SJEĆANJA – NIKŠIĆKI OBUĆARI CANO I ŠEKO

Piše: Željko Rutović

Cano u nekadasnjoj Hrvatskoj, danas Manastirskoj, a Šeko u Karađorđevoj ulici. Dvije ulice, dvije autentične urbane poetike jednog socio – kulturološkog nikšićkog nasljeđa Miladin – Cano Vučeković i Šeko Jaganjac, vlasnici kultnih obućarskih radnji koje davahu tu aromu, taj ritam, taj ton života grada. Sjecanje koje ne blijedi.

Tom bogatom socijalnom igrokazu Manastirske, njenih poznatih imena, događaja, anegdota i životnih, gotovo filmskih priča, na  najbolji način pridružio se je i svoj znameniti trag ostavio Cano, koji je daleke 1959. god. počeo učiti obućarski zanat u zadruzi Zelengora. Poput neimara koji neumorno kleše svoj kamen života, Cano je od 1964. kada je sa dvadeset dvije godine u kući Nikolića u Hrvatskoj ulici otvorio svoju radnju, ispisivao  tu neobičnu melodiku kako mašinskog zvuka tako i reskih otkucaja na metalnoj podlozi, na kojoj bi pohabana obuca dobijala novi izgled za nove korake života. Bijaše, i danas jeste  to radnja nalik crno bijelom dokumentarcu uigranih poteza priručnog alata, mirisa i prijatne riječi, za čije početke i kupovinu prve mašine za šivenje cipela bijaše dragocjena i nezaboravna pomoc uglednog nikšićanina Blaža Šakotića. A u radnji pogled bi privlačila ta mašina na kojoj je Cano napravio – sašio prve cipele majci, do nje obuća, čiji je jedan dio  uredno složen na policama čekao svog vlasnika, a drugi, danas bi kazali “set” tu tik do vještih  majstorskih  ruku Cana i Milorada Nikolića, onako u vidnom polju koje su tu da opominju na rokove. Mjeru preciznosti i neobičnog šarma ovoj radnji od svoje osamnaeste godine, od 1978. davao je i danas daje  Milorad i njegovo srdačno lice ljudske topline, koje je  preraslo  u zaštitni znak ovog toplog kutka. Imao je Cano sve do svoje smrti (2015. god.) vremena, strpljenja i riječi dobrodošlice za sve svoje mušterije, slučajne prolaznike, dežurne  šetače, dokonlije….jer da, kod majstora se oduvijek dolazilo da se koja onako u prolazu prozbori. Obućarske, kojih u Nikšiću u Canovo i Šekovo doba bijaše  osamnaest, brijačke, krojačke, kovačke radnje pune su arhiva žive rijeci kojima se kalio ljudski i duh i um.

Znali su to dobro stari Nikšićani, te su zato rado posjećivali zanatsku radnju Šeka Jaganjca  tog vrsnog majstora svog zanata, kod koga je Cano odmah posle vojnog roka počeo svoje prve  obućarske dane i tajne tog za njega, kako je govorio, najljepšeg posla. Dolazilo se kod majstor Šeka još od pedesetih godina prosšlog vijeka kada se odvojio od zadruge otvarajući svoju radnju, na po  času razgovora, onako u prolazu, prodivani se koja domaćinska, duhovita, ljudska rijec. I to  uz cigar duvana i kafu iz susjedne kafane bez kojih se, kako tada tako i danas, ova ulica ne može zamisliti. A Šeko, poput drevnih mudraca, kratko i jasno, poučno i glasno, ljudski srdačno.
Evocirale su se kod Šeka mnoge lijepe nikšićke priče, među njima naravno sportske, posebno bokserske, jer Šeko kao udarna pesnica nikšićkog boksa šezdesetih prošlog vijeka, skupa sa Žarom Mijatovićem, Čedom Počekom, Makijem Anđelkovićem, bijaše pravi sagovornik. Eh, ne bijase to tek obična zanatska radnja, niti je to tek obična ulica, u kojoj danas Šekov sin Aid nastavlja tradiciju porodičnog zanata dugu blizu sedam decenija. Naprotiv. Učini je Šeko  takvom da se ona otisnu u sjećanje poput najljepše razglednice koju nostalgično vadimo iz starih škrinja velikih nikšićkih uspomena.

Cano i Šeko, sinonimi nikšićkog obućarstva, dva nikšićka simbola i biljega vremena građanskog, plemenitog Nikšića, zaslužnici kulture sjećanja, svojim životom i radom upisali su sebe u  hroniku na koju se rado pozivamo budeći nostalgične emocije nekih prošlih, ljepših i boljih vremena.