Sat kula i stub srama

Tako sam bio svjedokom osnivanja Kotor arta, velikom zaslugom Anđelka Kovačevića, neponovljivog predsjednika Opštine i Žarka Mališića, uglednog direktora Centra za kulturu. Igrane su tri vrela ljeta nezaboravne predstave, dolazili velikani evropskog glumišta.

Grad je živio i rane od zemljotresa vidao, a programi su izvođeni na svim pjacama, najviše na Trgu od oružja, đe sam nedavno nakon tri i po decenije u uru pretponoćnu prebirao uspomene.

Tužan što starih prijatelja i pomenute kotorske gospode više nema, ni ,,ulice starih zanata“, ni malih dućana. Ima nekih novih festivala, kolona kruzerskih turista i obaveznih bajkera. Pažnju moju sa ,,traga uspomena“ skrenuše simboli starih dana – sat kula i stub srama.

Bilo je to iz vremena srednjeg vijeka kada su po zapisu znavenog i zaslužnog a zaboravljenog Rista Kovijanića, čije sam mudre priče slušao, izvršavane kazne ,,koje je propisivao statut, za ubistvo, trgovanje, za tjelesne povrede, razbojništvo, krađu, bogohuljenje“.

Smrtna kazna je vršena vješanjem, odsijecanjem glave, spaljivanjem. Tjelesne kazne bile su surove: šibanje, žigosanje, vezivanje za stub, sakaćenje/odsijecanje prstiju, ruke, osljepljenje. Osim novčanih kazni i zatvora, kažnjavalo se i oduzimanjem imanja i izgnanstvom…

Vezivanje za stub srama, koji je ođe podignut prije jače od četiri vijeka, nije bilo bolno, ali jeste sramotno. Pored osuđenika prolazio je narod, gledao lopova, izdajnika… kome više nije u gradu bilo ostanka. Morao je od bruke bježati i on i bogme skoro svi njegovi, jer tu sramotu nijesu mogli trpjeti.

I tu mi, a gužve više na Trgu ne bješe, banu na um pitanje koga bi, ako se vrnemo u srednji vijek, a na dobrom smo putu, trebalo po crnogorskim trgovima privezati za stub srama. Spisak po sjećanju je podugačak – od onih koji su za tuđe interese i svoj špag ,,na komade isjekli Jugoslaviju“, one koji su ,,velemajstorski sproveli privatizaciju“, one koji sa tuđih korita po rodnom ognjištu laju, one koji su zemlju pokrali i potlje je strancima prodali, one koji su pretke izdali, njihove kosti i svetinje bijelom svijetu darivali, one što ruše spomenike i one koji sa govornice i đe stignu ,,obećavaju, lažu i mažu“, u lakovane cipele idu i kao bubreg u loju žive na narodnom neznanju i znoju.

Spisku treba dodati sve one koji javno i tajno ,,trguju sa svetim parčetom zemlje koji se zove domovina, za koje je davno begovski rečeno ,,dok je mene u bisage para i u Crnoj Gori trgovaca kojino su lakomi na zlato, učinjeću što je meni drago“.

Ne smijemo zaboraviti ni one kojima su svete jedino mržnja i osveta, i koji slogu narodnu mute i tuđe skute ljube, pa prikrivene neofašiste i nacionaliste svih boja i one što ,,istoriju prekrajaju“, pa izdajnike u heroje pretvaraju i za svece proglašavaju, a tek one koji zastavama mračne prošlosti na skupovima ponovo mašu i dok nacionalna žalost traje ,,božije kuće“ osveštavaju, guslaju i pjevaju, ni one koji ,,u ime naroda“ nepravedno sude, pa one koji u ,,Božije ime“ grehove velike čine i posebno ,,strane plaćenike i domaće jatake“.

Sve ove i tamo one (ne)pomenike treba vezati za stub/ove/ srama. Da narod vidi kome se klanja, kome ruke ljubi, kome kapu skida i ko mu ,,za njegovo dobro“ o glavi radi. Ali, i krše smo prodali, pa nemamo od čega stubove načinjeti.

Pogledah na sat kulu, kazaljke se poklopile, ponoć je i rekoh sebi – potonja ura da se nešto učini i da novi dan svane.

Zato je jedino moguće, za spas duše i Crne Gore, dok se stranački i ostali prvaci dogovore, sudije izaberu i sudovi nakane da pravdom sude, izreći svima istu kaznu, najstariju narodnu.

Prezir.