„Sad me ne vidiš!“

Piše: Sreten VUJOVIĆ

„Svaka je smrt po jedna propast svijeta“ kazao bi veliki Aleksandar Ivanović! Međutim, možda bi  valjalo dodati da je „svako rođenje po jedno stvaranje svijeta“. Ovo sa razloga što je u svakom čovjeku ponaosob i doživljaj i slika svijeta  drugačije, i na svoj način „kompletnije“ tvoraštvo Univerzuma!

Śećam se igre skrivalice iz djetinjstva! Poneko bi poklopio vlastite oči dlanovima i kazao: „Sad me ne vidiš!“ Koliko li je samo istine u ovoj naivnosti!? Ako ja tebe ne vidim, ako za mene u tom trenutku ne postojiš, onda zacijelo ne možeš ni ti mene viđeti na  pravi način, jer to u uzajamnom posmatranju, koje čini „dokaz“ nije dogođeno! Naime, bilo čije postojanje moguće je registrovati raspoloživim čulima! Što ako sva čula, što je medicinski moguće, odjednom „zakažu“! Potvrda nečijeg postojanja će sigurno izostati! A mi je trebamo, zar ne? Tako je i sa Crnom Gorom, a „ubismo“ se da dokažemo kako je ima! A ONI uporno žmure! I nije sva tragika u TAMO NJIMA! Ona je i u nama, ili makar onima koji vjeruju da su MI! „Mi ili ON“? Zablokirali smo nekako sa obije bande! I došli smo na taj način, nakon infantilnog, ali i filozofskog „sad me ne vidiš“ do (ne)zrelijeg, makar u medijskom „univerzumu“, do 1968. godine, do upada Rusa u Čehoslovačku! Okupi se 5-6 baba i đedova u nekoj „vukoj..ini“, nekoj crnogorskoj zabiti, naprave „konferenciju“ i postave ultimatum Rusiji, ako se za 48 sati ne povuku iz Čehoslovačke, oni će opet sazvati „konferenciju“! I „drhtala“ je Rusija u strahu! Eee, takva medijska (ne)svijest ne dopire „dalje od Bioča“, kako bi rekla jedna umna crnogorska dama, prema čijoj misli sam uvijek imao veliki respect! A nakon Bioča, zna se, povampireno četništvo, klerofašizam (bogme i u mnogim mjestima prije ove živopisne lokacije! Potpuno jasno!)! Lakše je meni biti antifašista na Cetinju, nego onima u Pljevljima, Nikšiću, Herceg Novom ili Kolašinu. I to je potpuno jasno! Sreća što više nije aktivan četnički, kolašinski zatvor! Doduše, uhapšene patriote nijesu mogle steći „stanarsko pravo“, jer su ubrzo nakon  utamničenja strijeljani! A vladari nakon toga, „njivili“ fašiste i njihove potomke, računajući da će ih dovesti do „katarze“! Uzalud!

Umjesto da se u ovoj sudbonosnoj (u punom smislu riječi) situaciji presaberu, i saberu na jedno svi značajni poslenici javne riječi, i da istina pođe u „etar“, ponašaju se u dobrom dijelu u skladu sa: “Država, to sam ja!” A ako to nije tako, „da Bog da se ambisala“! I svi imaju „spasonosne“ istine, ali samo do „Bioča“!

Sve više imam utisak da je zaboravljena pričica  iz djetinjstva, kako su baba i đed čupali repu! Pravila se kolona  pomagača: „povuci-potegni“! I ništa! Tek kada se ovoj koloni „volontera“  pridružio miš, ovaj put  ne kao onaj koji je grčkoj boginji izgrizao ogrtač u „Ratu žaba i miševa“ , (pa se boginja stavila u tom ratu na stranu žaba: parodija „Ilijade i Odiseje“ iz Homerovog vremena), „operacija repa“ je uspješno obavljena i građani su se mogli „vratiti normalnom životu“, kako nakon jedne drugačije i tragičnije situacije, reče ministar Krapović, ili ono bješe Šaranović!? Ma svejedno! Eee „pitanje je sad“: kako sa malobrojnim „ekskluzivnim genijalcima“ dokazati da ni ova država ni Crnogorci nijesu „Repa bez korijena“!?

Sve se može različito tumačiti, pa i biblijska poruka:

“Blago niščima duhom, njihovo je Carstvo Nebesko!”