Sile nove Osovine i Crna Gora

Drugih reakcija od zvanične Podgorice nema. Ministarstvo vanjskih poslova se ne miješa u vanjsku politiku Crne Gore. To nije novost, jer se ministar Ibrahimović dobro snalazi isključivo na domaćim jezicima i samo na svježe asfaltiranim prigradskim putevima u rodnoj opštini.

O istorijskim i dramatičnim promjenama i procesima na međunarodnom planu ćuti i premijer Spajić (mada je njegova i fascinacija partije na čijem je čelu Trampom, Maskom i kripto-biznisom jasna), dok se predsjednik Milatović okrenuo unutrašnjim političkim procesima, iako njegovi savjetnici, nažalost, ne uspijevaju da mu pomognu ni oko banalnih stvari, pa čak ni u razumijevanju statusa Delegacije EU u Podgorici.

Uz Milatovića su, bar što se razočaranja u postignuti sporazum Vlade/PES i opozicije tiče, i predstavnici stranaka čiji je stvarni lider četnički vojvoda Mandić, što će reći Aleksandar Vučić. Oni, međutim, za razliku od svih pomenutih, nemaju straha da izraze svoje zadovoljstvo, niti razloga da skrivaju svoje oduševljenje novom osovinom koja se stvara na globalnom planu.

Amerika i Rusija zajedno, Tramp i Putin saglasni – baš kao na onom predizbornom bilbordu neđe uz magistralu u Zeti iz 2016. – nova su konstelacija kojoj se raduju svi anti-zapadni političari i stranke, sve nijanse i varijante velikosrpskog nacionalističkog projekta u „Maloj Ukrajini“, u kojoj čak i lokalni namjesnik Crkve Srbije izražava, sasvim relaksiran od opasnosti i zebnje da se to vražje „prokletstvo“ može brzo ostvariti, kako je i on za to da Crna Gora bude u EU!

Sve može, ako bi i kada bi Crna Gora bila sprska. To je bila i ostala podloga i rezon tog tramp-putinovskog „evropejstva“.

U Crnoj Gori će ta globalna pitanja, ako ikada dođu na dnevni red, morati da sačekaju lokalne izbore i dnevno-politička nadmudrivanja. Provincijalna pamet i njoj srazmjerna politika polaze, sva je prilika, od gotovo jednoćelijske „mudrosti“ kako treba sačekati finale nove konfrontacije i pregrupisavanja velikih sila i saveznika – kako onih koji su formalno, tako i onih koji su suštinski bliski aktuelnoj većini – pa se, onda, prikloniti pobjednicima

Ostvaruju se najluđi i najsmjeliji snovi i maštanja sa krajnje nacionalističke i totalitarne desnice. Ta mrska i zločinačka Amerika se, sve jasnije, priklanja Rusiji, što je, na lokalnom i regionalnom planu, idealna šansa i platforma za dalju srbizaciju Crne Gore, njeno parcelisanje po etničkoj/religijskoj osnovi i za svođenje njene nezavisnosti na praznu formu.

A i NATO je u krizi, što veoma dobro shvataju i u Ministarstvu odbrane koje, baš kao i pomenuto MVP, jedva čeka da se dogodi normalizacija sa Rusijom „od koje smo imali mnoge benefite“. Onda će i retorika u vezi EU biti sasvim drukčija, ako bude potrebe za njom. I za retorikom, i za EU!

Putin je, dakle, kasnio dva sata na zakazani termin telefonske komunikacije sa Trampom. Onda se dogodio razgovor, o kojem postoje (bar) dvije verzije, odnosno zvanične objave.

Američka varijanta je vrlo optimistična, ne pominje dugu listu ruskih maksimalističkih i suštinski neprihvatljivih zahtjeva (bar ne za Ukrajinu i za evropske saveznike), dok napominje saglasnost dvije strane u vezi raznih situacija na Bliskom Istoku, kao i onemogućavanja Irana da napadne Izrael.

Kremaljska varijanta je drukčija. Ne samo da se ne pominje Iran, već se jasno napominju uslovi: zaustavljanje cjelokupne vojne pomoći Zapada Ukrajini, prekid saradnje Zapada u oblasti dostavljanja obavještajnih podataka Ukrajini, zaustavljanje mobilizacije Ukrajinaca za vojnu službu (!) …

Trampova verzija „paf-paf“ diplomatije, tj. propagandne i lakomislene populističke interpretacije pregovaračkog umijeća o pitanjima najvećeg značaja, sudarila se sa sovjetsko-ruskom školom politike i diplomatije, nespremnom da propusti i najmanji znak slabosti, nedoumice i neznanja na drugoj strani. Uz to je Putin, kako smo već rekli, neposredno po okončanju tog „vrlo uspješnog razgovora“ naredio/odobrio nastavak napada na Ukrajinu.

U svakom slučaju, svijet je dobio nove sile Osovine – SAD i Rusiju, koje zajednički vide „ogromne potencijale za saradnju“. Trampov „transakcionizam“ je (kvazi)teoretski okvir za novu ekonomsku i političku konfiguraciju na globalnom nivou, ali i izraz unutrašnje degradacije i institucionalne implozije američkog društva.

EU, ali ne samo ona već i niz zemalja počev od Kanade, su u velikoj, istorijskoj žurbi da iznađu političke, ekonomske i bezbjednosne alternative onome što je, do samo prije dva mjeseca, bila višedecenijska konstanta, sistem i okvir u kojem se razvijala evro-atlantska zajednica.

U Crnoj Gori će ta globalna pitanja, ako ikada dođu na dnevni red, morati da sačekaju lokalne izbore i dnevno-politička nadmudrivanja. Provincijalna pamet i njoj srazmjerna politika polaze, sva je prilika, od gotovo jednoćelijske „mudrosti“ kako treba sačekati finale nove konfrontacije i pregrupisavanja velikih sila i saveznika – kako onih koji su formalno, tako i onih koji su suštinski bliski aktuelnoj većini – pa se, onda, prikloniti pobjednicima.

U međuvremenu, oni kojima koalicija Tramp-Putin predstavlja spas, i politički i svaki drugi, trudiće se da obesmisle i marginalizuju (ako se bude moglo i da eliminišu) evropsku dimenziju crnogorske politike. Sredstva se neće birati, pa će protivnici Trampa biti „ostrašćeni anti-Amerikanci“ i „wokeizovani ekstremisti“, a kritičari Putina i Vučića „izdajnici Rusije“ i „srbomrsci“.

Da li će se i kako će se u tome snaći građanska i demokratska, evropska i crnogorska opozicija i da li će i kako Crna Gora imati šanse za opstanak i razvoj kao suverena i nezavisna država, sasvim je drugo pitanje.

I tema našeg narednog teksta.

(Autor je vanjskopolitički komentator Pobjede)