Red pijanstva, red Šekspira

14.11.

16:10h

Ovo što slijedi, zapisano je, u decembru 2002. u zatvoru Spuž i odlomak je iz knjige “Moldavka”.

Nikome ništa neće značiti. S toga i objavljujem.

Uzaludnost je moja putanja.

….

Nemam nerava da čitam ni štampu, ni knjige.

Više vremena provodim (provod ti jebem) ležeći i razmišljajući o minulom životu.

Svome.

Da li sam ga trošio glupo i brzo.

Neobuzdano i suludo.

Nepraktično i razuzdano.

Jesam, sve to po malo.

Red pijanstva, red Šekspira.

Red karata, pa Dostojevski.

Red harmonike. Pa Pirandelo, Kundera i Tolstoj.

Uz mnoštvo presuda, pa optužnica.

Uviđaja sa policijom, pa kafana do ujutru.

I sve tako.

I sve ostalo što uz to ide. A pisanje i priznanje nestašluka i bilo čega drugog što se kosi sa ustaljenim palanačkim rezonom, crnogorskoj državi ne ide.

Ovdje se nije dogodilo, ono što se nije vidjelo, iako se u životu dogodilo.

Ovdje nijesi fukara, ako se to ne vidi.

Iako svi znaju, pa i ti, da jesi.

Ovdje nijesi lopov, iako jesi, ako ti funkcionalni status onogućava da ti se to ne smije reći.

Ovdje niko od funkcionera nije išao u javnu kuću.

Iako jesu.

Jer, to ne smiju ni da šapnu.

Ovdje je uvijek bilo glavno staviti kravatu i obući odijelo.

Biti vazda smrknut. Na ulici i poslu.

Ne moraš imati ni pameti. Ni obraza.

P.S. Čitaoče, ako ti nije jasan pasaž oko javne kuće, da osvježim pamćenje.

Priznao sam pred sudijom Anom Vuković da sam bio u javnoj kući “Oskar”.

I “poginuo”.