RIJEČI KOJE ŽIVE, SJEĆANJE NA PROFESORICU MURATKU EĆO-NURKOVIĆ (1961-2023)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

U sjenci planine Hajle i grada Rožaja đe kulturna baština i prosvjetiteljski duh prožimaju uspon iznad prostranstava, Crne Gore, stajala je profesorica Muratka Ećo-Nurković kao izuzetan pedagog posvećen obrazovanju. Imao sam čast da je upoznam tokom posjete delegacije čiji sma bio član Kulturno-ekonomskog centra Azerbejdžana u Dacićima, đe je svojom prisutnošću osvjetljavala prostor učenja i oplemenjivala svijet učenika. Nježnost njenog srca i ljubav prema obrazovanju zračila su dok nam je sa velikom ljubavlju dijelila priče o učenicima i školi u Dacićima. Njena riječ nosila je težinu iskustva i posvećenosti, prenoseći ljubav prema učenju i vaspitanju mlađih generacija. Susret sa profesoricom Muratkom bio je više od običnog susreta sa prosvjetnim radnikom. Bio je to susret sa vizionarom, sa osobom koja je svoj život posvetila formiranju ne samo uma, već i karaktera budućih studenata. Njena povezanost sa učenicima bila je očigledna u svakom gestu, u svakoj riječi kojom je opisivala njihove uspjehe i izazove. Nakon toga, imao sam privilegiju susresti je sa đacima iz njene škole, koji su sa ponosom nosili naslijeđe koje je ona s ljubavlju gradila. Posjeta Lovćenu i Cetinju sa Muratkom Ećo-Nurković bio je putovanje kroz prošlost i sadašnjost, kroz obrazovanje koje oblikuje identitet i kulturu.

U srcu Dacića, đe je multikulturalnost postala temelj svakodnevnog života, profesorica Muratka Ećo-Nurković nosila je duh balkanskog jedinstva kroz svoju nastavu crnogorskog jezika. Njeno prisustvo u školi, đe se albanski jezik uči, bilo je više od jednostavnog podučavanja; bilo je to spajanje različitosti kroz jezik, stvaranje mostova razumijevanja i uvažavanja među učenicima. Nesebično je dijelila svoju ljubav prema meternjem jeziku sa djecom koja su dolazila iz udaljenih pograničnih sela Rožaja, donoseći svjetlost obrazovanja u tamne kutke đe je znanje bilo dragocjeno blago. Njeno zalaganje za podršku i motivaciju učenika nije poznavalo granice. Bez obzira na geografske udaljenosti ili jezičke različitosti, Profesorica Muratka bila je katalizator zajedništva, inspirišući đake da sanjaju veće snove i teže visinama koje je ona sama osvajala. Njena predanost nije bila ograničena samo na učionicu; bila je most između kultura i jezika, izgrađujući mostove među zajednicama koje su se stapale kroz učenje i razumijevanje. U trenucima kada je njen glas odjekivao u učionici, maternji jezik postajao je jezik ljubavi, poštovanja i zajedništva.

U srcu prosvjetne misije, đe se oblikuju ne samo umovi već i karakteri, stajla je Muratka Ećo-Nurković a njen nekadašnji direktor i prijatelj Hadži Ljajci (alb.Haxhi Lajçi) mi je govorio da je njegovo prijateljstvo sa profesoricom Muratkom Ećo-Nurković bilo nevjerojatno putovanje predanosti i ljubavi prema obrazovanju. U jednom od razgovora, Hadži Ljajci dijelio je priču o njihovom zajedničkom putovanju pješice od Rožaja do Dacića svaki dan punih sedam godina. Niti snijeg, niti kiše, niti oluje, niti žege nisu bile prepreka njihovoj odlučnosti i posvećenosti. Njihova zajednička borba kroz sve vremenske uslove postala je metafora za njihovu nesalomivu predanost obrazovanju i boljoj budućnosti za đecu kojoj su služili. Njena posvećenost, ljubaznost i neizmjerna požrtvovanost prema učenju ostavile su neizbrisiv trag u srcima svih onih koji su imali privilegiju biti njeni učenici. Profesorica Ećo-Nurković nije samo bila učiteljica, već i mentorka i prijateljica. Svojim neumornim radom i entuzijazmom, podsticala je svoje đake da dosegnu svoje najviše potencijale. Učila ih je da obrazovanje nije samo sredstvo za sticanje znanja, već i put ka prosvetljenju i ličnom napretku. Bila je uvjerena da je obrazovanje ključ za razvoj svijesti i da je dijeljenje znanja najplemenitiji čin koji možemo činiti. Njeno toplo srce, vedra narav i strpljenje bili su osnova njenog pedagoškog pristupa. Uvijek je pronalazila vrijeme da sasluša svoje đake, razumije njihove individualne potrebe i podstiče ih na samostalno razmišljanje. Nesebično je dijelila svoje iskustvo i mudrost, pružajući im podršku na njihovom putu otkrivanja svijeta znanja. Svojim primjerom, profesorica Ećo-Nurković podučavala je đecu važnosti poštenja, tolerancije i međusobnog poštovanja. Njen raznovrstan pristup učenju podsticao je kreativnost i razmišljanje izvan ustaljenih okvira. Njena učionica nije bila samo mjesto đe se prenose informacije, već i prostor ljubavi prema učenju i otkrivanju.

Danas, kada pišem o profesorici Muratki Ećo-Nurković, odajem počast ne samo njenom bogatom pedagoškom nasleđu, već i njenom duboko ukorijenjenom osećaju za Kosovo, zemlji u kojoj je odrastala i koju je sa ljubavlju nosila u svom srcu. Za nju, Kosovo nije bilo samo geografski pojam; to je bilo kraljevstvo nezaboravnih uspomena iz detinjstva, mjesto đe sanjala svoje prve snove. Sa prosvjetiteljskim sjajem u očima, profesorica Ećo-Nurković prenosila je ne samo znanje već i duh ovog izuzetnog kraja na mlađe generacije. Njena privrženost Crnoj Gori, poput melodije koja odzvanja kroz vrijeme, bila je očigledna u njenim toplim riječima i stihovima kojima je obasjavala svoju učionicu. Crniš, to maleno selo kod Bijelog Polja, bilo je ne samo dio njene prošlosti, već i deo njene sadašnjosti i budućnosti, uklesan u svakom njenom savjetu i pohvali. Njena prosvjetiteljska duša, sačinjena od strpljenja, ljubavi i razumijevanja, bila je svetionik na obali obrazovanja. Nije samo predavala gradivo; ona je usadila u svoje đake ljubav prema učenju, podstičući ih da sanjaju šire i da prepoznaju vrijednost svog kulturnog nasleđa. Njeno djelovanje nije bilo samo učiteljsko, već i mentorstvo koje je oblikovalo karaktere, pružalo podršku i hrabrilo mlade umove da sanjaju velike snove. U njenoj prisutnosti, učionica nije bila samo mjesto nastave, već i stvaranja, dijaloga i inspiracije. Njeni đaci nisu samo učili, već su i rasli kao individue pod njenim vođstvom. Njena poruka bila je jasna: obrazovanje je ključ koji otključava vrata prosvetljenja, a ljubav prema rodnom kraju je nit koja povezuje srca. Profesorica Muratka Ećo-Nurković ostavlja neizbrisiv trag na mapi Crne Gore. Njeno djelo će živjeti u srcima onih koje je oblikovala, podsećajući nas da obrazovanje nije samo akademsko postignuće, već put koji nas vodi ka suštinskom prosvjetljenju. Neka njena duša nađe mir u vječnosti, a njen nasledni sjaj ostane kao vodič kroz oblake neznanja.

S tugom u srcima, danas se opraštamo od profesorice, mentora i neumornog borca za malu školsku zajednicu u Dacićima. Borba koju je vodila za malenu školsku zajednicu u Dacićima ostavlja nas sa snažnim osjećajem zajedništva. Neka njena predanost nadahne njene kolege i učenike da nastave graditi zajednicu ljubavi, podrške i razumijevanja. Njena posvećenost obrazovanju nije bila samo posao, već životna misija koja je ostavila dubok pečat na svakom đaku koji je imao privilegiju biti dio njenog razreda .Neka sjećanje na nju bude podsticaj za sve nas da cijenimo život i ljude oko sebe, podsjećajući nas da je vrijeme sa onima koje volimo dragocjeno. Svi oni koji su je poznavali pamtiće je po posvećenosti svom pozivu, ali i po toplini koju je unosila u svaki razgovor. Njeno nasleđe u svijetu prosvjete ostaće kao primjer posebnog odnosa prema radu i neumornog zalaganja za obrazovanje. Dok tugujemo za ovom izuzetnom prosvetiteljkom, neka nam sjećanja na nju budu poput svijetla koje osvjetljava put kroz tugu. Neka njena poruka ljubavi i predanosti nastavi da nas inspiriše, podsjećajući nas da je prava vrijednost života u ljubavi koju dajemo drugima. Počivaj u miru, draga profesorice i prosvetiteljko, u rajskim baštama dženeta, tvoj doprinos obrazovanju ostaje neprolazan. Tvoja ljubav prema Crnoj Gori i Kosovu isto tako jaka, velika i vječna.

Profesorica Muratka Ećo-Nurković uvrštena je u svije panorame poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore: “Lirski zinet“ i “Lirska hedija“. U znak sjećanja na ovu divnu prosvjetiteljku dajem jednu od njenih pjesama posvećenih Rožajama.

 

MOJ GRAD

 

Bila sam ponosna

na tebe grade,

prvi pisani zadatak,

a ja o tebi

na papiru vezem

kao đevojka

buket na đerđefu.

 

Svega je malo

da izrazim

ljubav moju

i istaknem

svu ljepotu tvoju.

 

Izvor Ibra

i ljepote planine Hajle.

Ljude koji u dva rata,

plemenitost pokazaše.

 

Otvorena kapija tvoja

za svakog

nevoljnika

i stradalnika.

Eto takva je bila

moga grada slika.

 

Kroz istoriju,

raskrsnica svega.

Prolazili i odmarali karavani

trgovalo se

iz Skadra i Carigrada

šuštala svila

i sijala kadifa

na đevojkama i ženama

u svakoj mahali

to je bila,

moga grada slika.

 

Ali drugi ljudi

izmijeniše te,

pored one velike kapije

postaviše i onaj ulaz mali,

za one,

koji te iskreno vole

kad dolaze k tebi

da bi ti se do zemlje klanjali.

 

Ali htjela bih

da vjerujem u tebe

izgubljena u tebi

tražim razloge

zašto bih neshvaćena.

 

Vjerujem

da će doći dan

kad ću moći

da ti kažem

ko sam

a za uzvrat

ne tražim ništa

neću samo

bezdušnu osudu.

 

Pokušaću da budem

nesalomljiva,

nepokolebljiva

ma kako

pokušavali ljudi

da me od tebe okrenu.

Hoću da verujem,

moj grade

da te još

uvijek volim.

 

Iz Biografije Muratke Ećo-Nurković izdvajam:

Muratka Ećo-Nurković je rođena 17. 01. 1961. godine u selu Crniš kod Bijelog Polja, Crna Gora. Djetinjstvo i ranu mladost provela na Kosovu. Osnovnu školu završila u Banji Ilidža kod Peći, zatim Srednju ekonomsku školu ,,Mileva Vuković” u Peći. Završila je VPŠ na Odsjeku za srpsko-hrvatski jezik u Prizrenu. Od 1991. godine radila je u osnovnoj školi ,,Daciće” u Rožajama kao nastavnik maternjeg jezika. Poeziju počinje pisati 2005. godine. Prvu zbirku pod nazivom ,,Između dva zavičaja” objavila je 2014. godine. Pripremljena je i druga knjiga pod nazivom ,,Buket na đerđefa.”