Śećanje kad silnici bradati nijesu mogli ni privirit preko Belvedera

Piše: Slavko Mandić

Odjekuje u brdima, čuje se zov do neba, zvoni zvono nebesko, orlovi nam raširenih krila poj slobode poručuju, sokolovi prkosno na liticama surog crnogorskog krša ispisuju ponos, čast i crnogorsku gorostas. Neće moći, ječe brda, silnici bradati. Nijeste mogli pomogutni fašističkim hordama, pa nećete ni danas breko Belvedera, dok vas u svetom Cetinjskom manastiru čekaju do zuba naoružani sumljivci i pogan svake vrste. Da udarite združeni na Crnogorce, da ih satrete, kako im pomena više ne bi bilo. Ali ste zaborivili bradate sotone, da ste na svetom Cetinju, đe davno udar nađe iskru u kamenu. I đe vas neće puštiti da prođete dok je glave na ramenu. Dočekaće vas golim rukama, jer za takve nedostojnike nije svijetlo oružje, i odagnati gubu tamo okle je i došla. Neće ih ustrašiti vaši oklopni kordoni niti svemirske odore sa kojima ste na svoj narod naumili. Smijaće vam se u lice nečojsko, kako su to Crnogorci činjeli i kad su smrt prkosno u oči gledali.

Probali ste da pregazite Cetinje. U mantijama, ispred kojih su išli državni batinaši. Nijeste se ni primakli Belvederu. Poručila vam je crnogorska odlučnost da se mičete dok još možete. Prepanuli ste se, ka što čini svaka kukavica. A onda ste pošli da vijećate među popovskim izabranicima vlast, kudije ćete prokrijumčariti nedostojnike u mantijama do svetog crnogorskog manastira. Viđeli smo svu sramotu vlasti kako se okupila na jednome mjestu, u okupiranoj Vladi, ne bi li ujedinjena u vlastitoj bijedi hrabrila svoju poganštinu. Prepale su se hulje, jer su znali da im ni bageri, ni oklopna vozila, ni duge cijevi, ni šok bombe, ni sva otrov koju su namijenili Cetinju, neće pomoći da probiju Belveder. Ovudije vam ulaska u grad slobode i časti nema, rekla im je mladost, ali i žene, đeca, stari. I njihovi prijatelji koji su uspjeli zakrčenim putevima proči do mjesta na kome se okupljala sloboda. A onda im  je spasonosno rješenje kao blagoslov ponudila jedna klasična preletačica. Śetila se da bi zaobilasnom rutom mogli sakriveni prelećeti u helikopteru Vojske, kojom je toboš rukovodila. Nečastiva ih je iz drugoga puta ukrcala. Jer naši hrabri piloti nijesu šćeli da se pošenu pred golom silom. Tresao se zrakoplov od groznice prepanutih popova. Kudijeće će tamo đe ih niko ne voli, i oće li kakvo čudo na njih zapucati, pitali su, dok ih je vođena sigurna ruka policijskih pristaša krijumčarila ispod pancirnog krila u koji niko od Crnogoraca nije, niti je imao namjeru da nišani.
Nedostojnici se jedinom tom vrstom sramote mogli da upanu među svoje likove sa potjernica. I jeste na njih pucano, ali samo porukom iz javno saopštene laži vrhovnika nacionalnog Javnog servisa. Koji laže jednako i danas, kao što je to činio, sa željom da izazove građanski rat, i tog 5. oktobra 2021. godine.

Ubačilu su helikopterskim desantom na livadu ispred manastira Joanikije drugi Mićović (Prvi je bio Joanikije Lipovac, po kome nosi ponosno ime, koji je  tokom Drugog svjetskog rata sarađivao sa italijanskim i njemačkim okupatorom i aktivno podržavao četnički pokret u službi okupatora u borbi protiv partizana u Crnoj Gori), u čijoj je pratnji bio prvi pop Srbije Prle Perić (Prvoslav), takođe pod pancirim ćebetom prepanut da ga đe kakvo zrno ne strefi od kojekude. E kakav je zagrljaj bio sa braćom krimosima, zabilježile su televizijske kamere. I odmah potom gomila novca u rukama popa koji ih je po zasluzi dijelio onima koji su spremno čekali naređenje da pobiju sve živo po Cetinju.

Dok je ta bruka i sramota Cetinjem trajala, i dok se pripremao desant, a popovi putem nijesu mogli ni nos promoliti ka odredištu, režimska policija, vođena rukom kasnije odlikovanog policijskog starješine od strane premijera Zdravka Boce, nasrnula je na mirne građane. Bačeno je bombi bojnog otrova toliko da se danima ošećao smrad razorne hemije, ali i napadača, koji su u goloruku narod pucali gumenim mecima, bačajući na njega šok bombe i udarajući ih čim stignu. Bila je to, kako je rekao tada  još jedan ovdašnji nedostojnik, crkveni pion Krivokapić, zajedno sa onim drugim, Vučićevim Dritan Abazović, zadužen za bezbjednost,  mjera ponašanja državnog aparata prema građanima Cetinja i drugih crnogorskih gradova koji su se okupili kako ne bi dozvolili da se ustoličenje dogodi. Bijednici su samo to uspjeli da progovore, dok su slušali što je izgovorio jedan među njima, kako se zborilo tada, da nije ništa ako pogine desetak Crnogoraca. Tužilaštvo ništa od toga nije istražilo. Niti ima namjeru.

Belveder je simbol slobode. Danas slavimo godišnjicu herojskog otpora Crnogoraca na Belvederu, kad je izašlo da brani i odbrani svoju Crnu Goru od zla domaćega i mlado i staro, i žene i đeca. Neće proći nedostojni, poručili su tada sa džade cetinjske domaćim izdajnicima da im je džabe rabota. Čast i obraz nizašto, pa ni glava ne znači ništa ako sa njom ostaje i doživotna sramota. A ima li veće od izdaje domovine?

Belveder bi morao biti opomena svima, ali i jasan znak onima koji se zaklinju u patriotizam, da se Crna Gora ne brani po kafanama i udobnim foteljama, po hotelima i jahtama, blagodareći vlastitom bogastvu negdašnjih ili nekih novih privilegija. Neće biti da je dovoljan narod, po pravilu osiromašen do kosti, da brani i odbrani zemlju. Neće biti da za namjeru četnika i popova četničkih da popere spomenik ratnom zlikovcu i dokazanom koljaču Pavlu Đurišiću, niko iz opozicije nije znao. Niti čuo da se o tome šuška. A svakoga drugoga đavola znaju. Nešto se dešava u našim redovima. To je sigurno i tome mora više doći kraj. Jer, takvi koji su patriote na papiru, a u srcu su sve ostalo, ovoj zemlji nijesu potrebni. Mada ne baš ni onima koji bi da je unište i satru po svaku cijenu.