Šetnja kao mentalna gimnastika

Piše: Željko Rutović

Neke stvari ostaju vječne.

Šetnja je oko svakodnevice.  U tom oku mnogo je više nego što se vidi. Šetnja kao socio metod.

Šetnja kao mapa puteva društvene dijagnoze. Naoko skriveno, a suštinski otkriveno. Pojavno i fenomenološki. I opet, šetnja kao mentalna gimnastika. Ovaj metod otkriva naoko nebitne a u suštini veoma bitne detalje te mikrosociologije koju su kroz istoriju nedovoljno uočavali i mnogi poznati sociolozi.

To su naime detalji koje ljudi gotovo da ne zapažaju jer ih svakoga dana gledaju, ali ih ne spoznaju kao značajne za razne oblike  drustvenih  funkcija.

Nasuprot njima, okrenut ka detaljima, Gete se je gradu pod Vezuvom divio putnoj površini od  crne lave, a već pri narednoj posjeti pogled mu je bio usmjeren na nešto drugo, neuporedivo manje, no u detaljima  njemu mnogo draže.  Oko u šetnji  te ekskurzije detalja. Ulice i gradove uostalom ne doživljavamo samo kao zbir geometrijskih formi, već prvenstveno kao emotivne slike ispunjene doživljajima i detaljima koji postaju lična i kolektivna memorija.

Otuda šetnja ovog karaktera izrasta kao psihologija prostora.

Istina je, ne morate biti sociolog, ali pozeljno je, i to često, poslužiti se posmatranjem, tom, za mnogo šta, itekako zahvalnom metodom. Posmatranje, ciljano i fokusirano, daće vam rezultate i to onda kada najmanje očekujete.

Šetati, posmatrati i slušati. Pa otkriti i zaključiti. Naoko male stvari…no iskustva govore da nema malih stvari. A ako zanemarimo neke male, one vremenom postanu velike stvari koje htjeli ili ne, moramo vidjeti, ali tada u nekom novom iskustvenom obliku stvari na koje, koliko do juče, nijesmo obraćali paznju.