Servis javnog zastiđa

Piše: Slavko Mandić

Kome zakon leži u topuzi, tragovi mu smrde nečovještvom, nije bez razloga napisao gorostasni Njegoš, čija je zublja svjetlila potrebu snaženja čojstva i junaštva, plemenitosti i dostojanstva kojima se kroz minulo vrijeme oblikovao crnogorski čovjek. Nije li Marko Miljanov u poznim godinama svoga opismenjavanja poručio Crnogorcima da je junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe. Ta mudrost, naslonjena na proživljena iskustva, nastojala je da istakne ljudskost u ljudima, istovremeno ih obavezujući da primjerima nadahnutih vrlina osnaži sve ono što se vjekovima taložilo  u Crnoj Gori kao vrijednost, od koje se nije odstupalo. Čak ni onda kada je mučna stvarnost povremeno pokušavala da obeshrabri istorijske primjere nastojeći da potre moralnu snagu i ljudsku potrebu naroda kojima se svijet s razlogom divio. Ta mala enklava nije dopuštala nesojluku i nečovještvu da se raspušti i zagospodari njenim prostorom. Ubijala mu je pomisao u nastajanju i gorda nastavljala da šalje pokoljenjima recept za časno življenje.

Tako je bilo u vremenu ljudi. Danas ih je sve manje. Zakržljali, bez stava i znanja, bez smisla za išta vrijedno, odnekud dovedeni da truju i zemlju i ljude, zaśeli su na pijedestal zla svakojega i evo ih danas kako poput crnih vrana krešte bijedu koja iz njih isijava. Dokopali su se vlasti. Lažima, prevarama, falsifikatima, plagijatima. Sa obaveznim sindžirom oko vrata, na kome visi srebren krst kao opomena svima koji bi na njih udarili. Okružuje ih postavka svetosavskih bradatih naumnika, koja im je prokrčila put do trona i obavezala ih da u ime njih i za njih šire mračnu propagandu i sklanjaju redom sve one koji se suprostavljaju njihovoj mračnoj svijesti. Ćeraju one koji im najbolje znaju zlu kob i potpunu bezvrijednost. Oni su svjedoci njihovog ponora i bijede. Zato ta družina zadojena bradatim opijatima ne preza da udari ni na ženu, majku, sestru. Tom simbolu crnogorskog opstajanja i stubu njegovog trajanja. I to čine oni koji su bezakonjem namješteni da ispune zadato.
Menadžment nacionalnog Javnog servisa, što god to značilo, a ne znači ama baš ništa, dao je otkaz Nevenki Macan, jednoj od rijetkih svijetlih primjera profesionalnog novinarstva, zasnovanog na znanju, obrazovanju, etici, časti i poštenju. Više nije mogao da je izdrži, očigledno je. Postala je simbol, a to boli neznavene i priproste, dovedene iz brloga političkog ozračja zla.
Skovali su joj otkaz, i kao svi beščasnici, nijesu imali hrabrosti da je u oči pogledaju dajući joj sramnu presudu, njoj koja je decenijama dokazivala i pokazivala da novinarstvo ima smisla i da je neophodno svakom društvu, kad je pravo i kad ne da da ga zagade politički i vjerski maloumni fanatici. Interesni prvenstveno. Bijednici, svakako.

Njoj otkaz! Bože kakva ironija vremena beščašća. Daje joj onaj kome  je višestruko presuđeno da je mimo zakona tu đe jeste. Taj takav, i onaj sa sindžirom koji ga štiti od razuma, nekome oduzimaju pravo da radi. Nekome ko je dokazan u svim vrijednostima, baš kao što su oni u svakoj bezvrijednosti. Sačekali su trenutak kad je Nevenka na bolovanju. Jer su naumili da je šetaju po Crnoj Goru raznim odlukama i rješenjima, kako bi je naćerali da „dobrovoljno“ podnese ostavku. Ili otkaz. Kako bilo, samo da više ne bude tamo đe je otvorena smetnja neljudskom obliku vladavine nedostojnih.

A da su imali bar malo pameti, mogli su je iskroristi da ih elementarno opismene. Da znaju napisat dopis i stavit tačku i zapetu đe treba. Da ne zborimo o padežima jer ih njihovoj upotrebi ni Gospod ne može naučiti. Mogla je da obuči s konca i konopca dovedene, koji ni da śede ne umiju, a kamo li da zbore i pročitaju ono što su im vlastodršci odabrali u zadatak.

Nevenka Macan, čije se reportaže i prilozi iz svih oblasti društvenog i političkog života, sa naglaskom na kulturu kao crnogorsku žilu kucavicu i arteriju svakog smisla i života, nije iznenađena ovakvim ponašanjem vlastodržaca. Oni su to što jesu. Da nijesu, ne bi Javni servis bio ispod donje crte u svakom smislu. Bio bi stub odbrane države, prvenstveno istinom, dokazujući činjenicama da ovo što se danas čini je bruka i sramota, ali i krivična odgovornost zbog koje će kada dođe vrijeme (ne)odgovorna družina jednom morati biti pozvana na odgovornost. Biće im tada jasno koliko stvarno vrijedi ona otimačina novca i privilegija, onaj obračun sa časnim i znavenim, oni stalni ataci na vlastitu državu i ono trovanje svakodnevno svoga naroda. A i koliko je težak onaj lažni pucanj s Belvedera u policiju, čiji je epilog mogao dodati još malo cetinjske krvi.

Nevenka Macan se neće njima baviti, više sam nego siguran. A i sve da ima namjeru, a nema, s kim bi to mogla da sukobi stav i mišljenje? Ona to ima, oni nijesu imali nikada. Pustiće ih da prpore u sopstvenom brlogu, sve više u strhu da im se kraj nezakonitog vladanja brzinom približava.
Još malo silnici. Još samo malo.