SEAD RAMDEDOVIĆ SVIJETLI PRIMJER ISELJNIČKE PRIČE

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Sead Ramdedović, rođen je 01. novembra 1979. godine u Beranama. Osnovnu školu završio je u Lagatorima i Petnjici, a klasičnu gimnaziju u Beranama prirodno-matematički smjer. Upisuje studije prava u Podgorici, koje kasnije napušta i odlazi u inostranstvo gdje nastavlja školovanje. Piše poeziju i prozu. Objavio je dvije zbirke poezije: ,,Lagatorske elegije” 1997. godine i ,,Počinak tuge zaljubljenih” 1998. godine kao i zbirku priča ,,Međa” 2014. godine. Govori ruski, francuski, njemački i luksemburski, aktivni je prevodilac. Radi kao državni službenik u Ministarstvu prosvjete u Luksemburgu. Ovo je priča o trnovitom putu našeg iseljnika a takvih je priča mnogo, on je svojim primjerom pokazao kako treba istrajati u borbi za bolje sjutra.

Tokom svog odrastanja najveću je želju imao da studira književnost. Njegova pasija je bila i ostalo čitanje gotovo da nije bilo dana ili dva da nije makar po jednu knjigu pročitao. Najviše je volio da čita klasike francuske i ruske književnosti. Stendalov roman ,,Crveno i crno” ostaviće trajni pečat na njegov dosadašnji život. Ipak se odlučuje da upisuje pravo, a ne književnost. Na pravnom fakultetu biva jedan od najboljih studenata koji sa lakoćom polaže ispite. Koliko je bio dobar student razmišljao je da paralelno upiše književnost. Međutim ratne okolnosti te 1999. godine nestabilnost, progoni ostavili su na njega bolan utisak kada mnogi ljudi odlaze iz Crne Gore.

O tom periodu svog ranog života Ramededović kaže: ,, Nikada nisam razmišljao da odem iz Crne Gore i često sam preispitivao svoju odluku. Bilo je teških dana u gimnaziji u Beranama, bilo je diskriminacije. Doživio sam ono što vi danas zovete vršnjačko nasilje. To su traume koje vam obilježe dio života, ipak i pored toga vi morate pokazati koliko ste dobar ćovjek bez obzira koliko su drugi loši prema vama. Kada je počelo bombardovanje mi smo se vratili našim rodnim mjestima brinući za našu sudbinu koja je tada bila neizvjesna. Zovnem drugove sa fakulteta koji su bili iz mog i susjednih sela samo čujem odselio, otišao, izbjegao i tako redom. Kada drugovi krenu u svijet to stvori i paniku i strah. Samo gledaš da i ti odeš i više ne vidiš budućnost pred sobom.”

Sead Ramdedović se odlučuje da ode nije znao ni đe,  ni kako, ni kod koga. Sa svojim drugom odlazi u Bosnu da se skloni od strahota koje nosi rat ali i da nastavi svoj neizvjestan put dalje. Bili su u Bosni dva mjeseca. Lomile su ga misli da se vrati u Crnu Goru. U razgovoru sa majkom koja ga odvraće da se vrati odlučuje se da nastavi dalje svoj put. Put do Njemačke je bio dug i neizvjestan a na tom putu prisutni brojni prevaranti i mešetari koji koriste njihovu iseljeničku muku da se okoriste.

O dolasku u Luksembur kaže: ,,Imao sam ujaka u gradu Ešu. Odma sam se prijavio tadašnjim vlastima jer su to nalagali njihovi zakoni. Tražili smo politički azil. Onda Luksemburg preuzima obaveze oko smještaja i hrane dok se ne riješi tvoj status. Sve se odvija u regularnoj sudskoj proceduri. Kako dokazati neku vrstu diskrimacije i straha koji smo proživjeli, to su za nas bile teške godine. Tri godine su trajali sudski procesi jer je to bilo prilično sporo, a nas je u talasima došlo više od 10.000 to je bilo ogromno opterećenje za pravni sistem ovako male i uređene države.  Mogli smo da učimo jezike ali ne i da se školujemo. Preduslov vam je bio jezik i to je bio težak period kada smo se borili da preživimo.  Kako smo mi djeca sa sela navikli da radimo svako od nas je potražio makar neki posao. To su bili teški fizički poslovi koji smo mi mogli da radimo ali ne i omladina Luksemburga, jer smo mi od malena učeni radu. Ja sam se pored posla posvetio jezicima njemački i francuski sam savladao pa tek onda luksemburški. Tada su mi vrata svuda bila otvorena.”

U međuvremenu upoznaje svoju životnu saputnicu, nastavlja usavršavanje jezika i posvećuje se izučavanju informatike. Zbog velikog rada i požrtvovanja ali ličnog napredka i znanja koje je postigao uspijeva da dobije posao u Ministarstvu prosvjete Luksemburga, što predstavlja jedan od izuzetnih uspjeha našeg iseljenika. Polaže državni ispit i polaže različite nivoe luksemburškog jezika. Porodična radost mu ispunja troje djece, sin i dvije šćerke. Supruga mu je maksimalna podrška bila kako na samim počecima tako i sada.

O sistemu obrazovanja u Luksembrgu, mladima, Crnoj Goru i književnosti  ističe sljedeće: ,,Suština svakog sistema pa i Luksemburškog je u obrazovanju. Rasteretiti djecu suvišnih i pretjeranih informacija, bazirati se na samu suštinu obrazovanja. Mnogo toga je u našem obrazovnom sistemu u Crnoj Gori bilo pretjerano i nepotrebno. Luksemburg iako mala država zbog blizine susjednih država puno polaže na jezike tako da svako dijete uči ali i savlađuje po tri jezika i to onaj pravi književni jezik koji govore bolje od pojedinih Francuza ili Njemaca. Samo poznavanje tri jezika pruža vam brojne mogućnosti. U našoj kući čuvamo  i govorimo naš maternji (bosanski) jezik. Jezik je stub identiteta svakog mladog čovjeka jer čovjek bez maternjeg jezika je čovjek bez države, porijekla i imena . Upornost i rad je jedini put ka uspjehu. I mene su privlačili ovdje i odmor i kafići, bazeni i klubovi ali sam bio duboko svjestan da samo ako radim na sebi mogu ovdje i uspjeti. Mnoga rana jutra sam proveo u centru za jezike đe sam učio. Uveče bih prepisivao sa korice na koricu francuski jezik.  Crna Gora mi nedostaje ali mnogo manje nego ranije. Teško se vratiti prosto sam prošao neko unutrašnje stanje možda neki unutrašnji lom, a ovdje sam dugo sanjao da svake noći stižem u Crnu Goru. I sada kada napravim veću pauzu to je neki nemir da moram otići. Sebi često postavljam pitanje ko će sjutra biti moja djeca, kako će se zvati, kako će se osjećati. Njaviše bih volio da se vratimo. Međutim ratne devedesete su ostavile brojne traume koje ni do danas nisu zaliječene.  Posvećen sam prevodilaštvu onoliko koliko mi to pružaju mogućnosti. To je dobra prilika da na pravi način predstavimo ne samo naše zavičajne pisce već i sve pisce iz Crne Gore. Put kulture je jedinstven i unikatan i on pruža najbolje mogućnosti da predstavite svoju državu. ”

Kada završih razgovor sa ovim dragim prijateljem ostala su mi brojna promišljanja i razmišljanja o našim ljudima njihovim životima i borbama. Sead Ramdedović je jedan od njih, njegova životna priča nam govori da nikada ne treba odustati ili pokleknuti ma koliko vas lomile oluje i bure životnih nedaća i oluja. Kažu da iz čemera i jada nastaju najljepši stihovi i prozna djela vjerujem da i to jeste tako. Kao što isto i želim i vjerujem da će naša zajednica u Luksemburgu sačuvati sve one vrijednosti zbog kojih je posebna ali izroditi i neke nove mlade ljude koji će otići stopama jednog velikana kakav je bio Ćamil Sijarić. Zato neka moja mala ali i velika Luksemburška razglednica bude podstrek ne samo Bošnjacima već i svim našim iseljenicima da posle svake kiše rađa se i nova duga koja vas obasja.