SA LITICA BRAJIĆA DO VISINA LOVĆENA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Četvrtak, 19. jun 2025. godine

Odlučio sam da se sa Brajića planinarskom stazom uspnem ka Lovćenu. Pleme Brajići postoji od XIII vijeka. U dugom istorijskom trajanju, Brajići su dali veliki broj znamenitih ljudi, boraca, profesora, slobodara, intelektualaca na toj malenoj mapi veličanstvene Crne Gore. Na razmeđi karavanskih i vojnih puteva između Budve i Cetinja nisu ih zaobilazile vojske i osvajači, a oni su uvijek bili i ostali svoji na svome  slobodari na tom podlovćenskom masivu i planinskom prevoju, đe su magle, nevremena, kiše, oluje i surovi uslovi života od njih činili da budu snažni i mudri.

A Pero (Jokov) Popović u svojoj knjizi „Brajići da se ne zaboravi“ (2019. godine) bilježi sljedeće: „Brajići se nalaze u opštini Budva i smješteni su oko 15 km sjeveroistočno od Budve na magistralnom putu Budva – Cetinje. Brajići su jedno od tri plemena (uz Maine i Pobore) na granici Boke i podlovćenske Crne Gore, u brdima između Budve i Lovćena. Nalaze se zapadno od Pobora, a sjevernom i istočnom stranom graniče se sa područjem cetinjskih sela Ugnji i Vrela. Južno od Brajića su paštrovska sela Čučuci, Podbabac i Kuljače. Jednim malim dijelom na jugoistoku područje Brajića graniči se sa Obzovicom, koja je skorije naseljena (u 19. vijeku) od ljubotinjskih bratstava. U krajnjem jugoistočnom uglu, na Jabuci, nalazi se tromeđa Brajića, Paštrovića i Crmničana Podgor. Brajići su kroz istoriju imali jasno određene granice prema drugim plemenima, ali je bilo čestih sukoba sa Paštrovićima i Crmničanima oko planine.

Glavno naselje u Brajićima su Martinovići (koje se najčešće naziva upravo – Brajići). Zapadno od Martinovića je nešto izdvojenija grupa kuća sa Stojanovićima kao najbrojnijim bratstvom, a istočno je poseban zaselak Uglješići. Sva naselja se nalaze na prostranom platou ispod brda Kosmač. Ranije su Brajići bili prostranije naselje, tako da su jugozapadni dijelovi bili posebno selo Donji Brajići, koji su u 16. vijeku smatrani dijelom plemenskog područja Maina. Brajići se nalaze na nadmorskoj visini koja iznosi oko 848 metara i prostiru se na mjestu gdje se sudaraju dvije klime (kontinentalna i mediteranska) i gdje se nalaze brojne podzemne vode, kao i veoma bogat vegetacijski pojas. Klimatske osobenosti Brajića uslovljene su nizom faktora: geografskim položajem, nadmorskom visinom, blizinom mora, konfiguracijom reljefa itd. Ovo područje nalazi se na kontaktu krečnjaka. Strane planine Lovćen strmo se spuštaju prema moru, a pored obronaka Lovćena pružaju se manje ili veće župne doline. Na ovom području nalazi se dvadesetak izvorišta pitke vode, koja dijelom pripadaju slivu Podgorskih vrela. Vegetacijski pokrivač Brajića usko je povezan sa geografskim položajem, klimatskim odlikama i geološkom podlogom. Istovremeno, vegetacija direktno uslovljava razvoj životinjskih zajednica. Brajići predstavljaju jednu izvorno očuvanu ili u manjoj mjeri izmijenjenu prirodnu sredinu, koja ima značajnu prirodnu, estetsku, naučnu, kulturnu, obrazovnu (značaj istorijskog objekta – tvrđava Kosmač) i turističko-rekreativnu vrijednost.“

Sunce me je blago okupalo svojim zlatnim bojama, prosipajući svjetlost po kamenim stazama i miru planinskog jutra. Miris smilja i pelina, pomiješan sa aromama planinskih trava, obavijao me kao nevidljivi plašt dok sam kročio kroz centar sela, prema zaseoku Stojanovići. Otuda vodi jedna od planinarskih staza prema Lovćenu kao  linija što povezuje zemlju i nebo. Ostale staze razgranavaju se ka manastiru Stanjevićima, ka Zečevom Selu i Krapini, kao da selo svojim putevima upućuje čovjeka ne samo kuda da ide, nego i šta da osjeti. Kroz Brajiće prolazi i planinarska transverzala, dio velike rute Orjen–Lovćen–Rumija, koja vijuga preko Paštrovske gore, spajajući planinske visove i duhovna ognjišta. Prolazim pored Crkve Svetog Nikole, skromne  od kamena zidine čuvaju svoje priče kao da bdije nad selom, njegovom prošlošću i njegovim budućim putevima. Dok koračam, čujem kako se iz živih podlovćenskih izvora rasipaju zvuci melodija planinske vode što se probija kroz kamen i rasutim kapljicama vode osvježava krajolik. Pored puta stoje stare kamene kuće, obrasle bršljanom, sa lučnim, pažljivo zidanim kamenim izbama. U njima su se nekad čuvale ovce i koze, vino i rakija, poneki pršut i suvo meso, poneka tikva, krompir i sir. I danas, u ponekoj od tih kuća, starijih od jednog vijeka, još neko stanuje mirno, nenametljivo, u skladu sa prirodom. Okućnice, zasijane krompirom i lukom, obogaćuju prostor skromno, a dostojanstveno. Sve oko mene govori uzdahom minulih vremena. U tom zatišju, čujem samo lavež pasa koji dopire iz daljine i tišinu koja nije prazna, nego ispunjena prisustvom predaka, vjetra, kamena i sjećanja. Nastavljam svoj put, nošen ne samo koracima, već i osjećajem lične ispunjenosti i cilja.

Krećem polako stazom koja se, gotovo neprimjetno, stalno uspinje. Koraci mi prate a čini se da sam ove godine prvi putnik što njome hodi jer tragovi prethodnih prolazaka gotovo da su iščezli. Probijam se kroz bujnu primorsku vegetaciju koja je visoko izrasla duž same staze, poput zelenog zida što provjerava odlučnost onih koji pokušaju da se popnu. Poneka markacija proviruje sa kamena ili stabla, ali poneđe je rastinje već prikrilo znak  ipak, mom oštrom oku ništa ne promiče. Staza je divna, gotovo očaravajuća, iako zapuštena. Ima stalan uspon, ali i dovoljno širine da ne sputava hod. Poneki kamen izvaljen iz zemlje, poneka grana oborena vjetrom pažljivo ih sklanjam sa staze, kao da joj vraćam dostojanstvo kojim je nekad disala. Oni koji ne poznaju planinu lako bi mogli da se zbune, da skrenu sa pravca. Ovo nije put za one bez osjećaja za prostor, za one koji ne poznaju prirodu podlovćenkog masiva i ne gledaju izvan ucrtanih linija. Jer ovđe planina govori bez riječi, a put se pronalazi ne samo očima, već i intuicijom.

Kako se uspinjem, predamnom se otvara sve veća vizura Jadrana. Plavetnilo mora postaje sve dublje, a ostrvo Sveti Nikola izranja iz modrine poput uspomene. Čarolija pogleda spušta se do srca i penje do neba. Ko zna koliko je pastira iz Brajića ovim stazama vodilo svoja stada, koliko je puta ovdje zasvirala frula, koliko je pogleda ostalo urezano u obrise oblaka nad Lovćenom. Neke tajne ostanu tajne i možda je upravo u tome njihova najdublja istina.

Drugi dio staze uvodi me u planinsku sjenku, đe stoljetne bukve, gordo uspravne i visoke kao zvonici predaka, šire svoje krošnje nadamnom. Njihovi debeli trupovi čuvaju priče u godovima, a granje im se povija na vjetru kao da u plesu vjekova razmjenjuju zagrljaje braća i sestre iz zelenog roda, vječito vezani podzemnim korijenjem i nebeskim svodom. Sunce, sada već snažno i postojano, prosipa svoje zlatne strijele kroz  krošnje, ali mene štiti zaklon ovog šumskog svoda. Hlad je dubok i blag, kao da mi sama planina pruža ruku prijateljstva na ovom usponu. Moji koraci odjekuju zemljom što pamti, dok povremeni zov planinske kukavice para vazduh  ne kao smetnja, već kao znak postojanja nečeg starog i znanog.

Ubrzo nailazim na prve napuštene katune kamene krugove vremena. Opasani su visokim suvomeđama, složenim rukama koje su znale đe koji kamen pripada, kako da stoji čvrsto, kako da vjekuje. Te međe nekada su štitile baštine, posjede, obore i kuće  bile su granice između rada i prirode, između čovjeka i tuđe stoke, jer ovdje se čuvalo i od prirode i od ljudi. Kuće, iako bez krova, i dalje drže svoje obrise. Zidovi su nijemi, ali nisu zaboravljeni. U njima su nekad noćili pastiri, čuvali sir, sušili meso, pleli priče. Usjevi su rasli oko njih, a sada  tek trava, cvijet i trag nečijeg postojanja. U tom prizoru nema tuge. Ima dostojanstva. I dok prolazim tim kamenjarem, osjećam kao da planina pamti sve korake koji su je milovali  i moje prepoznaje.

Neđe sam na pola puta. Osjećam kako se tijelo umara, ali duh raste. I taman kad me priroda obuzme svojom punoćom, javi se nešto što mi para misli kao trn pod kožom dalekovodi. Te metalne konstrukcije, degradiraju pejzaž, paraju srce ove planine, ali i srž Nacionalnog parka Lovćen. Udaraju ga ne samo čelikom i kablovima, već i ravnodušnošću. Dok šuma diše, oni zuje. Dok se ptice povlače, oni škrguću. Čujem njihove zlokobne zvuke, siktaje napona koji kroz planinu ne nose život, već profit. Ne zavaravam se  kilovati struje odu prema obalama i gradovima, pretvaraju se u svjetla izloga, klima-uređaje i ekrane. Ali ovđe, na ovoj visini, među bukvama i napuštenim katunima, osjeća se njihova cijena. Ona se ne mjeri u eurima, već u „moći“ kojom su zagazili, u vidiku koji su izranjavali. Priroda nam je, nažalost, često na zadnjem mjestu. Ne u riječima, već u djelima. A planina pamti. I trpi. Za sada. Zastajem i gledam prema tim čeličnim stubovima. Neprirodni su grubi i strani. Kao ožiljak na licu đevojke. I dok dalje koračam, znam  prava ljepota ne dolazi s visokonaponskih kablova, već iz zemlje, iz izvora, iz šuma i vjetrova. Samo je pitanje vremena kad ćemo to ponovo morati naučiti.

 Staza kojom kročim nije za svakoga. Ovo nije izlet ni šetnja  ovo je ozbiljan podvig, ispit volje, izdržljivosti i predanosti prirodi. Ovđe mogu uspjeti samo oni koji su utrenirani, koji poznaju šumu kao bratstvo, kamen kao proročište, a sopstveni dah kao najpouzdaniji kompas. Amaterima je ova staza zamka  zavodljiva u svojoj ljepoti, ali neumoljiva u svojoj surovosti. Svaki korak traži snagu, koncentraciju, iskustvo. Neđe sam na pola puta. Prešao sam sedam kilometara kroz uzbrdice, serpentine, sjenke i sunce. Preda mnom još toliko. Imam dovoljno snage još uvijek me nose volja i planinarska snaga, ali voda mi je na izmaku. Ponio sam dvije litre, pažljivo raspoređene ujutro, a sada mi organizam traži još.

Priroda, kao da osjeća, daruje me prizorom iz šiblja i trave izranjaju cvjetovi, raznobojni i razigrani, želeći mi dobrodošlicu. Nailazim na kamenicu u hladu, obgrljenu bukovim sjenama, u kojoj se zadržala bistra voda. Saginjem se i pijem par gutljaja. Hladna je i čista, pravo blago planine. Žeđ me je počela savladavati, ali ova voda mi vraća dah, vraća snagu. Nastavljam dalje, sada već po meni dobro poznatim stazama Lovćena. Volim da zađem iza svake stijene, da zavirim u svaki dolac i vrtaču, da obiđem proplanke koje sunce tek dotiče krajem dana. Za takve izlete treba vremena a vrijeme, u planini, nikad nije neprijatelj, već učitelj. Stižem do predjela koji se zove Vratno. To je maltene ulaz u Nacionalni park Lovćen. Preda mnom su šančevi i Kolovijerske strane. Treba se uspeti još jednom, za kraj, još jedan napor, još jedno savladavanje. Zastajem. Pravim predah. Hvatam kadar, bilježim fotografije  ne da ih pokažem drugima, već da sebi potvrdim bio sam tu. Prošao sam. Osjetio. Znam da će me staza dalje voditi nazad, ali prije nego što krenem tim putem, spušten, umoran, ali ispunjen  još jednom podižem pogled ka vrhu. Jer kad god se uspnem na planinski vrh, ne tražim pobjedu. Tražim mudrost. I uvijek je pronađem u snazi vjetra, u pogledu bez kraja, u sebi. Planina je za mene je učiteljica strpljenja, mjera čovjekove moći ili nemoći i ogledalo unutrašnje snage. Na njoj ne tražim put, već smisao.

 Odavno je prošlo četiri sata popodne. Sunce već umorno klizi niz padine, a ja se vraćam istom stazom kojom sam ujutro krenuo, ali nisam više isti čovjek. Pun sam utisaka koji ne staju u riječi oni se slažu u daljinama pogleda, u pokretima, u snazi koraka koji sada postaje lakši, življi. Vraćam se pun elana, pun životne energije, kao da me sama planina napojila snagom iz nekih drevnih, nevidljivih izvora. Čari Lovćena, Brajića, primorske podgorine sve to što se ne može kupiti ni zadržati  opet su me nagradili. Nagradili su me nečim najljepšim mirom koji ne umara, ljepotom, osjećajem da sam neđe duboko ponovo postao svoj. Ovđe priroda ne pokazuje raskoš da bi se dokazivala, već da bi nas podsjetila koliko malo treba da čovjek osjeti veličinu. Neke borbe su samo moje duboko unutrašnje, institucionalne i vaninstitucionalne, kao da se vode u dva svijeta istovremeno. Ali nijedna nije toliko čista kao ona koju vodim sa samim sobom na stazi, na visini, na kamenim liticama planine. Jer planina jeste  i ostaće  borba. Ne protiv nje, već zbog nje. Ona te ne ruši, ona te pročišćava. Sunce sada polako pada sa visova i litica. Njegove zraci se lome po čelima bukvi, po oštricama stijena, po starim putevima koje su pamtili pastiri, junaci, i oni što su znali čitati svjetlost u lišću. Noć će ubrzo pokriti ovaj prostor, ali ono najdivlje i najljepše što nam je priroda dala ostaće u meni. U sjećanju. U snazi koja nikad ne prestaje.

Vraćam se pun lijepih impresija, natopljen mirisima smilja i pelima zvucima planinskih izvora i slikama koje će dugo ostati u meni. Osjećam kako se u meni već rađa riječ koja traži da bude zapisana. Da moje pero pretoči još jednu priču  ne samo o stazi i koracima, već o susretima sa sobom, sa planinom, sa vječnošću u kamenu i prolaznošću u pogledu. Jer sve što nisam mogao izgovoriti, planina mi je krišom  prenijela. A sve što sam osjetio pretočiću u rečenice koje će nositi duh Lovćena, krhkost trenutka i snagu prirode koja nas oblikuje.

Na kraju ovog putopisnog pohoda, jedno se nameće jasno i neodložno. Brajići nisu samo planisnki prevoj i selo između Budve i Lovćena, već prostor rijetke ljepote, bogat biodiverzitetom, duhovnošću predjela i autentičnim kulturno-istorijskim nasljeđem. Njihov položaj na spoju mediteranske i kontinentalne klime, u zaleđu Paštrovića i predvorju Lovćena čini ih pravim prirodnim amfiteatrom u kojem se skladno smjenjuju pejzaži, biljne zajednice, izvori pitke vode, proplanci, dolovi i planinske visoravni. Treba ozbiljno razmisliti o inicijativi da se područje Brajića, kao prirodna cjelina visokih pejzažnih i ekoloških vrijednosti, proglasi parkom prirode. Ova ideja nije samo izraz brige za očuvanje pejzaža, već i vizija održive budućnosti  jer Brajići već sada predstavljaju prostor koji je, za razliku od mnogih primorskih i planinskih krajeva, još uvijek relativno pošteđen urbanizacijskih pritisaka i devastacije. Njihova veza sa masivom Lovćena, biološka raznovrsnost, prisustvo izvornih biljnih i životinjskih vrsta, tradicionalna arhitektura i blizina kulturnih lokaliteta  sve to čini Brajiće pogodnim za posebnu formu zaštite.

Park prirode Brajići ne bi bio samo pravna kategorija bio bi poruka. Poruka da smo spremni sačuvati ono što nam je povjereno, da još uvijek znamo razlikovati vrijednost od profita, miris smilja od betona, glas kukavice od buke automobila. Ovaj kraj, natopljen istorijom, slobodarstvom i prirodnim bogatstvima, zaslužuje da bude zaštićen ne zbog prošlosti, već zbog budućnosti. Da bi đeca sjutrašnjice mogla da koračaju ovim stazama, da piju iz kamenica hladnu vodu, da gledaju u ostrvo Sveti Nikola sa istih litica sa kojih su gledali njihovi preci. Brajići su jedna od vrata Lovćena, ali i prozor u svijet u kojem priroda još ima svoje dostojanstvo. Zato je krajnje vrijeme da im ga i zakonski priznamo.