Sa njima u ništa

Piše: Dubravka Jovanović

Dogovor kuću gradi. Ovu našu evo par godina razgrađuje, jer ga nema niti ga može biti među onima kojima je mržnja jača od države i normalnog života u njoj.

Đe nema dogovora nema ni kuće, ni trpeze.

Krov su nam pokrile popovske mantije  pa pušta na sve strane.  Prozore nema ko da otvori za frešku ariju pa buđ zaudara.Vrata su bez ključa, zarđale brave odkad se avgustovska vlast uselila.

Par godina Crna Gora je kuća bez sloge.Bez reda i bez ljubavi.

Avgustovska vlast se ređa kao na macu, po sistemu svak sa svakim, niko ni sa kim. Mnogi ni sami sa sobom.
Ljuti neprijatelji se do krvi svađaju i pljuju do besvjesti a potom za neku veliku trpezu sijedaju za nazovi dogovor, čiji je osnovni motiv vlast  sa svim privilegijama koje ona sa sobom donosi  i od sebe znači.
Uz to, kao ključ u bravu ide mržnja i revanšizam prema suverenistima u prvom planu. Drugog plana nema.Oni imaju samo taj ključ i samo tu zarđalu bravu.

Fenomenološko pitanje je koliko zlo može duboko i bezgranično i đe je gram dostojanstva kod onih kojima većih neprijatelja ne treba do oni sami sebi?
Toliku količinu uvreda upućenih  jedni drugima svijet bijeli ne viđe.
Od Ure do Demokrata  preko Fronta, od Prave Crne Gore i Krivih  međusobno,  Ujedinjeno -razjedinjene CG , Demosa , SNP-a, Pokreta za promjene koji se nikad nije pokrenuo niti išta promijenio osim naglavačke sve  nagore.
Onda ti i takvi  najavljuju sastanak. Moguć dogovor. Stara -nova većina u nove pobjede. Dogovor na pomolu. Novim danom novi  naslovi: Iscrpljne sve mogućmosti dogovora. A onda ti isti iscrpljeni  saopštavaju  kako još postoji tračak nade.
Iz pepela zlih vijesti i praznih dogovora ni jedna riječ nije vjera. Svaka je nevjera i svaka da ti se život ogadi.
Sa njima u ništa.

Sva njihova retorika lišena crnila, bijede i  jadnosti u jedno bi prosto pitanje stala: Milo i kako te srušiti?
Rak rana, životna opsesija, noćna mora, dnevna sjena, trn u oku, kost u grlu.
Sve ih to žulja, muči, nabija, čupa, boli, grebe, cijepa, reže.
Pa ipak im se ne da se sastave i uspostave. Da se prikupe. Svaki im je dogovor kao mački muž. Svaka im vlada traje toliko koliko se slikaju i uspiju zaposliti sve kojima su obećali, išćerati sve koji im smetaju i nanovo se poklati sjutra dan.

Takvi, svi do jednoga o suvome poštenju pričaju, o demokratiji i evropskom putu, o vjeri u Boga i o pravdi, istini, blagostanju i uređenoj državi. S njima, takvima ?
Ko im zasita vjeruje? Ko takva imena bez lica i bez karaktera zaokružuje na glasačkom listiću?
Od čega i od koga da nas takvi spasu?  Kakvo nam to poštenje i koju istinu donose ljudi koji jedan drugome samo na URU prije  velikog stola za novi neuspjeli śednik kažu da su prevaranti, izdajice, lažovi, podrepaši, intereslije. Dalje neću, jer je njihov vokabular za grč u stomaku.
Pitam se koji je to komadić koji im nedostaje i koji nije po pravoj mjeri čovjeka.