Redžić: Crnogorci se kao nacija moraju vratiti sebi, moraju imati integritet i njegovati identitet

Gostujući u emisiji „Tamo i natrag“ sa Slavkom Mandićem na A plus TV, crnogorski novinar Neboša Redžić se osvrnuo na više aktuelnih problema koji danas potresaju Crnu Goru.

Crnogorci se kao nacija moraju vratiti sebi, izričit je Redžić. Moraju imati integritet i njegovati identitet. Jedino kad imate identitet i integritet i drugi će vas uvažavati. I Evropa će vas uvažavati i željeti da razgovara sa vama. Evropa danas vidi Crnogorce kao jednu posrnulu naciju, koja je nestala i sa kojom nažalost ne može da razgovara.

Na pitanje da li nam se danas vraća što u obrazovnom sistemu decenijama unazad nijesmo đecu učili ko smo, što smo i kakvi smo, što nijesmo izučavali našu istoriju, tradiciju i kulturu, Redžić je odgovorio da je to problem koji seže još iz vremena kralja Nikole, a posebno nakon 1918. godine i okupacije Crne Gore. On je u svojoj kolumni napisao „Zamislite naše đedove i prađedove koji su očili velikosrpske škole nakon 1918. godine kada je ukinuta crnogorska država, zabranjena dinastija, ukinuta Crnogorska pravoslavna crkva, zabranjeno bilo govoriti bilo kojim jezikom osim koji je tada nametan. Gdje je školstvo bilo u službi velikodržavnog srpskog projekta.
Ništa se nažalost nije promijenilo ni u komunizmu. Gotovo svi naši udžbenici iz kojih smo učili bili su na ekavici. Dolazili su iz Beograda i više smo znali o bitkama na Mišaru, Kolubari, Marici, Kosovu.
I sad se sjećam pjesme o Kosovu koju je, kaže Redžić, morao znati:
Silni oklopnici, bez mane i straha,

Hladni ko vaš oklop i pogleda mrka,

Vi jurnuste tada u oblaku praha,

I nastade tresak i krvava trka….

I mnogo bi još mogao o Kosovu. Ali nikada nijesam čuo, objašnjava Redžić, za slavne crnogorske bitke. Nijesam znao za bitke na Vučjem dolu, Fundini, Grahovcu, Krusima, Martinićima niti za slavnu crnogorsku istoriju. Čak nijesam znao ni za Oktoih. Oni su nama plasirali Njegoša u onom dijelu u kojem je on bio Srbin i srbovao, ali je jasno da je Njegoševo srpstvo bilo sinonim za pravoslavlje a nikako ne nacionalna odrednica. Plasirali su nam po malo Petroviće, tek toliko da znamo da su postojali. Dinastije koje su prethodile Petrovićima Crnojeviće, Balšiće, Voislavljeviće nikada niko u našem školstvu nije ni pomenuo.

Crna Gora je ugrožena najprije od same sebe, kaže Redžić. Jer onda kada spoznamo ko smo, što smo, i kakvi smo, čemu treba da težimo, kad izgradimo institucije i kada budemo spremni i sposobni da gradimo evropski put, mi tada nikako nećemo biti ugroženi. Ovakvi kakvi smo itekako smo ugroženi. Ali ne samo iz Beograda. Ugroženi smo sa mnogo strana.

Crna Gora može biti samo jedno civilno društvo, ono u kojem postoji jednakost ljudi pred zakonom i jednakost pred bogom. I to vam niko ne može oduzeti. Građanska država, kakva bi nametnuto trebala da postoji Crna Gora, ne postoji u Evropi. Čak ni u svijetu. Crna Gora može da postoji kao civilno društvo, koje je u društvu nacija. Mi smo omogućili, prije svega mislim na nacionalne Crnogorce, boreći se za tu imaginarnu, nemoguću, građansku Crnu Goru, svim nacionalnim zajednicama da dovrše svoj identitet. Da se izbore za svoja građanska prava. I Bošnjaci, i Albanci, i Srbi i Hrvati su to učinili. Jedino su Crnogorci izgubili sebe u toj borbi. I dalje čujem neke vrlo bitne ljude na političkoj sceni Crne Gore, ljude koje uvažavam, da forsiraju koncept građanske Crne Gore. Čak mi je i kum Rade Bojović prije neku veče kazao da će Crna Gora biti građanska država, ili je neće biti. Na to sam mu odgovorio da je onda neće biti. Zato što je to nemoguć koncept i mi moramo toga da budemo svjesni što prije kako bi krenuli naprijed.
A na pitanje kako da budemo svjesni i koji je to način?, Redžić je kazao da mora da postoji način. Mi moramo da se vratimo sebi. Moramo se edukovati. Mi moramo prihvatiti one vrijednosti, onu tradiciju iz naše istorije koja je omogućila da ova držana nastane. Jer, ko je stvorio Crnu Goru? Stvorili su je nacionalni Crnogorci, odnosno crnogorski narod, koji je i održao. Druga je stvar što neko sad može da maše da je 2006. glasao za nezavisnu Crnu Goru i pomogao ostvarenju njene nezavisnosti. Jeste, i svaka čast na tome, ali to su uradili zbog svojih interesa.

A kako danas to ostvariti Redžić objašnjava u završnom pasusu svoje kolumne koju objavljuje na portalu aktulno.me. On kaže:
Recept je – vraćanje sebi. Jer, promjene su prirodne i neminovne, ali su blagotvorne samo ako se voda umije navrnuti na svoju vodenicu. Ozbiljna nacija, koja ima svoje konzervativne kočnice, promjene prihvata onoliko koliko je moguće, u okviru svojih strateških interesa.

Treba samo ustati, boriti se i ići dalje. Nije uzalud Mladen Lompar napisao da “nikad ovđe neće biti posljednjeg boja”.
Crnoj Gori su potrebni novi, osviješćeni predstavnici koji će razumjeti njenu bit, njeno juče, danas, a pogotovo sjutra. Potrebna joj je elita koja će politiku voditi zbog ideja, iz ubjeđenja i zarad prava, časti i slobode svoje države.

Takvim Crnogorcima, Milan Knežević ne bi mogao da izrekne veliku istinu koju je izgovorio preksinoć: „Da zaista vjerujete u ono što govorite, sada biste me gađali flašom vode, kao što sam ja onomad vas“.