Istoričar ocjenjuje da se antifašizam u Crnoj Gori razgrađuje ćutanjem institucija i propagandom SPC
Šćekić: Društvo koje ne obrazuje mlade u antifašističkom duhu stvaraće nove Hitlere, ne bi iznenadilo da vlast u udžbenike uvrsti revizionističke sadržaje
Ako drugi treba umjesto nas da se bore protiv negativnog istorijskog revizionizma, kao i za pravo da živimo u demokratskoj, civilizovanoj i antifašističkoj Crnoj Gori, onda ne zaslužujemo da imamo državu – kazao je Šćekić
Portal Analitika
Autor: Nikola Boljević
U zemlji koja je nekada bila simbol otpora fašizmu, danas svjedočimo sveprisutnijem institucionalnom ćutanju pred njegovim savremenim mimikrijama. Crna Gora, čija se antifašistička borba u Drugom svjetskom ratu nekada slavila kao temelj državnog i identitetskog kontinuiteta, danas sve više postaje prostor u kojem se rehabilituju kvislinzi, relativizuje istorija i proizvodi opasan narativ o “dvostrukom antifašizmu”.
U ambijentu u kojem najviši državni i opštinski funkcioneri prisustvuju pomenima četničkim vođama, istorijski revizionizam ne predstavlja samo političku provokaciju već i pokušaj temeljne promjene vrijednosnog sistema.
Istoričar Milan Šćekić upozorava da razgradnja antifašističkog nasljeđa nije slučajna ni spontana, već da je riječ o dugotrajnom procesu u kojem ključnu ulogu imaju političke elite, vjerske institucije, donekle i obrazovni sistem, ali i društvene mreže koje su sve češće edukativni alat mladih.
Za Portal Analitika govori i kako se u Crnoj Gori dogodio potpuni ideološki obrt u periodu od 1945. do 2025.
Sve se može razgraditi, pa i antifašistički temelji Crne Gore
„Zasigurno da su tranziciji iz antifašističkog u otvoreni revizionistički dikurs doprinijeli brojni faktori, a prevashodno smjena i preuzimanje poluga vlasti u Crnoj Gori 2020. godine od strane političkih struktura, od kojih većina nije imala afirmativan odnos prema crnogorskoj državnoj nezavisnosti, antifašističkom pokretu i antifašističkoj tradiciji u Crnoj Gori“, ocjenjuje Šćekić.
Naš sagovornik upozorava da se sve može razgraditi, pa i antifašistički temelji Crne Gore.
„Posebno kada se zanemaruju važni antifašistički jubileji, čemu godinama svjedočimo, kada se obilježavaju samo forme radi, kao i kada se antifašizam uvede u dnevnopolitičku arenu. Ipak, ne vjerujem u taj scenario. A koliko je za očuvanje demokratskog društva opasno urušiti antifašističke temelje, nadam se da nećemo nikada saznati“, poručuje Šćekić.
Dio društva grčevito brani vrijednosti i tekovine antifašizma
Prema njegovim riječima, ako je antifašizam sedam decenija uistinu bio utemeljen u crnogorskom društvu, ne vjeruje kako za nekoliko godina može biti marginalizovan do te mjere da njegove tekovine danas brani opozicija.
To je, smatra on, nemoguće, ako je pretpostavka o njegovom utemeljenju istinita.
„Da je sreće, borba protiv negativnog istorijskog revizionizma bila bi prevashodno institucionalna obaveza. Ali, kako crnogorske institucije ne žele da se bave ovim temama, opozicione partije, nevladin sektor, dio medija, hrabri pojedinci i intelektualci se odvažno i glasno bore protiv negativnog istorijskog revizionizma, i grčevito brane vrijednosti i tekovine antifašizma“, naglašava Šćekić.
Ne postoji državna institucija spremna da se suprotstavi SPC
Osvrnuvši se na snažan društveni i politički uticaj Srpske pravoslavne crkve (SPC), napominje kako ova organizacija ima široku agendu djelovanja u Crnoj Gori.
„Revizija istorije Drugog svjetskog rata i neskrivena težnja da se četnički pokret, kao dokazano kolaboracionistički, prikaže kao drugi antifašistički pokret, jedan je od segmenata njenog djelovanja“, ističe Šćekić.
Navodi kako u ostvarivanju ovog cilja SPC koristi činjenicu da uživa veliko povjerenje kod građana Crne Gore, da ima veliki uticaj i dobre konekcije sa aktuelnom vlašću i političkim subjektima koji baštine ideologiju Ravnogorskog pokreta, kao i da apsolutno ne postoje državne institucije koje su spremne da joj se suprostave.
„Zato i računa da će uspjeti u naumu da preoblikuje svijest građana Crne Gore, posebno mladih naraštaja i neobaviještene populacije i uvjeri ih da se četnički pokret navodno borio protiv okupatora i tobože bio drugi antifašistčki pokret. Samo treba još neko u to da povjeruje“, kaže Šćekić.
Pod hitno mijenjati fond časova o istoriji Drugog svjetskog rata
Sagovornik Analitike je mišljenja da nastavni kadar u osnovnim i srednjim školama pošteno radi svoj posao, da korektno obrađuju tematiku Drugog svjetskog rata, kao i problematiku koja tretira ulogu Crne Gore u antifašističkom pokretu. Ipak, napominje kako ne treba zanemariti činjenicu da sistem obrazovanja ima svoje limite.
„Ma koliko se nastavni kadar trudio da mladim naraštajima približi ovu tematiku, bez široke društvene, političke i institucionalne podrške, on je prilično ograničen i nemoćan da im objasni i približi antifašističke ideje i vrijednosti, i obrazuje ih u tom duhu. Zamislite da je komunistička vlast u Jugoslaviji prepustila samo sistemu obrazovanja da se bavi tematikom Drugog svjetskog rata i antifašizmom, kao i da nije bilo opšte političke, sistemske i institucionalne podrške, siguran sam da bi sistem obrazovanja isporučio skromne rezultate“, navodi Šćekić.
S obzirom na to da, kako je kazao, u savremenoj Crnoj Gori takve podrške sistemu obrazovanja nema, kao i da izvjesni politički subjekti nemaju afirmativan odnos prema antifašističkoj borbi, odgovornost što negativna revizija istorije sve više oblikuje mlade naraštaje rođene u trećem milenijumu, ne bi svaljivao na prosvjetne institucije i sistem obrazovanja.
„Tim prije jer su onim čuvenim reformama obrazovanja, kreatori prosvjetne politike u Crnoj Gori nakon 2006. godine, fond časova iz istorije u devetom razredu osnovne škole, a u kome se obrađuje tematika Drugog svjetskog rata, sveli na jedan čas nedjeljno. Ako neko očekuje da će sa tolikim fondom časova iz istorije nastavnici moći objasniti učenicima kompleksne i dinamične događaje i procese koji su obilježili 20. vijek, kao i da će to učenici shvatiti, u velikoj je zabludi. I to pod hitno treba mijenjati“, izričit je Šćekić.
Precjenjujemo značaj udžbenika, potcjenjujemo uticaj društvenih mreža
Smatra da nastavni programi nijesu toliko loši, iako su, kaže, zasigurno određeni nastavni sadržaji zahtjevni, posebno za učenike osnovnih škola.
„Vjerujem da većina nastavnika savjesno obavlja svoj posao, ali bez snažnije društvene podrške, nije lako obrazovati mlade u duhu antifašističkih vrijednosti. Društvo koje ne obrazuje mlade u demokratskom, slobodarskom i antifašističkom duhu, stvaraće nove Hitlere“, upozorava Šćekić.
Napominje kako svaka vlast želi udžbeničku literaturu, posebno udžbenike istorije, po svojoj mjeri.
„Zato se ne bih iznenadio da aktuelna vlast u Crnoj Gori u školske udžbenike uvrsti revizionističke sadržaje“, kazao je Šćekić.
Treba ponavljati, posebno mladim naraštajima, riječi koje se pripisuju Josipu Brozu Titu: ‘Teško je napraviti državu, ali ju je još teže sačuvati’
No, dodaje on, da udžbenici istorije uistinu imaju takvu moć u oblikovanju svijesti mladih naraštaja, kako im se, kaže, to nerijetko neobjektivno i nekritički pripisuje, pojave negativnog istorijskog revizionizma bi zasigurno bile marginalne.
„Ali, kako su one sve samo ne marginalne, to govori da kao društvo precjenjujemo značaj udžbenika, a potcjenjujemo druge izvore informisanja, posebno društvene mreže, koje imaju veliki uticaj na mlade, i kojima mladi vjeruju više nego nastavnicima i udžbenicima“, ističe Šćekić.
Ćutanje crnogorskih institucija traje godinama
Sagovornik Analitike naglašava kako crnogorsko društvo nema kapacitet da se institucionalno odupre negativnom istorijskom revizionizmu i na tu temu, kategoričan je, treba konačno staviti tačku.
„Jer ne traje ćutanje crnogorskih institucija, koje se pritom nalaze pod apsolutnom političkom kontrolom, od juče, već godinama. Zato, dok uistinu ne izgradimo nezavisne institucije, a istorija nam ne uliva optimizam da će se to desiti u skorijoj perspektivi, od aktuelnih institucija, posebno visokoškolskih i institucija nauke i kulture, ne treba očekivati da će se suprotstaviti eliti na vlasti. Od ostalih institucija ta su očekivanja još manja“, ocjenjuje Šćekić.
Naivno misliti da će evropske institucije rješavati naše probleme
Osvrnuo i na sve češću normalizaciju simbola i ideologija kvislinških pokreta u regionu, uključujući države članice Evropske unije.
„Bojim se da evropske institucije imaju preča posla od bavljenja istorijskim revizionizmom u Crnoj Gori i regionu. Očigledno je i da su umorne od Balkana, da su ga zapostavile, prepustile sudbini, a strah me i da Crnu Goru koriste kao monetu za potkusuravanje u zakulisnim političkim igrama sa većim regionalnim igračima“, stava je Šćekić.
Ističe da su naivna očekivanja da će se evropske institucije baviti istorijskim revizionizmom u Crnoj Gori i regionu, kao i da će, kako kaže, u maniru političkih komesara, naredbodavno i preko koljena riješavati naše probleme.
„Zato se ne bih previše oslanjao na njihovu pomoć. Tim prije jer Crnogorci, za razliku od Srba, Hrvata, Albanaca i Bošnjaka koji žive u Crnoj Gori, nemaju starijeg brata u regionu, koji bi im pomogao i eventualno urgirao kod evropskih institucija, da obrate pažnju na njih“, ukazuje Šćekić.
Poručuje i da „ako drugi treba umjesto nas da se bore protiv negativnog istorijskog revizionizma, kao i za pravo da živimo u demokratskoj, civilizovanoj i antifašističkoj Crnoj Gori, onda ne zaslužujemo da imamo državu“.
„Zato stalno treba ponavljati, posebno mladim naraštajima, riječi koje se pripisuju Josipu Brozu Titu: ‘Teško je napraviti državu, ali ju je još teže sačuvati’“, zaključuje Šćekić.
Izglasajmo joj nepovjerenje!
Carinski sporazum Ursule von der Leyen s Trumpom, uz podršku Giorgie Meloni, doveo je Europu do kapitulacije, stvarajući uvjete za ekonomsku i socijalnu katastrofu.
Carine od 15% u našoj zemlji dovest će do gubitka preko 100.000 radnih mjesta i smanjenja izvoza za 23 milijarde eura.
Kao da to nije dovoljno, von der Leyen se obvezala na ukupno 1,35 milijardi eura europskih ulaganja u SAD za kupnju oružja, ukapljenog plina i omogućavanje preseljenja europskih proizvodnih aktivnosti u Ameriku. Povremena domoljubkinja Meloni, umjesto da brani talijanske ekonomske i socijalne interese, podržala je ovaj sporazum koji je ubitačan za našu zemlju.
Von der Leyen mora otići.
Od carinskog sporazuma do pokušaja uklanjanja ekoloških tranzicijskih politika, od ratnog gospodarstva počevši s ludim planom ponovnog naoružavanja do neprihvatljivog suučesništva u genocidu u Gazi.
Zbog svih ovih razloga, Savez zelene ljevice i njegovih šest zastupnika u Europskom parlamentu rade, zajedno s drugim progresivnim snagama, na podnošenju prijedloga o izglasavanju nepovjerenja Von der Leyen.
Angelo Bonelli i ja trenutno radimo na postizanju ovog važnog cilja.
Kao i uvijek, bez miješanja naših glasova s glasovima fašističkih i ksenofobnih desničarskih skupina u Europskom parlamentu.
Nicola Fratoianni
Tajnik talijanske ljevice
#ZelenaLjevicaAlleanzaVerdiSinistra
📣🚩Ujedinjenje crvenog i zelenog s Paulom Burkettom
Paul Burkett rigorozno i duboko razvija ideju da marksistički pristup nudi vrijedan ključ za razumijevanje ekoloških kriza unutar povijesno situirane i materijalističke perspektive. Ono što se jasno vidi u knjizi Marx i priroda: Crvena i zelena perspektiva jest kako Marx nikada jasno ne odvaja društvo od prirode, već o njima razmišlja u dijalektičkom odnosu, gdje je društvena proizvodnja uvijek i odnos s prirodnim svijetom. Srž analize leži u ispitivanju povijesnog oblika koji taj odnos poprima u kapitalizmu, sustavu koji, pretvarajući rad i prirodu u robu, sustavno obezvređuje ekosustave. Okolišni resursi više se ne smatraju dijelom živog metabolizma između čovječanstva i prirode, već apstraktnim elementima koji se iskorištavaju u procesu valorizacije kapitala. Logika razmjene vrijednosti, za razliku od uporabne vrijednosti, diktira mjeru prisvajanja, s destruktivnim učincima i na tlo i na ljudsko tijelo. Marx, prema Burkettu, nikada ne upada u naivni naturalizam, niti u idealistički konstrukcionizam, budući da prepoznaje prisutnost materijalnih ograničenja koja uvjetuju proizvodnju i inzistira na tome da njihova relevantnost ovisi o društvenom obliku rada. Drugim riječima, plodnost tla, dostupnost resursa i biološki ciklusi postaju ekološki kritična pitanja samo kada su ugrađeni u društvene odnose koji sve podređuju valorizaciji kapitala. Nije sama priroda ta koja generira krizu, već način na koji se kapitalizam odnosi prema njoj. Predkapitalistička društva, iako su i ona iskusila trenutke ekološkog kolapsa, održavala su relativno integriran odnos sa svojim ekosustavima. Kapitalizam, međutim, narušava to jedinstvo, odvajajući proizvođače od materijalnih uvjeta proizvodnje, svodeći prirodu na rezervat koji se pljačka, iz kojeg se vrijednost izvlači bez prepoznavanja njegovih ograničenja ili složenosti. Za Burketta, radnik je živo biće s fizičkim potrebama, vremenom oporavka i energetskim ograničenjima, a istovremeno i društveni subjekt ugrađen u povijesno određene odnose proizvodnje. Kapital teži sažimanju tih ograničenja, produžujući radni dan, smanjujući plaće na minimum potreban za preživljavanje i ignorirajući potrebu za fizičkom i mentalnom regeneracijom. Iskorištavanje ljudskog rada simetrično se odražava u iskorištavanju prirode, budući da se oboje tretira kao neiscrpni resursi iz kojih se vrijednost izvlači do iscrpljenosti. Kao što se tlo iscrpljuje industrijskom poljoprivredom, tako se tijelo radnika iscrpljuje intenziviranjem rada. Prepoznavanje materijalne i povijesne prirode ekološkog iskorištavanja čini mogućnost transformacije razumljivom. Ekologija postaje ključni alat za povezivanje ekoloških i društvenih pitanja, pokazujući kako je borba za bolje životne uvjete, za kraći radni dan, za kolektivno korištenje resursa, ujedno i borba za zdravlje Zemlje. Marksistički pristup postaje pedagogija emancipacije, sposobna povezati kolektivne potrebe i želje s potrebom radikalne reorganizacije metabolizma između čovječanstva i prirode.
✒️ Pročitajte više:
https://www.legauche.net/movimento-socialista/unire-rosso-e-verde-con-paul-burkett/
Oinuo tramp Srbiji sankcije jer śede na više katriga.
Sad nek guslaju i diplaju …
Jučer su Braća Italije (FdI) postavila pitanje u kojem se navodi da je “neodgovorno ugošćavati pojedince koji šire antisemitske ideje u institucionalnim okruženjima”. Dotična osoba je Francesca Albanese, posebna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za okupirane palestinske teritorije i neumorni glas protiv genocida koji se odvija u Gazi. Pokret pet zvijezda (M5S) pozvao ju je u Zastupnički dom i Senat kako bi predstavila svoje najnovije izvješće.
Nadrealno je to što je među potpisnicima ovog pitanja Galeazzo Bignami, vođa Talijanske demokratske stranke (FDI) u Zastupničkom domu, isti čovjek koji se volio odijevati kao nacistički vođa. To mnogo govori o tome kako se optužba za antisemitizam danas koristi za ušutkavanje svakog glasa koji osuđuje gnusobu u Gazi.
Sve bi to bilo tragikomično da se ovaj odvratni čin ne čini na leđima naroda koji riskira da bude zauvijek izbrisan.
Ovo se opet uznemirilo. Trg maršala Tita u Zagrebu preimenovat će se, pa će se zvati… Aleluja! Hvala bogu dragome! Mnogi od nas sjećaju se Tita. Oni koji se nisu rodili u Njegovo vrijeme pojma nemaju tko je Tito, a zašto bi i razmišljali o Titu kad su im neke druge teme mnogo bitnije. Kako pobjeći iz ovog sranja sigurno je najvažnija. Dobro se snalaze, odlaze u hordama, napuštaju brod koji tone. Ipak, ima nešto čudno vezano za ovo. Brod tone, ljudi odlaze, a štakori ostaju.?!
Kako se živjelo u Titovoj Jugoslaviji? Nije bilo demokracije, danas je ima. Nije se smjelo govoriti da je Tito zločinac, danas se smije. Nije se moglo dobiti otkaz, danas se ne može dobiti posao. Ljudi, obični ljudi, odlazili su na liječenje u inozemstvo, država je plaćala. Danas ih u ruševinama koje se zovu bolnice iz narkoze, ako je prežive, budi pop i objašnjava im čari carstva nebeskoga. U Titovo vrijeme djecu su liječili pedijatri, danas mora narod skupljati dobrovoljne priloge da bi se nekom djetetu spasilo život. Najpoznatiji onkološki dječji odjel u Hrvatskoj ima toaletni papir u zahodima jer je to platio poznati hrvatski nogometaš.
Za vrijeme Tita radnici su imali pravo na stan. Danas pravo na vile i dvorce imaju samo razbojnici čije dugove plaća narod. U zagrebačkim vrtićima nekada se dobro jelo. Danas zagrebačko dijete ima pravo dnevno pojesti kuglicu i pol sladoleda. Za vrijeme Tita često nismo mogli jesti banane, nije ih bilo. Danas ih ima, uživamo u njima jer smo u međuvremenu postali majmuni. U Titovo vrijeme povremeno nije bilo struje. Čitavi kvartovi znali su biti u mraku subotom, a onda drugi dio grada nedjeljom. Danas svi imamo pravo na svjetlost, ako je možemo platiti. Ne možemo je platiti. Imamo pravo i na vodu, ako je možemo platiti. Ne možemo je platiti.
U Titovo vrijeme svi smo imali pravo na školovanje. Imamo i danas, ako ga možemo platiti. Ne možemo ga platiti. U Titovo vrijeme u Vijetnamu je bio rat. Ameri su ubijali nedužne ljude u zemlji miljama daleko od Amerike. Bacali su na njih otrovne bombe, ubijali su boga u njima onako kako to rade i danas. U Titovo vrijeme Jugoslaveni su bili na cesti i protestirali protiv ubijanja Vijetnamaca. Danas mi s Amerima ubijamo vijetnamce tamo gdje nam gazda kaže.
U Titovo vrijeme nismo znali što je droga. U Titovo vrijeme mogao si ulicama svoga grada opušteno šetati čak i u pola noći. Danas ne znaš kad će netko na tebe skočiti usred bijelog dana da bi od tebe oteo lovu koju će sebi sprašiti u žilu.
U Titovo vrijeme ljudi su odlazili u crkve i molili Boga jer su to htjeli. U Titovo vrijeme Isus nije visio na zidu svake učionice. U Titovo vrijeme djeci učitelji nisu govorili da je žena nastala od rebra muškarca. U Titovo vrijeme žene su bile ljudska bića, a ne kurve. U Titovo vrijeme popovi nisu bili državni službenici. U Titovo vrijeme popovi nisu vozili džipove. U Titovo vrijeme ljudi nisu morali dizati kredit kad bi krstili dijete. U Titovo vrijeme većina popova bili su obrazovani ljudi koje su vjernici poštovali. U ovome popovi siluju djecu, pse, naplaćuju i ne izdaju račun, ne plaćaju porez, provaljuju u bolnice i od polumrtvih ljudi traže da im poklone kuću.
U Titovo vrijeme mnogi su jugoslavenski trgovi nosili Titovo ime jer je to bilo u Titovo vrijeme. U ovome se skidaju ploče sa Titovim imenom. I neka se skidaju. Ovo nije Titovo vrijeme, a ovo je mala, prljava, američka vojna baza. Ovo je leglo mafijaša. Ovo je koncentracijski logor za svakoga tko ima nešto u glavi. Ovo je rupetina u kojoj se gladni, goli, ovršeni, dužni, bolesni, neškolovani dovijaju kako do kontejnera stići dovoljno brzo da bi u njemu našli plastičnu bocu ili truli ručak… Nastavak kolumne čitajte na: http://bit.do/VedranaRudanTitovoVrijeme
Potomci kvislinga, bauljaju i pde lude.
Zna se gdje su im brlozi, ima ih i po nekim udruženjima, forumima, na piscini kao lažištiipavci,pored Kažota, a na e fali ni štriga lajona .
Koče se, peče i denjaju i doma i po calama,
rejakcije iza kulisa arbitriraju po kazama
ex kvislinga .
Posebno je aktivna grupa kvislinških sinova iz doba italijanske okupacije, što su im oci u taljanskim uniformama, skvadrista i balila marširali Plagentima, pjevajući “Faćetu Neru” ! Ne zaostaju ni nekizi potomci letećih odreda, poznati po destrukcijama u kafanskim dibatimentima, a ima i revizionista po pontama, pa i među ribarima, posebno pobornika Setenissime i Ćesarovine.
Posebna sorta se skuplja na Piscini, u više tabora i ideologija .
Osnova im je briškula i trešeta .
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].