Milica Krgović
Dan
Od uloge gospodara, čovjek je postao ipak rob tehnologije koja radikalno ukida njegovo misaono, ontološko, kritičko i sociološko iskustvo života sa drugim čovjekom, ocijenio je u intervju za “Dan” Željko Rutović, predsjednik Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama (AZLP), koji je autor knjige “Ukidanje čovjeka”.
Poručuje da su za odbranu istine i njenih temelja novinari i mediji izuzetno bitan subjekt svakog društva
U svojoj najnovijoj knjizi “Ukidanje čovjeka”, kako ste i sami rekli, dramatičnog naslova, razmatrate gubitak mnogih čovjekovih svojstava pod uticajem sve savršenijih digitalnih tehnologija. Je li, zaista, čovjek ugrožen kao vrsta i pretvara li se u roba umjesto da bude gospodar onoga što je ipak stvorio njegov um?
– Dramatizaciji fenomena, prakse i iskustva, pa time i samog naslova knjige doprinio je sam čovjek. Konačno, riječ je o procesu u kojem čovjek sve češće svjesno sudjeluje. Od uloge gospodara, čovjek je postao ipak rob tehnologije koja radikalno ukida njegovo misaono, ontološko, kritičko i sociološko iskustvo života sa drugim čovjekom. U tom duhu današnjeg dominantno supermašinskog poretka, živimo stvarnost koja urušava čovjekovu autonomnost, slobodu, privatnost, misao i dostojanstvo. Sumarno, u svijetu tehnosfere čovjek nestaje kao subjekt, on nestaje u svojoj osnovnoj temeljnoj strukturi postojanja – u kritičkoj percepciji, sjećanju, jeziku, tjelesnosti i duhovnosti. U vremenu vještačke inteligencije, velikih baza podataka, postbiologije, digitalnog nadzora, automatizacije, algoritama, primjera čovjekove erozije i njegovog samoukidanja je mnogo, što upućuje da svjedočimo kraju epohe čovjeka kao misaonog, slobodnog bića, tj. prelaska u novu paradigmu postčovječanstva, koja kroz razne oblike socio-tehno inženjeringa podriva samu suštinu čovjekovog bića. Konačno, stiče se utisak da u dobrovoljnosti samoukidanja današnji čovjek u svemu tome gotovo neprirodno uživa
Ni istina nije što je nekada bila. Ona se relativizuje, a često i falsifikuje. Njom se i manupiliše, za šta su posebno pogodne nove tehnologije. Da li su novinari, i kad su najbolji i najprofesionalniji, dovoljni da stanu u njenu zaštitu. Šta je, recimo, sa intelektualcima?
– Svjedoci smo temeljne krize istine i njene ubrzane relativizacije. Radikalizacije relativizacije, i to na svim nivoima, tako da je u ontološkom značenju malo kome potrebna, pa time ni onom što se naziva savremena demokratija. I eto postistine koja će kreirati ne samo javno mnjenje, no i nadzirati sjećanje, pamćenje, istoriju. Konačno, vidljivo je da istina postaje relativna, potrošena, anahrona i prilagodljiva. Obmana, zamjena stvarnosti i kreiranje parastvarnosti u današnjem svemedijskom tehnološkom dobu dezavuisali su koncept, filozofski sistem, paradigmu, vrijednost i semantički sadržaj istine. Kada istina nije jedna, onda sve postaje tzv. istina ili postistina, koja očito oslobađa etičke odgovornosti. Otuda i pitanje kome je u haosu virtuelne realnosti, sveopšte propagande i manipulacije (ne)potrebna istina.
Hronika istraživačkog novinarstva je svijetli istorijski civilizacijski biljeg koji razotkriva mnoge teme koje bi ostale duboko zapretane da nema te kontrolne uloge plemenite novinarske misije.
No, novinari nijesu i jedini i dovoljan štit u zaštiti istine. Da bi bila djelatna, ona mora biti način življenja, kulture, misli, etike, vrijednosti i duha svih slojeva društva, svakog čovjeka ponaosob. U ovom duhu, nažalost, svjedočimo krizi intelektualne odgovornosti. Generalno govoreći, današnji intelektualci sve su manje kreatori javnog mnjenja, što od antičkog doba bijaše princip i misija intelektualnog sloja. Tek, intelektualci, uživajući u komforu ćutnje i tišine, danas se sve više prilagođavaju datoj stvarnosti, gubeći na taj način uzvišene principe kritičkog mišljenja istine i slobode, konačno izgubivši time i onu Jaspersovu metafizičku odgovornost.
Kad pominjemo novinarstvo, moramo reći i da su mu digitalne tehnologije neslućeno pomogle i približile ga auditorijumu, ali su mu istovremeno i odmogle, a tek ćemo saznati koliko. Kako ubijediti današnjeg čovjeka da pravila novinarstva moraju ostati ista i da se tehnolije moraju prilagoditi njima, a ne obrnuto, što je danas nerijetko slučaj?
– Tehnološka digitalna revolucija i njeni “pametni” alati, velike baze podataka, algoritmi i vještačka inteligencija donijeli su novu etapu u razvoju novinarstva. Kako kažete, te tehnologije jesu pomogle, ali i, rekao bih, mnogo više otvorile problemsku ravan fenomena manipulacije, propagande, lažnih vijesti, brisanja granica između čovjeka i mašine, istine i iluzije, slobode i kontrole. Tehnologija nije neutralna, ona ostavlja posledični rukopis u okviru kojeg našim kognitivnim moćima, kritičkim spoznajama i socijalnim iskustvom novinarstvo moramo doživjeti u svjetlu njegove civilizacijske misije, a nikako kao produžetak digitalnih proteza – proizvoda, kao alata totalizacije simulacije i u njoj projektovanog modelovanja čovjekovog ponašanja, a time i unificiranog, nadziranog mišljenja. Odbrana temelja novinarstva u krajnjem je odbrana čovjeka, njegovog dostojanstva, misli i slobode.
Kao što se sve više govori o postistini, na isti način se govori i o postdemokratiji, što će reći da je danas stvarne demokratije sve manje. Otuda i pitanje, koje ste i sami na jednom mjestu postavili: da li demokratski mandat podrazumijeva i neetičnost politike?
– Globalni procesi relativizacije i dekonstrukcije temeljnih pojmova slobode, istine, etike, čovjeka, radikalno, pod uticajem raznih oblika moći, transformišu tradicionalne koncepte, ideje i prakse politike i demokratije. Doživljena sve više kao borba za nekontrolisanu moć, današnja politika ubrzano gubi načela javnog interesa, te kao takva postaje izraz partikularnih interesa u čijoj biti više nijesu važni ideološko-programski koncepti. Oni postaju fluidni, promjenjivi i nebitni za današnje dominantne postpolitičke prakse, u čijoj je osnovi medijska spin propaganda, manipulativni informaciono-korporativni inženjering i mitološko-populističke mantre.
Izraz takve stvarnosti u kojoj prevagu nosi politička tehnologija, a ne ideologija, zakonito rezultira snažnom krizom osnovnih demokratskih principa, na čijoj tradiciji i temeljima je izrasla civilizacija ljudskih prava, sloboda i progresa čovječanstva. Konačno, danas na širim prostorima svjedočimo krizi kako osnovnih etičkih političkih postulata, tako i krizi osnovnih demokratskih instituta, odnosno same demokratije kao razborito racionalnog oblika političke vladavine. Očito je da elite društva – političke, akademske, naučne, medijske – ne uspijevaju pronaći adekvatan odgovor na izazove, probleme i prakse koje se umnožavaju u postdemokratiji u okviru koje se “rastapa” kako suština izvornog demokratskog, tako i samih osnova stabilnosti i nužne društvene kohezije, u odnosu na brojne izazove ovog vijeka koji traže kako elementarni konsenzus svih subjekata društva, tako i etičke osnove i principe odgovorne demokratske vlasti.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].