SIMPTOMATIČNO SIMPATIČNO

Piše: Meliha Meli Ramusović

Simpatija je magična moć. Baš kao i ljubav, potire sve argumente razuma.

Simpatičan je i potpredsjedniku Vlade izbor za visoku funkciju u ANB-u. Kako nam je pojasnio, simpatičan jer je dotični trebao biti prvi Albanac na toj funkciji.
A kada simpatija obuzme, mnogo toga postane manje bitno. Pa i to što izbor pravosnažno osuđivanog čovjeka na bitnu funkciju za nacionalnu bezbjednost, ne samo da uskraćuje legitimitet toj instituciju, već je i protivan zakonu koji je uređuje.
Protivan bi trebao biti građanskom društvu i latentni nacionalizam u ne- profesionalnom motivu simpatije. Ali to manje kome zapra uši u zemlji raspojasanih identiteta.

A da ne bi sada iz iskazanog predmeta simpatije izvlačili tezu da je Jokoviću ( i njegovim bližim, kao i onim tamo daljim, savjetnicima) i predsjednik Vlade možda simpatičan iz sličnog razloga, primjetićemo samo da ovo simpatično djeluje simptomatično.

A, simptom je ta simpatija još ponečega, protiv čega je većina građana (istorijski) glasala.
Simptom jednog sistema u kojem su državne funkcije partijski plijen i međupartijski kompromis. I nerijetko u podjeli tog plijena, bezrezevna simpatija prema partiji i njenim čelnim ljudima, ključna je preporuka koja potire sve nedostatke.

Sistem je to koji je evidentno još uvjek tu i koji od državne administracije konstantno pravi kolateralu mediokriteta i neznaveno plitkih ambicija.
A od građane kolateralu one simpatije koja ih, u nadi da će se nešto istinski promjeniti, uvijek iznova pogura da zaokruže neki simpatični broj na glasačkom listiću.