“SEKVOJA” I “ZIDOVI” POEZIJA OTPORA ENESA HALILOVIĆA (I)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Često važi utisak da je savremena poezija izgubila trku sa vremenom, kao da je izgubila moć da dopre do srca i umova modernog čitaoca. Pitanje koje se nameće jeste da li je poezija zaista postala strana savremenom društvu, ili smo možda, mi ti koji smo se udaljili, zakoračivši u neki paralelni svijet đe poezija više nije dio svakodnevnog života. Međutim, poezija, kada je autentična, ne poznaje granice, narode niti umjetnike. Ona postoji u svim vremenima i prostorima, trajno nadahnjujući one koji joj prilaze sa iskrenošću i otvorenošću. To se jasno osjeća u stvaralaštvu Enesa Halilovića, pjesnika čiji su zbirke “Sekvoja” i “Zidovi” svjedočanstvo o tome da poezija i dalje može govoriti snažno, svestrano i bezvremeno. Halilovićeve pjesme prožimaju suštinska pitanja o identitetu, slobodi i prolaznosti, otkrivajući ne samo specifičnosti balkanske poetike već i univerzalne vrijednosti koje nadmašuju često prisutne stereotipe i dodiruju evropske i svjetske poetske tokove. Svaka od zbirki svojim paralelnim svjetovima, jedinstvenom formom i dubokom imaginacijom vraća poeziju onamo đe joj je mjesto — na evropski presto umjetnosti i misli.

Enes Halilović je to najbolje pokazao kroz delikatno izgrađene slojeve svojih pjesničkih zbirki, “Sekvoja” i “Zidovi.” Kroz njih, on progovara o temama koje nadmašuju jednostavnu svakodnevicu, ulazeći u sferu univerzalnih pitanja i dubokih emocionalnih uvida. Sekvoja nas vodi kroz korijene ljudske postojanosti, simbolizujući snagu, trajnost i vezu sa prošlošću, dok ujedno daje glas prirodi koja opstaje uprkos svim izazovima. “Zidovi”, s druge strane, istražuju granice koje postavljamo oko sebe i one koje su nametnute društvenim normama, istorijskim iskustvom i kulturološkim razlikama, ali i granice unutar nas samih. Halilović, kroz ove dvije zbirke, otkriva kako se poezija može ponovo povezati sa vremenom, govoreći direktno savremenom čitaocu dok istovremeno odražava dubinu i kompleksnost balkanskog podneblja. Njegov izražajni jezik, prožet slikama koje su istovremeno jednostavne i duboko simbolične, vraća poeziju na mjesto đe ona pripada — u centar misli i emocija, tamo đe nas poziva da prepoznamo sopstvene unutrašnje zidove, da pustimo korijenje i da poput sekvoje, prkosimo vremenu. Halilović je pokazao da poezija ne mora da odustane od svoje uloge u savremenom svijetu; naprotiv, ona može biti moćna, oštra i nepokolebljiva, baš kao i njegove riječi.

KADA ČITAM O OSVOJENOJ SLAVI

 Vitmene, kad čitam o slavi junaka i pobedama

moćnih generala, ne zavidim ni generalima

ni predsedniku ni bogatašu,

ali kad čujem da odrastao sin ili kćer

danju i noću bdi uz krevet bolesnog roditelja,

pa ga kašičicom hrani, a slamčicom poji

i tihom ga rečju razgovara, previja

rane na leđima i masira noge, čvrsto verujući da je raj

tu, pod hladnim stopalima, onda se zamislim –

i žurno odšetam, ispunjen gorkom zavišću.

U ovoj pjesmi Enesa Halilovića osjećamo suštinsku meditaciju o ljudskim vrijednostima, koja nadmašuje tipičnu slavu, moć i materijalno bogatstvo. Pjesma započinje prizivanjem slike “junaka” i “moćnih generala,” što su arhetipski simboli uspjeha i društvene važnosti u tradicionalnom a često i savremenom smislu. Međutim, pjesnik već u prvim stihovima distancira sebe od tih vrijednosti, izričući da im “ne zavidi.” Ovaj pomak od tipične pohvale herojstvu i bogatstvu usmjerava čitaoca na promišljanje o nečemu dubljem, ličnom.

Pjesnik zatim uvodi sliku “odraslog sina ili kćeri” koji bdiju uz bolesnog roditelja. Ta slika njeguje osjećaj prisnosti i duboke, nesebične ljubavi — ljubavi koja se ogleda u svakodnevnim, poniznim aktima brige: “kašičicom hrani,” “slamčicom poji,” “tihom riječju razgovara.” Ovi izrazi imaju intiman, gotovo sakralan ton; oni slave ljudsku potrebu za brigom i podrškom, što je daleko od herojske akcije, ali paradoksalno predstavlja čin istinskog junaštva. Kroz ove redove, pjesnik naglašava da je raj prisutan u našim običnim, često previđenim gestovima pažnje prema drugome. Tema boli i trpljenja nije samo u fizičkom bolu roditelja već i u moralnoj i emotivnoj posvećenosti đeteta koje “masira noge,” “previja rane,” sa vjerom da je “raj tu, pod hladnim stopalima.” Taj detalj nosi snažnu simboliku; hladna stopala nisu samo znak bolesti, već i mjesta đe kako pjesnik vjeruje, leži najdublja humanost i skromna pobožnost. Ova slika evocira dublju istinu o ljudskoj bliskosti i neiskazanoj patnji, ukazujući na to da je “raj” tu đe smo sposobni da pružimo ljubav i podršku čak i u najtežim trenucima.

Konačna misao pjesme donosi preokret. Pjesnik priznaje da ga ispunjava “gorka zavist” kada posmatra ovakvu posvećenost. Ova “gorka zavist” ne ukazuje na želju za imanjem ili moći, već na osjećaj tuge zbog sopstvenog udaljavanja od pravih vrijednosti, možda i osjećaj nedostatka bliskosti i empatije u sopstvenom životu. “I žurno odšetam” pokazuje unutrašnji nemir i nelagodnost koja proizlazi iz tog saznanja, kao da se suočava sa vlastitim propustom ili nemogućnošću da u svom životu dostigne taj nivo posvećenosti i ljubavi. Halilović ovim stihovima gradi kontrast između društveno poštovanih figura moći i tihih heroja svakodnevice. Ova pjesma snažno podsjeća na to da istinska vrijednost i “junaštvo” ne leže u spoljašnjem sjaju ili moći, već u poniznoj, gotovo neprimjetnoj ljubavi i pažnji prema drugima. Ona nosi etičku poruku o potrebi da se približimo onome što je autentično ljudsko, vrijednostima koje nadmašuju trenutne ambicije i osvjetljava ideju da su istinski heroji možda najčešće oni koji djeluju u tišini u svijuetu skrivenom od očiju javnosti.

GLAVA I TAMA

 nekom je glava u torbi,

neko čuva glavu na ramenima,

neko misli tuđom glavom

nekom je usijana glava,

neko je izgubio glavu.

 

ali ja pamtim meksički film:

zatrpali čoveka (iz zemlje mu viri smao glava).

i pretrča preko tog čoveka krdo konja,

a ona glava osta nerazbijena među tolikim kopitima.

glava čitava. na licu osmeh i usta.

u ustima dva zuba i tama.

duboka je glava.

još dublja je tama.

Ova pjesma predstavlja duboko promišljanje o simbolici ljudske glave, njene ranjivosti i snage, takođe i tamnih dubina koje krije. Kroz kontrastne slike, pjesnik osvetljava različite aspekte postojanja – individualnost, smrtnost i paradoks očuvanja u surovim uslovima. Prve četiri strofe razmatraju različite „sudbine“ glave: ona može biti u opasnosti („u torbi“), ostati stabilna („na ramenima“), funkcionisati bez slobodnog mišljenja („tuđom glavom“) ili postati žrtva vlastitih emocija („usijana“). Ovaj dio pesme naglašava svakodnevne fraze o glavi, koje oslikavaju složenost ljudske prirode i njene lomljivosti pred društvenim i ličnim pritiscima. Zatim, pjesnik prelazi na sliku čovjeka zatrpanog zemljom u meksičkom filmu sa glavom izloženom krdu konja. Ova slika sugeriše neuništivost u suočavanju sa strašnim iskušenjima. Glava, uprkos ogromnom riziku, ostaje „nerazbijena“, osmjehujući se sa vedrinom na licu i tamom u ustima. Ovđe se pjesnički osvjetljava kontrast između spoljašnje nepovredivosti i unutrašnje tame, onih skrivenih slojeva ljudske psihe koji, uprkos spoljašnjim udarcima, ostaju tajnoviti i mračni. Završni stihovi produbljuju filozofsku dimenziju pjesme, izjavom da je „duboka glava“ i da je „još dublja tama“. Ovaj zaključak sugeriše bezdan u kojem se krije ljudska svijest i podsvjesne tame – nepregledan svijet u kome se prepliću misli, strahovi i neizvjesnosti. Pjesnik istražuje ovu dubinu kao prostor koji se ne može lako dokučiti, aludirajući na nesagledivost ljudske prirode i misterije koje leže u unutrašnjim, često mračnim predjelima uma. Posebnost pjesme leži u sposobnosti da kroz jednostavne slike i jezik provuče kompleksne misli o prirodi postojanja, hrabrosti i unutrašnjim mrakovima, naglašavajući kontrast između izdržljivosti i tame koja prati ljudsku svest.

O NOŽU

od kamena i bronze, od drveta, od gvožđa
ili čelika. noževi od keramike i titanijuma.
materijali se menjaju, ostaju oblik i svrha.

nož je sklon svakom koji ga drži u ruci

bio taj mudrac ili pajac.
potreban na početku, kad treba
otvoriti vrata sudbine
(to znaju mnoge pupčane vrpce),
ponekad potreban i na kraju
kada se traži razlog za kraj.

hladan je nož.

Sunčev sjaj beži s njegovih oštrica.

ako trenutno nisi pri parama,

nož je uvek na sniženju.

ma koliko tup, nož je dovoljno oštar.

ako i zastane u hlebu, nikad ne zastane u grlu.
kad je čuo za nož, grkljan se smrznuo od straha
i ogrnuo hrskavicom i kožom.

ova studija sadrži pokaznu vežbu:
na glavu neke osobe postavi jabuku
i gađaj nožem.

ako voliš tu osobu, promašiš jabuku.

Pjesma “O nožu” nudi poetsko-esejističko promišljanje o nožu, njegovoj materijalnoj i simboličkoj dimenziji, takođe ulozi koju ima kroz ljudsku istoriju, svakodnevnicu i unutrašnje svjetove. Nož u svojoj materijalnoj suštini, postaje sredstvo koje nadilazi promjene materijala – od kamena i drveta, preko bronze i čelika, pa sve do savremenih materijala poput keramike i titanijuma. Time pjesnik naglašava trajnost noža kao koncepta, aludirajući na njegovu svrhu koja ostaje ista iako se oblik i materijali mijenjaju. Nož je prije svega, simbol moći, opasnosti pa i surovosti života.

Prva strofa naglašava univerzalnost noža – prisutan je kroz vjekove, oblikovan raznim materijalima, ali uvijek služi istoj svrsi. Bez obzira na to ko ga drži – mudrac ili pajac – on nosi određenu težinu i odgovornost, jer nož može biti oruđe stvaranja ili destrukcije. Upravo ovaj dualizam čini nož simbolom sudbinskih trenutaka – početka i kraja. Njegova upotreba „na početku, kad treba otvoriti vrata sudbine“ može se odnositi na simbolički čin rođenja i presijecanja pupčane vrpce, što mu daje ton inicijacije, uvođenja u svijet. S druge strane, „potreban i na kraju, kada se traži razlog za kraj“ evocira kraj života, smrti ili okončanja neke faze, đe nož može biti sredstvo konačne presude ili završnog čina. Hladnoća noža koju pjesnik spominje ima dvostruko značenje – ona je fizička, ali i emocionalna. Nož ostaje hladan, bezosjećajan, čak i kad ga Sunčevi zraci okrznu, što ukazuje na njegovu nemilosrdnu prirodu. Ova hladnoća noža simbolizuje nepromjenjivost sile i opasnosti koje nosi. Oštrica noža sa koje Sunčev sjaj „bježi“, reflektuje se kao aluzija na smrt i strah. Hladan, bez emocija, nož predstavlja univerzalnu opasnost, kao mračni podsjetnik na krhkost života i prisustvo smrti.

Pjesnik dalje ironično komentariše vrijednost noža u materijalnom svijetu – „nož je uvijek na sniženju“ – što nas vraća na njegovu sveprisutnost i pristupačnost u ljudskoj svakodnevici. Bez obzira na to koliko je tup, „nož je dovoljno oštar“, što može simbolizovati da iako se naizgled troši i gubi svoju funkciju, uvijek ostaje dovoljno sposoban da nanese bol povrijedi ili završi priču. Tupost noža ovđe simbolizuje ono što je ljudima poznato – kad misle da su navikli na opasnost, ona i dalje može djelovati, makar ne bila u svom punom sjaju. Zatim, pjesma prelazi na istraživanje noža u kontekstu grkljana – tu se grkljan „smrzava od straha“, što dočarava instinktivnu reakciju na mogućnost povrede i smrtnosti. Nož ima moć da parališe, ali i da razgoliti samu suštinu ljudskog straha. Ovaj strah je drevan, povezan sa osnovnim nagonom za preživljavanjem. Grkljan, ogrnut „hrskavicom i kožom“, simbolizuje prirodnu zaštitu, ali i ranjivost bića pred nožem.

U završnim stihovima, pjesnik donosi „pokaznu vježbu“ koja ima duboku emocionalnu notu. Postavljanje jabuke na glavu drage osobe i pokušaj da se gađa nožem aludira na povjerenje i ljubav. „Ako voliš tu osobu, promašiš jabuku“ – ovaj stih naglašava etičku dimenziju noža i onu finu granicu između vještine i opreza. Ljubav, kao suprotna sila strahu i destrukciji, čini nas pažljivijim, sklonom da odbijemo izazov koji bi mogao povrijediti onog koga volimo. Ova „pokazna vježba“ zapravo postaje etička lekcija o ljubavi, odgovornosti i volji da se odustane od rizika zarad sigurnosti onih koje nosimo u srcu. Posebnost ove pjesme leži u njenoj sposobnosti da slojevito istraži simboliku noža, izdižući ga iznad uloge običnog predmeta, pretvarajući ga u simbol opasnosti, prolaznosti i etičke odgovornosti. Nož ovdje nije samo oruđe, već alegorija ljudskih strahova, poriva, hrabrosti i emocija. Na taj način, pjesnik prepliće surovu stvarnost i duboke refleksije, otkrivajući nam tamne i svijetle strane ljudske prirode kroz prizmu hladne oštrice.

PRUGE

beše to juna 2009. u Bukureštu.

na železničkoj stanici.

beše to pesnik. Aleksandru Vlad.

dao sam mu e-mail, ali on se zagleda u

moju vizitkartu. reče:

zadržaću je. za uspomenu. ja živim u jednom selu

pored Kluža, nemam radio, nemam TV, nemam

računar; imam baštu, kuću i ženu;

ponekad pišem stihove ili prevodim.

što napišem, to pošaljem pismom.

i razdvojiše se naše pruge.

jednostavan čovek. i dubok pesnik.

godinama sam pričao o njemu,

a danas stojim u Bukureštu:

minut ćutanja o njemu.

Enes Halilović u pjesmi “Pruge” koristi jednostavne slike i proste rečenice, čime stvara intiman, skoro ispovjedni ton. Njegova pjesma naizgled opisuje susret na željezničkoj stanici međutim u osnovi se bavi mnogo dubljim pitanjima prolaznosti, jednostavnosti života i duhovne povezanosti između ljudi. Pjesma priziva osjećaj prolaznosti vremena i neizbježne udaljenosti među ljudima, dok istovremeno ostavlja prostor za refleksiju o vrijednostima koje nam često promiču u brzom i tehnološki prenatrpanom svijetu. Halilović se služi minimalističkim stilom i jednostavnim, gotovo dnevničkim rečenicama, što omogućava čitaocu da se usredsredi na značenje iza riječi. Nedostatak velikih slova i korišćenje interpunkcije na neobičan način odražava spontanost trenutka i stvara dojam autentičnosti i neposrednosti. Ovaj stil doprinosi osjećaju da je pjesma direktno iz naratora, bez intervencija, kao da je čitalac prisutan u trenutku dok se scene odvijaju.

Jedan od ključnih elemenata pjesme je lik pjesnika Aleksandra Vlada, koji se pojavljuje kao oličenje jednostavnosti i iskrenosti. Vlad, bez TV-a, radija, ili računara, simbolizuje alternativan način života – život u kojem su tehnologija i moderne “potrebe” zamijenjene baštom, kućom i ženom. Ovaj pristup implicira povratak prirodi i osnovnim ljudskim vrijednostima, naglašavajući da prava umjetnost može nastati i bez modernih pomagala. Vlad šalje svoje stihove poštom, što stvara sliku čovjeka koji cijeni tradicionalne forme komunikacije i izraza. Kroz Vladov lik, Halilović se možda kritički osvrće na savremeni svijet u kojem tehnologija dominira, a prirodna, ljudska povezanost se gubi. Pjesnik ovđe koristi Vladov život kao kontrast za život modernog čovjeka, postavljajući pitanje koliko smo udaljeni od prirodnog i jednostavnog u našoj svakodnevici.

Centralni motiv pjesme je susret na željezničkoj stanici, mjesto koje simbolizuje prolaznost i privremenu povezanost. Željeznička stanica je simbol putovanja, susreta i rastanaka, mjesto đe se sudbine ukrštaju na kratko, a zatim se opet razdvajaju. Kada Halilović piše “i razdvojiše se naše pruge,” on ne misli samo na fizičko razdvajanje, već i na duhovno udaljavanje koje dolazi prirodno sa prolaznošću susreta. Pruge ovđe metaforički označavaju različite životne puteve, putanje koje se ukrštaju samo na trenutak. Ova slika prenosi osjećaj neminovnosti rastanka, čak i u trenucima kad pronađemo nekoga ko dijeli našu strast ili razumijevanje za suštinske stvari. Jednostavnost izraza u ovoj liniji potencira osjećaj tuge, ali i poštovanja prema tim kratkim, ali važnim susretima. Kroz retrospektivu, narator u pjesmi osjeća potrebu da oda počast ovom trenutku susreta i Aleksandru Vladu. Pjesnik se prisjeća “godinama sam pričao o njemu,” čime ukazuje na trajni utisak koji je taj susret ostavio na njega. Riječi “minut ćutanja o njemu” podvlače važnost koju narator pridaje sjećanju na prijatelja i sve ono što on simbolizuje – jednostavnost, dubinu, i postojanost u svijetu prolaznosti. Halilovićeva pjesma nas navodi da razmišljamo o tome koliko nam susreti oblikuju živote, čak i kad su kratkotrajni. Poenta pjesme leži u tome da ti prolazni susreti ostavljaju dubok i trajan pečat, kao podsjetnik na suštinske vrijednosti koje su često zakopane pod pritiskom modernih normi i očekivanja.

“Pruge” Enesa Halilovića je meditacija o prirodi prolaznosti, prijateljstva i sjećanja. Halilović kroz jednostavne, svakodnevne slike i lik skromnog pjesnika otkriva filozofska promišljanja o životu u modernom svijetu. Pjesma nas podsjeća na ljepotu u jednostavnosti i važnost zadržavanja autentičnosti usred tehnološke brzine i otuđenosti današnjice. Halilović ovđe ne samo da prenosi emocije, već nas i navodi na dublje razmišljanje o vlastitim životnim vrijednostima i prolaznim susretima koji ih oblikuju.

 

OPŠTA ISTORIJA POSEBNOSTI

 

i bi revolucija.

mi, siromašni narod, zbacimo konja sa vlasti.

beše teško nositi njegov samar.

dovedemo magarca.

ali od konjskog samara teža je magareća pamet.

i bi revolucija. zbacimo magarca,

dovedemo psa.

on nije bio čuvar naše kuće nego lutalica.

još uvek lajemo jedni na druge.

zbacimo psa, dovedemo zeca.

on je stalno bežao,

od nas napravio izbeglice.

zbacimo zeca, dovedemo miša.

a kako smo ulazili u mišiju rupu —

to nije učtivo da se pomene.

zbacimo miša, dovedemo vašku.

ona se brzo razmnožava i razmili po glavi:

i češemo se bez prestanka.

i noktima smo rane otvorili.

i vaške će nam doći glave.

 

15. 12. 2011.-30. I. 2022.

Pjesma “Opšta istorija posebnosti” nudi satiričan, gotovo groteskan prikaz političkih promjena kroz simboličke slike različitih životinja, prenoseći cikličnu prirodu revolucija i zamjene vlasti. Autor, Enes Halilović, koristi metaforu evolucije vlasti od konja do vaške kako bi oslikavao progresivno pogoršanje situacije, ukazujući na apsurd u kojem narod pokušava da se oslobodi tereta, samo da bi ga zamijenio još težim i bolnijim. Halilović bira direktan, jednostavan jezik kako bi istakao univerzalnost priče. Narativ u pjesmi kreće od konja, simbolizujući staru vlast, koju narod smatra neizdrživom, jer su pritisnuti „teškim samaram“. Konj u ovoj slici može predstavljati aristokratsku ili feudalnu vlast, simbol stabilnosti, ali i težine koju narod više ne može ili ne želi nositi. Svaka nova životinja donosi novu nadu, ali se ubrzo pokazuje kao još gora. Magarac, pas, zec, miš i vaška predstavljaju progresiju u simbolima koji nose određene karakteristike – magarac simbolizuje glupost i tvrdoglavost, pas nestabilnost i agresivnost, zec kukavičluk, miš bijeg u sigurnost i skrivanje, dok vaška postaje krajnja ironija, parazit koji se hrani na narodu.

Halilovićeva pjesma oštro kritikuje društvo i političke strukture koje se, uprkos „revolucijama,“ ne mijenjaju suštinski. Revolucija je ovđe prikazana kao stalno ponavljanje, ciklus u kojem narod mijenja vođe, ali se istinska priroda moći i tlačenja ne mijenja. Ideja „zbacimo konja, dovedemo magarca“ prikazuje površinsku promjenu koja ne donosi dublju promjenu, već samo mijenja oblik tlačenja. Svaki novi vođa, poput životinje koju zamjenjuje, donosi drugačiju vrstu problema. Tako pas, kojeg narod dovodi umjesto magarca, nije zaštitnik već lutalica, nagovještavajući da vlast postaje nestabilna i agresivna prema onima koje bi trebala štititi. Još dublje, zec, koji stalno bježi, ostavlja narod kao izbjeglice, dok miš uvodi narod u „mišiju rupu“, mjesto potpunog bijega i skrivenosti, što može biti metafora za povlačenje i potiskivanje prava i sloboda. Vaška, koja se brzo razmnožava i naseljava „po glavi“, kulminacija je ovog ciklusa. Vaške se hrane na domaćinu, parazitirajući, dok narod bespomoćno pati. Ova završna slika je simbol parazitske vlasti koja, umjesto da podrži narod, parazitira na njemu i dovodi ga do propasti. Fraza „i nokitma smo rane otvorili“ aludira na narod koji, u pokušaju da se oslobodi, samo nanosi sebi veću štetu – ostajući zarobljen u ovom neizbježnom ciklusu.

Halilovićev ton u pjesmi je hladan i distanciran, što doprinosi osjećaju apsurda. Narod ne uči iz svojih grešaka, već ponavlja iste postupke iznova, upadajući u još gori položaj sa svakom promjenom. Ta ciklična struktura, u kojoj se svaka nova nada pretvara u razočaranje, stvara osjećaj beznađa i apsurda. Halilović time postavlja pitanje: da li su promjene vlasti zaista promjene ili samo novi oblici istih problema? Opšta istorija posebnosti Enesa Halilovića predstavlja snažnu satiru na društveno-političke promjene, ironizujući narodni trud za oslobađanjem kroz ciklus zamjena vlasti koje rezultiraju još gorim vođama. Kroz simboliku životinja, Halilović pokazuje kako svaka nova promjena donosi novi oblik tlačenja i kako, u konačnici, narod sam sebi nanosi bol u pokušaju da se oslobodi. Ova pjesma nije samo kritika političkog sistema, već i opomena o ljudskoj prirodi i nesposobnosti da prepozna suštinu problema. Kroz jednostavnu, ali duboko simboličnu strukturu, Halilović nas podsjeća na destruktivni ciklus političkih promjena koje ne donose napredak, već samo drugačije oblike propadanja.

Enes Halilović, kroz svoju zbirku “Sekvoja”  predstavlja jedan od najautentičnijih glasova moderne balkanske poezije, donoseći nešto jedinstveno i novo u kontekstu savremene književnosti. Njegova poezija se razlikuje od mnogih savremenih autora po specifičnom jeziku, upotrebi interpunkcije i po tome što uspijeva da postigne snažnu emocionalnu rezonancu s čitaocem bez prevelike složenosti i hermetičnosti. Halilovićeva upotreba jezika karakteriše se minimalističkim stilom u kojem jednostavnost riječi skriva duboke simboličke slojeve. Jezik je ekonomičan, a svaki stih nosi težinu i značenje koje je često više implikativno nego eksplicitno. Upotreba interpunkcije, ili bolje rečeno njen izostanak u mnogim slučajevima, naglašava prirodan tok misli, kao i neposrednost pjesnikovog izraza. Ovaj pristup omogućava da poezija djeluje kao razgovor sa samim sobom ili sa čitaocem, lišena formalnih prepreka koje često mogu otuđiti čitaoca. Halilovićeva poezija stoga djeluje kao ispovijest, kao unutrašnji monolog koji čitalac sluša s razumijevanjem i empatijom.

Halilovićeva poezija ima snagu da se obraća direktno čitaocu, zadržavajući istovremeno univerzalne i arhetipske teme, kao što su ljubav, smrt, prolaznost i otpor. Njegove pjesme se bave suštinskim pitanjima ljudske prirode, često upućujući na slabosti i paradokse egzistencije. U Sekvoji, Halilović koristi prirodu kao simbol izdržljivosti i kontinuiteta, ukazujući na korijene koji povezuju prošlost i sadašnjost. Naslov Sekvoja, kao drvo koje opstaje vjekovima, predstavlja čovjekovu postojanost i vezu s prošlim generacijama. Sa druge strane, Sekovoja se bave temom granica, kako onih nametnutih društvom, tako i onih koje postavljamo sami. Halilović istražuje unutrašnje barijere koje nas razdvajaju od drugih i nas samih. Ovo čini njegove pjesme relevantnim u vremenu kada su otuđenost i podjele postale svakodnevni izazovi. Halilovićev jezik često evocira osjećaj zatvorenosti i potrebe za oslobađanjem, suptilno pozivajući čitaoca da prepozna vlastite “sekvoje” i prođe kroz njih.

Ono što Halilovića izdvaja od drugih autora jeste njegova sposobnost da kroz jednostavne slike i simbole izrazi otpor. Njegova poezija nije samo reakcija na društvene i političke izazove; ona predstavlja čin individualnog otpora svakodnevnim iskušenjima i unutrašnjim borbama. U zbirci “Sekvoja”, otpor se ogleda u trajnosti i snazi prirode, otpor prema nametnutim i samonametnutim granicama. Halilović u svoju poeziju uvodi i elemente društvene kritike kroz simboliku, izbjegavajući direktne političke aluzije, što čini njegovu poeziju pristupačnijom i univerzalnijom. Njegov rad time odražava specifičan balkanski senzibilitet, ali ujedno nadmašuje regionalne okvire i komunicira sa savremenim evropskim i svjetskim poetskim tokovima. Inovativnost se ogleda u tome što Halilović kroz svakodnevne, obične slike postiže duboku simboliku i slojevitost, izbjegavajući pompoznost i hermetičnost koje su često prisutne u savremenoj poeziji.

Enes Halilović svojim zbirkama “Sekvoja” i “Zidovi” (koju ćemo tek analizirati) vraća poeziji snagu i relevantnost. Njegova poezija je suptilna, ali snažna, reflektivna, ali direktna – kombinacija koja je rijetka i vrijedna u savremenoj literaturi. On se obraća srcima i umovima čitalaca, podsjećajući ih na univerzalne istine koje leže u svakodnevnim detaljima. Kroz svoj inovativan stil i poeziju otpora, Halilović uspijeva da poveže prošlost i sadašnjost, unutrašnje svjetove i vanjske izazove, vraćajući poeziju na mjesto gdje ona zaista pripada – u središte ljudske duše.

Zbirka “Sekvoja” Enesa Halilovića, u svojoj tematskoj i simboličkoj strukturi, može se uporediti sa zbirkom “Vlati trave” (Leaves of Grass) američkog pjesnika Volta Vitmana, iako pripadaju različitim kulturnim kontekstima. Oba autora koriste prirodne simbole kako bi izrazili postojanost, otpornost i duboku povezanost sa prirodom i ljudskom egzistencijom. Vitmanove “Vlati trave”, koja slavi univerzalnost i jedinstvo čovjeka sa prirodom, koristi prirodne slike kao što su trava i drveće da bi izrazila filozofiju o jednakosti i povezanosti. Slično tome, Halilovićeva “Sekvoja” uzima drvo sekvoje kao simbol otpora i dugovječnosti. Oba pjesnika se bave pitanjima identiteta i prolaznosti, ali dok Vitman naglašava univerzalno jedinstvo svih ljudi i prirode, Halilović istražuje lične, unutrašnje bitke i borbe čovjeka sa vlastitim nasljeđem i granicama balkanskog podneblja. U tom smislu, Sekvoja ima intimniji, introspektivniji pristup u odnosu na Vitmanov ekspanzivan, ekstatičan stil.

Halilovićeva simbolika korijena i postojanosti kroz sekvoju evocira duboku emotivnu povezanost s prošlošću i nasljeđem, što je karakteristično za balkansku poetiku, dok Vitman koristi simbole poput trave da bi izrazio ideju reinkarnacije i cikličnosti života. Tako se Halilović, u suštini, bavi opstankom i otporom unutar ograničenog prostora i vremena, dok Vitman veliča beskonačnost i međusobno preplitanje svih živih bića. Stilski, Halilović se u “Sekvoji” oslanja na minimalistički jezik i simboliku, izbjegavajući visoko stilizovane forme, slično kao i Vitman, koji je prekinuo sa formalnim pravilima svog vremena i pisao slobodnim stihom. Ipak, Halilovićeva poezija je složenija i zadržava balkanski senzibilitet koji naglašava tihu borbu i trajnost, dok je Vitmanova poezija ekstatična i slavljenička. “Sekvoja” je zbirka koja, poput “Vlati trave”, koristi prirodne simbole kako bi istražila ljudsku prirodu, ali je u svom pristupu ličnija, intimnija i povezana sa tradicijom i nasljeđem specifičnim za Balkan, dok Vitmanova zbirka cilja na univerzalno jedinstvo svih bića.