobode isijavalo je iz sebe ponos i čast, dostojanstvo i mir, obavezu ljudskog imena koje iz prošlosti svoje domovine crpi  snagu otpora  za vjekove  budućnosti vječnog postojanja.

Jovaševo ime, riječ i život ostaju trajnim podsjetnikom kako su izgledali, zborili i etiku tvorili stari Crnogorci.

Jovas Stanišić, svijetla gospodstvena ovovremena stranica  ljudskosti iz koje treba učiti – kako treba  časno hoditi i životom se za život ponosa i slobode boriti.