Samoća Rajtona Obilića

Piše: Balša Knežević

Probudio se nervozan. Sat je zazvonio, lagano ga je pomjerio nespretnim potezom koji je u potpunom kontrastu u odnosu na hitrinu koju ispoljava kad ide da primi najnovija naređenja i apanaže od svog direktnog nalogodavca u Beogradu.

Bio je mnogo razdražljiviji nego obično. I bio je svjestan da mora da napušti prijestonicu i vrati se u mrsku Podgoricu koju su okupirali Milogorci, Dukljani i prodani Srbi iz nove vlasti koju je i sam podržao.

S obzirom da nije navikao da spava bez klime, znoj ga je već više puta oblio tokom noći, tako da su čaršavi i pidžama bili mokri i potpareni kao brada vasojevićkog četnika koji usred ljeta ispija šljivovicu dok se srpema da pomogne svojim nacističkim saborcima u borbi protiv partizana.

Kombinacija fizičke nelagode, nervoze, apatije i nedostatka kofeina tištila ga je dok se mlohavim korakom probijao do kupatila još jednog beogradskog hotela… Električna četkica koju je ponio sa sobom nije radila, baterija je bila istrošena. To je bila kap koja je prelila čašu! Zaždio je četkicu i polomio hotelsko ogledalo, a usput je stigao i da opsuje – ”Jebem li ti i Srbiju i Vučića i Moskvu i Putina, previše sam star za ovakve stvari”!

Nakon nešto više od pola sata konačno se sredio i spakovao, izašao je iz sobe i u lobiju hotela se sastao sa svojim političkim saborcima koji su čekali da se odjave i krenu na aerodrom.

”Danas nije bilo nikave tučnjave. Dakle, bilans je pozitivna nula – nijedan razbijeni nos, niti novo iščašeno rame. Ostaje neriješen rezultat, ali smo mi moralni pobjednici. Samo da ne bude više makljaže dok ne stignemo do aerodroma”, rekao je vojvoda Rajton dok je sa svojim saborcima sumirao rezultate diplomatskog trijumfa u srpskoj prijestonici.

Nakon što je popio kafu, fizički se povratio uz šljivu i lagan doručak koji su činili – porcija masne gibanice, četnička salata od tri glavice crnog luka, 12 leskovačkih kobasica i pola svinjske kolenice (drugu polovinu je spakovao za avion).

Vojvodi Rajtonu nije smetalo što su ga saborci ironično poredili sa ocem Masnim Samprasom zbog zavidnog apetita i komfornog želuca u koji je, čini se, mogla da stane čitava jedna kožna ugaona garnitura. Jer nakon što se namirio znao je da dio Beograda putuje sa njim u omraženu Crnu Goru gdje ga sa svih strana pritiska teški osjećaj ugroženosti.

”Vozilo je spremno braćo, da se krene”, svečano je saopštio jedan od saboraca iz Rajtonove delegacije, nakon čega su vojvoda i njegova ekipa ustali, namjestili kaiše tako da prikriju stomake omlitavljene desantima stotina svečanih ručkova i zaputili se prema autu koje ih je čekalo.

Julsko sunce je bilo neumoljivo, a put prema beogradskom aerodromu neprijatan. Klima u ”audiju”, koji je Rajtona i njegova tri saborca vozio ka aerodromu Nikola Tesla, bila je neefikasna u borbi sa jakom vrućinom.

Iako mu je JUL ostao u najljepšem političkom sjećanju, ovoga puta došlo mu je da opsuje ovaj mjesec, ali se diplomatski suzdržao.

Kada su stigli na aerodrom, shvatio je da je ljetnja žega učinila svoje. Rajtonova svilena bijela košulja bila je providna od znoja, natopljena kao da se sa sve odijelom kupao na Adi Ciganliji. Zadužio je jednog od saboraca koji su ga pratili da mu čekira kartu, a on je otišao do toaleta da se osvježi.

Dok je dlanovima zahvatao vodu i umivao lice ulijepljeno od znoja, ponovo su ga zaskočile misli koje su ga proganjale od  kad se probudio u hotelskom krevetu – pakao, vraćam se u Crnu Goru… zašto ne mogu da ostanem u Beogradu? Zašto me ne prime kao svoga? Zašto se osjećam kao stranac u svakoj državi koju posjetim? To su samo neka od pitanja koja su rešetala svijest pomalo anksioznog vojvode dok su razuzdane misli nekontrolisano fijukale kao sjeverac po podgoričkoj ledini.

Izlazeći iz toaleta pomislio je da će prijatni razgovor o politici i razrada teza o ugroženosti srpstva smiriti podivljale, tmurne misli. Ali kad je zakoračio u prostranu halu aerodroma umjesto vjernih saboraca dočekao ga je njegov arhi-neprijatelj, pojava od koje se boji kao ”đavo od krsta” ili pokojini Đedo od pakla – dočekala ga je SAMOĆA.

Vojvoda Rajton je bio spreman na sve – na napade ”Milovih plaćenika”, klevete, uvrede, makljažu, ali zadesilo ga je nešto mnogo gore. Pod okriljem samoće znao je da će biti napadnut od najvećeg i najopasnijeg neprijatelja – svijesti da treba da se suoči sa samim sobom!

Zavalio je svoje otežalo tijelo u neudobnu aerodromsku stolicu i osjetio da ga bujica sumnji razdire i crpi onu snagu koju je povratio konzumacijom obimnog doručka. Ali kovitlac pomamnih misli potrošio bi i milion kalorija, a leskovačku kobasicu i pola kolenice je sagoreo dok si rekao ”srpski svet”.

Rajton je kapitulirao, predao se sumnji. Pred očima su mu se pojavili svi izborni porazi, neredi u kojima je učestvovao, ratnohuškačke poruke, makljaže, fizički obračuni, suzavac, prijetnje hapšenjem, batine, bijeg u Kristal preko mosta na Ribnici, sjećanje na sočnu kolenicu zbog koje je zaboravio na sve nerede koje su on i njegov brat Rozi izazvali 2015. ispred parlamenta…

Sve mu je to izgledalo krajnje zastrašujuće, jer bez stimulacije saboraca i konstantog verglanja masnih priča o srpstvu i ugroženosti, njegova politika nije imala smisla. Samoća koje se tako bojao nagnala ga je da shvati težinu svih promašaja koje je kao političar pretrpio. Sada je konačno, makar formalno bio dio vlasti, a po ko zna koji put se priprema za proteste i golgotu opozicionog djelovanja. Ta spoznaja ga je dokrajčila i polako je shvatao da ga obuhvata onaj dobro poznati osjećaj kad želi da pobjegne iz tijela i otisne svijest u nebeske visine, gdje bi sa sise prepodobne majke svetosavlja mogao da okrijepi svoju napaćenu dušu.

U polusvjesnom stanju pred očima su mu se javljali unutrašnji demoni – najgori među njima je imao lik Zdravka Krivokapića. Nije ga probadao mačem, niti vilom, niti ga je bacao na paklene muke. Demon koji je uzeo lik omraženog Zdravinja samo ga je posmatrao i podmuklo šapatom dobacivao dobro poznatu zastrašujuću mantru – MILO, MILO, MILO…

To je bilo previše za Rajtona! Hladan znoj potuno je zavario njegovu ”svilenu, belu košulju” za otegnuti stomak, sve teže je disao dok su mu se po glavi motale misli: ”Što će meni ovo više”, ”Zašto sa Medom Šizofrenovićem konačno ne odem i ostavim Milanu stranku, dako što sa njom uradi”, ”Ne mogu više da se bijem, nisam više mlad”… U sebi je zapomagao ”Milane, Milane, đe si!!”.

Baš tada  direktno iz aerodromskih kuloara pojavila se prvo silueta, a zatim i obris mladića sa karakterističnim nevinim osmjehom tipičnim za mojanovićke mangupe koji se sa Karuča vraćaju noseći torbe pune ukljeva. Ruka mu je bila povezana preko trbuha. Greške nema, bio je to njegov najvjerniji saborac Milan Pipunović.

Rajtonu se odmah povratila svijest, zaboravio je sve sulude ideje kako treba da prepusti vođstvo partije nekom drugom, zaboravio je na tjeskobu i samo se nasmijao i rekao:

”Idemo li?”

”Idemo moj dobri Rajtone u nove pobjede. Naravski”, odgovorio je Pipunović.

Baš kada su se spremali da uđu na let za omraženu Podgoricu, Rajtonu je prišla markantna, mlada djevojka, odjevena u usku majicu crvene, plave i bijele boje sa grbom Srbije, koja je izražavala njene obimne grudi.

Doturila je crni marker vojvodi Rajtonu i progovorila: ”Izuzetno poštujem i cenim sve što radite za napaćeni srpski narod u Crnoj Gori, možete li da mi se potpišete na grudi?”.

Rajton se nasmijao, vidno zadovoljan ovim poklonom sudbine koji iskreno nije očekivao i dubokim glasom izgovorio jedno otegnuto, muževno – DA, kakvo samo prekaljene četničke vojvode mogu da izgovore.

Djevojka je ostala u voljenoj prijestonici, a Rajton je morao da se ukrca na avion za omraženi glavni grad Crne Gore gdje ga je čekala priprema za još jednu odsudnu bitku za srpstvo… Ipak, bio je zadovoljan. Srpski grb ispod kojeg se ucrtavaju obrisi mladih ženskih grudi dovoljna je relikvija da iz misli odagna sve demone dukljanstva i crnogorštine.

Nelagoda je prošla. Svetosavska borba neprestana bila je ponovo bogatija za jednog njenog prekaljenog viteza… Rajtona Obilića…