Sindrom Snishodljivoga Sluganstva Srbiji Smetenih Sramotnjaka Samozvanih Srbskih Spartanaca Suludnjaka (II)

 Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Posrb(a)ljeni Crnogorci su genetski 100% isto što i mi Crnogorci dukljanskoga porijekla, ali – teke se posrb(alj)e, ili ”ośete” metamorfozu put srbske transgranične pestokupljevinske družine, jednomašice im se svijest naopačke prevrne, i naši mentalni sklopovi apsolutno različito funkcionišu do punanijeh 180°, tj. doslovice o svemu razmišljamo na sasma suprotan način!

• za nas Crnogorce dukljanskoga porijekla Nemanjići (posebice S. Nemanja ka’ genocidni zlodej-zločinac i kulturocidni vandal) su: agresori, okupatori, zlikovci, krvnici i tuđinska dinastija, tj. ono što zbore činjenice iz povjesnice; za Posrbalje-Posrbice oni su ”domaća”, ”pitoma” dinastija – i za tamo-njih ništa nema, prosto ne postoji od očitoga i dokazanoga: raškoga surovoga neprijateljstva spram Duklje i naših predaka Dukljana, Nemanjića ”zaslugom” nestanka Vojislavljevića, učinjenoga od sjajne dukljanske kulture, koju su zbrisali sa lica zemlje, … – čak, relativno brojna crnogorska bratstva i neka plemena tvrde da vode porijeklo od te ”blagorodne dinastije” (cijenite im pamet – ne Nemanjićima, no tijema njihovima ovdašnjim ”potomcima”, koji toboš ižljegoše iz Nemanjića mošanjah);
• isto tako, sasma različit odnos imamo i suprostavljene emocije pośedujemo kad su u pitanju: agresori, okupatori, zlikovci i krvnici Karađorđevići, tj. ono što zbore činjenice iz povjesnice;
• za nas je nepojmljiva strahota ili grozota ono đaolje ”snahočinstvo – snahačenje – snohačenje”, odnosno – ona u Srbiji ”divna” tradicija (da pojednostavim) snahojahanja ili snahojebanja (ovako se lakše pamti); po drugoj strani, posrb(a)ljeni Crnogorci sile nema da biše tu tamošnju narodcku navadu iz punanija usta osudili (radi bi bili, kad bi ikako mogli, da taj bracki kastig nekako zataškaju);
• podobno, ka’ za ovo potonje ozgor, važi i za znameniti običaj šetanja opanakah; ovizi ”našizi” na to otprilike vele: ”Nije toga baš toliko bilo” – tijem pokušavaju odbraniti prave Srbalje, koji rekreativno okolokutnje šetanje svojih predaka ne poriču no ističu, pa ispada da falsifikovani Srbalji odovud o tomu bolje znadu od njihove braće śedoka iz prve ruke, i ka’ da su lično, tokom petstotinah godinah – svojim bezbrojnim sestricama iz Srbije (što bi se reklo) ”držali svijeću”);
• za nas je crnogorska zastava (crvena ljepotica) svetinja; posrb(a)ljeni đečki i đojke obožavaju zastavu Srbije (trobojku-mahmudovku), i to do te mjere da svoju tradicionalnu i slavnu mrze, bucaju, pale i gaze; jednu stvar glede crvene zastave ne treba stavit na stranu: tamo-oni je ka’ (neo)četnici ne podnose, jer je to boja gospode komunista-antifašista; i još nešto ne možemo stavit na stranu zaborava: od kad je pod trobojkom-mahmudovkom započelo pa proćetalo (neo)četništvo, tj. od kad po Crnoj Gori srbočetničko-klerofašističko-litijaškouličarsko-otpadničkopodaničko-protivucrnogorsko kolo (pred)vode potomci saradnika nacista i fašista, i (po riječima S. Moljevića: pljanih) koljača – u to su poširoko bradato kolo, nažalost, zaigrali i potomci iz komitskih famelja, partizanskih kuća, bivši članovi ili simpatizeri LSCG itd.; njima takvima, dibidus ništarobama i ljuckim bljuštakama – poručujem: obraz vaš zavazda ošporkani pred jedinom domovinom, i okiđeni pred Crnogorcima – rodoljubima sve tri vjere, sporad vašega kolaboracionizma sa: četnicima, klerofašistima, crnomantijašima Srbske Proklete crkve, podlacima, izdajnicima, otpadnicima, zlotvorima, … – nikad umit i zakrpit nećete moć; Crnogorci i Crnogorke, molim vi se, i crnogorskom ve kapicom kumim – da tijema bravljim brabonjcima, njihovu veleizdaju nikad NE oprostimo – i to: poimenice(!);
• tamo-oni neće da vide ili objektivno sagledaju (recimo) fukarluk srbskoga komandnoga kadra spram Crnogoraca u ratu za Skadar, i tokom prve dvije godine Prvoga svjetskoga rata; na isti način stotine i stotine nesojskih djela otud namjerno i bezbolno previđaju – ka’ što neće da vide ni nesojluk sadanje vlasti u BG spram Crne Gore;
• teke se ovizi stručnjaci izjasne da su Srbalji – sve iz Srbije (ili skoro sve: pođešto im od ozgor nabrojanoga zjelo teško zapada i u grkljan zastaje) doživljavaju svojom tradicijom, pa tako svojataju, tačnije reći – poistovjećuju se sa tamo-tuđijem sakralnim graditeljskim nasljeđem; Crnogorci imamo sjajnu sakralnu arhitekturu: zetska škola (doduše, Manastir Beška, Moračnik itd., banditi iz Srbske Proklete crkve zanavijek nagrdiše) i arhitektura seockih crkava – dio su širega korpusa mediteranske arhitekture-kulture sa osobenostima romanike; Posrbaljima-Posrbicama je sve barabar i ništa ih ne smeta to što se uzduž i upoprek Crne Gore grade ona zisto rugla od hramova u (neo)raško-moravsko-vizantijskomu stilu);
• itd. (do prekśutra ujutro).

Jednu stvar želim posebice izdvojiti i naglasiti.

Teke posrb(a)ljeni Crnogorci dožive onu, na začetku spomenutu – metamorfozu tipa ”S”, jednomašice od braće iz Srbije, u punanom kapacitetu – preuzmu karakteristiku (kolektivnoga) lagavanja.

Znači, na polzu srbstva jedanak i iz petnija žila ulože lažinjat.

Neviđeni fenomen identifikacije ili poistovjećivanja!

Śetimo se samo onijeh negdanjih oberlažavina o tobožnjoj ”ugroženosti Srbaljah u Crnoj Gori”.

Istina u vezi sa tijem, i to po svakojemu pitanju, bila je sasma obrnuta od onoga što su tadijer zborili, tačnije – lainjali.

Razumijem drskost kolektivnoga pragmatizma i podlost političke strategije, ali – treba imati osobenost rasnih nikogovića, bit osobito ništavilo i strašna džukela da bi se godinama onako pečobrazno i niskotno javno lažinjalo.

U psihološkom smislu je zanimljivo da:

• što više iz Bijeloga grada brljaju Crnu Goru;
• što su više otud falsifikovali našu povjesnicu (toga je stoljećima grdno čudo bilo, a posebice od strane Milutinovića, Medakovićah, Milakovića, …);
• što su više ponižavali Crnogorce (Obrenovići, Đorđević (mnim na ono: Crnogorci i Cigani), …);
• što su ”poštenije brinuli” o Crnoj Gori, Crnogorcima, crnogorskom jeziku, avtokefalnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (Gagić, Karadžić, Garašanin, Nenadović, Novaković, Pešić, Pašić, Karađorđevići, …);
• što su nas više proganjali, mučili i ubijali 1918-1941 (mnim na klasične nesoje iz Srbije koji po Crnoj Gori tadijer nezapamćene zločine počinješe);
• itd. (do prekśutra ujutro) –

to su ovizi ”našizi” odolen sve više:

• snishodljivi;
• za Srbijom ponešeni;
• za srbstvom i (albanskim) Kosovom zagriženi;
• u ”bracke” pestokupljevinske pogani zaljubljeni;
• darežljivi (evo vi sve naše dinastije; evo vi obodsko-cetinjska štamparija i Oktoih; evo vi naša slava i slobodarska tradicija; evo vi kontinuitet našega postojanja (da napunite onu rupetinu nastalu tokom 500 godinah); evo vi crkve i manastiri (dobra nacionalne kulture skupa s našim grobovima u kumbulj); evo vi 52 km² dukljansko-zetsko-crnogorske zemlje čitav milenijum: ponosom branjene, krvlju natapane i slobodom (o)kupane – doklen ste vi tričavu polovicu toga milenijuma: opanke šetali, rtenicu savijali i rep podvijali; evo vi ga ugalj jeftino (da nema kuđe jeftinije), …);
• itd. (do prekśutra ujutro).

Što leži u biti bića posrb(a)ljenih Crnogoraca – da mi je znat?!

Kako to da ti ajvani i avetinje tako slatko svoje orlovsko gnijezdo, koje je ka’ suza čisti i ka’ munja oštri gorski vjetar preko tisuću godinah mazio i štitio – u papcima i kopitima gaženu glibavu mlaku i žabokrečinu, s tolikom voljom potapaju i nasramotu utapaju, tj. maloumno dave?

Začem čine što čine?

Što ih nagoni da neote da su kapac od samijeh sebe, no svoje postojanje bez tutora ne begenišu – sve čineći da Crnu Goru suturišu?

Koji bi to svoj jad ta patriotska jadila šćela u sebi da potisnu, pa tuđim na iracionalan način nadomjeste?

Ośećaju li se malim-śitnim i beznačajnim – pa bi radi da ”porastu” dok izrastu?

Dukljansko-zetsko-crnogorska povjesnica im zjelo otkrito i zanago tvrdo veli, tj. na njih graje: da se trebaju itekako drugojače i, doslovice – sasma obrnuto ośećati!

Česovi je sindrom u pitanju – nako onaj koji sročih u naslovu štiva, i do ovoga njegovoga mjesta pokušah opisati?

Dijagnozu im ne umijem uspostaviti, ali – siguran sam da su ovdašnji falsifikovani Srbalji u apsolutnoj oprjeci sa zdravijem razumom!

Počesto pomislim da Posrbalji-Posrbice umjesto mozga imaju: splačine!

Glede samo na to kako spram svoje domovine Crne Gore, i spram nas Crnogoraca – rodoljuba sve tri vjere postupaju, dostina od tamo-njih su, od glave do pete: prave splačine!

aktuelno