SISTEM UŽIVANCIJE ZA ODABRANE

Piše: Zoran Vulević

Nije u socijalističkom sistemu bilo bogataša, pogotovo ne onih kakve danas, u vrijeme tržišne ekonomije imamo. No, kada bih trebao da biram izmedju privilegija i životnog komfora koje su imali političari i rukovodioci u prethodnom sistemu, posebno oni na najvišem nivou, i onih u kapitalistićkim zemljama, ma koliko na prvi pogled to izgledalo neuporedivo, mnogo bih se prije odlučio za povlastice i privilegije političara i rukovodilaca iz vremena socijalizma. Zato što su sa manje mentalnog napora i rizika po sebe koristili poslovnu poziciju u svrhe zadovoljenja praktičnih potreba i hednističkih prohtjeva.

Kada je riječ o zemljama koje su u procesu izgradnje kapitalističkog sistema, kao što je Crna Gora, ovakav moj izbor se čini još prihvatljivijim. U njoj se i dalje odvijaju tranzicioni tokovi čiji je cilj pravna država, tržišna privreda i, konačno, demokratsko društvo. To je, znači, još uvijek nestabilan sistem koji investitore ćera na oprez i uzdržanost. Sve njih zajedno ne napušta zabrinutost kako održati kapital kojim raspolažu, odnosno kako ga oploditi i unaprijediti svoj biznis u postojećim, promjenljivim uslovima poslovanja, koje posebno opterećuje nekonzistentna zakonska regulativa.

Poznato je da su za političare i rukovodioce u socijalizmu, naročito one visočijeg ranga, svuda bila otvorena vrata, ma gdje se našli širom one velike Jugoslavije. Bila im je dovoljna samo hemijska olovka za potpis na računu koji im se ispostavi za ono što su popili, pojeli, za prenoćište i slično. Da ne pominjemo njihove druge, raznorazne benefite po svim pitanjima koja se tiču svakodnevnog života. Što bi im lična svojina nad kućama, stanovima i slično, mada je i toga bilo sve više, kad im je sve lako dostupno. Jedino je od karaktera rukovodioca zavisilo u kojoj mjeri će sve te povoljnosti koristiti. Ne od zakona i vladavine prava. Ništa, dakle, nije bilo upisano na njihovo ime, a sve im je bilo na dohvatu ruke. Niko ih nije mogao optužiti za vlasništvo nad društvenom ili državnom imovinom, iako su tu imovinu redovno koristili za ostvarenje svojih ciljeva. Veoma rijetko je član njihovih porodica bio nezaposlen. Naprotiv, uglavnom su dobijali zavidne poslove, bez obzira na sposobnosti. Bar jedan automobil su uvijek imali na raspolaganju, od jutra do sjutra. Zašto bi kupovali svoj, kada im se tako više isplati. Ne plaćaju gorivo kao ni druge obaveze koje proističu iz te vrste vlasništva. U svemu su zaštićeni, kao rijetke muzejske dragocjenosti jer, zaboga, oni su posebna vrijednost društva, bez kojih ono ne bi moglo opstati. Vole da bučno i uporno ističu i promovišu prednosti socijalističkog sistema i uspješnost njegovog razvoja, kako ih niko ne bi mogao optužiti da naginju kapitalizmu. Koji redovno i žestoko kritikuju, iako su, objektivno, u mnogo lagodnijem položaju od političara i najvećih bogataša koji u tom sistemu žive. Što je postajalo sve očiglednije kako se bližio kraj toj neprirodnoj tvorevini koja se raspala, nažalost, na najgori mogući način. U krvavom ratu, dominantno izazavanom agresijom JNA koja je bila u rukama Beograda.

Zbog svega toga se optužbe u vrijeme takozvane antibirokratske (AB) revolucije da se radi o tzv. “jagnjećim brigadama”, kao sinonimu za vlastodršce tog populističko-manipulatorskog režima, i jednom od argumenta da ih treba smijeniti, nikako ne smiju potcjenjivati i doživljavati kao njihov bezazlen grijeh. Već, naprotiv, onako kako zaista jeste: upečatljiv primjer postojanja privilegovane klase kojoj je bilo sve dopušteno. Takozvane crvene buržoazije!

Nikada privatnika u kapitalizmu nije podsticalo poštenje da vodi računa o svakom i najmanjem trošku, da racionalno upravlja svojim biznisom i uopšte svojim životom, već goli, golcati lični interes. A to traži maksimalnu posvećenost i predanost poslu. S druge strane, ako nijesu pošteni i savjesni, rukovodioce u socijalizmu nije previše brinulo oće li racionalno trošiti novac koji nije njihov. Čak i kod onih najčasnijih vremenom popušta odgovornost, a s njom i obzir, kao dva, iako krajnje nesigurna, veoma važna uporišta za održavanje tog sistema. Što najočitije govori o apsurdnosti njegove dugoročnije održivosti. Elem, svi oni su relaksirani u tom pogledu u odnosu na privatne vlasnike kapitala. A to znači da je lični, nikako ne društveni, interes najjači i najveći motiv koji pokreće pojedinca da napreduje, a time i društvo u cjelini. Privatni vlasnik, bio moralan ili ne, imaće jednak odnos prema svom biznisu i veoma će voditi računa o ekonomskoj opravdanosti svake aktivnosti koju sprovodi. U uslovima društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju takav pristup je, jednostavno, neodrživ, naročito u dugom roku. Zato ne treba da čudi slom socijalističkog sistema u mnogim državama. Pokazalo se da sistemu društvene svojine vrijeme nije saveznik. Početni entuzijazam društva vremenom slabi, a privatni interesi se bude i sve više dolaze do izražaja. I tako sistem polako počinje da se urušava. Da guta sam sebe.

Bez i najmanje dileme ne nalazim sebe u društvu ni jednih ni drugih, ali kada bih već bio primoran da biram, odabrao bih kako sam i naveo. Uvjeren da je malo koja politička vrhuška u istoriji sebi obezbijedila toliko bezbrižne ugodnosti u životu i toliko blagodeti s manje rizika za sopstveni status i sa manje zabrinutosti i opterećenja za rezultate svoga rada, kao ona u socijalističkom sistemu.

Zbog svega toga priče kako je u socijalizmu bilo bolje i pravednije, su samo prividno tačne. Niti je bilo bolje, niti pravednije, ma koliko ponekad i na prvi pogled izgledalo. Jer da je valjao, da je bio postavljen na pravim, realnim osnovama, taj sistem ne bi tako brzo propao. To je bila građevina svakim danom sve zrelija za rušenje kojoj je, na kraju, bilo dovoljno da je lagani povjetarac samo dotakne, pa da se stropošta.

I da ne bude zabune, potičem iz partizanske porodice i ovo pišem kao nepokolebljivi antifašista i socijalista privrženik demokratskih vrijednosti, nikako kao slijepi podržavalac “marša lijevom.” Kao neko ko je živio i bio radno angažovan u oba sistema, iskusivši i sve njihove negativne strane. Koji je imalac fakultetske diplome dobijene u socijalizmu, a takođe i diplome o završenim poslijediplomskim studijama preduzetničke, tržišne ekonomije. Dakle, spoj prakse i teorije stečene u oba sistema. Ovo ističem isključivo kao činjenice koje me obavezuju da se suprostavim nekim entuzijastičnim stavovima koji favorizuju bivši socijalistički sistem kao nadmoćan u odnosu na sve ostale.