Reče mi jedan čoek  

Piše: Željko Rutović

U dalekim katakombama praistorije, staništa pećina i nepredvidivih ćudi prirode, daleki čovjekov predak i nadu i pomoć očekivaše od  nebesa. Očima uprtim u nevidljivost božanskih sila posveti im na zemlji sluganstvo ritualnih obreda kojima prizivaše nadnaravne sile svemoćne u životu i smrti. Prinosiće se dar carstvu neba životinjskim lovom, obrednošću neartikulisanih pokreta-igara, bodeža linije na tijelu i poruka crteža na zidovima pećina.

Za kratak životni vijek i borbu sa prirodnom selekcijom moljahu se uzvišene sile a bolesti i izlječenja bijahu datosti tih sila višeg reda. Daleko i predaleko od nečega što će medicina nazvati penicilinom, taj prapra predak jedino i samo vjerovaše u postojanje tajanstvenih sila koje u prirodi i iznad nje vladaju čovjekom. I kako tom stupnju razvoja bi nužno, pomoć za ozdravljenje, uspješnu rodnu godinu, vodu i život očekivaše se od mitsko-fantastičnih bića, duhova, demona, magije, čini, čaranja, zaklinjanja, vidovitosti, molitve, hipnoze, halucinacije, zaključno sa dugim hodom ka religijskim totemima i božanstvima.

Dok nauka i civilizacija ne prokrčiše put racionalnom tumačenju svijeta i pojava u njemu, dugo i dugo svijet osta zatočenikom onostranog, nevidljivog, nadčulnog, parafizičkog ključa i poretka stvari u kojima je čovjek tek nevoljni odbljesak takvog parasvijeta. Vjerski sistemi mnogih religija ojačaše snagu te moći, za koju neupitna čovjekova pokora bijaše temelj za prijem i transfer tog učenja i njemu pripadajućih činodejstvija.

Prolazili su vjekovi, usavršavala se medicina, liječile se do juče neizlječive bolesti, produžio se i humanizovao čovjekov život, pođe on i na Mjesec, poveza i informaciono premreži svijet-ali za neke stvari čovjek kao da ne izbiva dalje od one pećine.

Porobi korona globalno čovječanstvo, suoči se svijet i medicina sa planetarnim izazovom. Otkriše naučnici vakcinu, metode liječenja, uporediše se prakse i iskustva, ovlada svijet alatima ove nove zdrastvene pismenosti po kojoj vakcina jeste lijek, jeste preventiva i na kraju ona jeste naučno dostignuće svijeta savremenih društava koja današnjoj civilizaciji daje zamah, namećući se kao vodič i uzor.

No, uprkos satelitu, digitalnom dobu, pristupu znanjima i naučnim zvanjima, neke stvari na brdovitom Balkanu ostaju iste. Džaba što je Crna Gora kolijevka pismenosti skoro šest vjekova, kada se ućeruje i prihvata iracionalna nepismenost kao model života, politike, društva, medicine…Kako bi drugim riječima mogli nazvati „učenja“ po kojima korona ne može ništa vjerujućim ljudima, a ako nekoga slučajno zarazi eto lijeka od tamjana, vibracije i frekvencije crkvenih zvona, raznih vodica i lizanja jedne kašike…Ako vjerujete, možete i brda i planine pomjeriti…Ima primjera, kazaće aktuelni premijer. Ali, opet, tu se nešto ne poklapa, vjerujući navijači bi kazali „neko nas krade“ jer kako da je pored tog svetosavskog ćudoređa Crna Gora u vrhu Evrope po broju zaraženih i umrlih od virusa korona?

Finale, svekoliko, tog vjerujućeg fanatizma, dođe od strane rečenog premijera koji neće, kako izjavi, da se vakciniše zbog marketinških razloga. On je fenomen, ima antitijela i sve mu to navodno preporuči- „reče mi jedan čoek“ doktor.

Konačno, svi proishodeći problemi današnje Crne Gore podhranjeni su ( i dugo pripremani) u mitsko-kolektivno palanačkom primitivizmu socio-psihološke mantre “reče mi jedan čoek“. Nalik profesionalnim babama narikačama, nad Crnom Gorom danas se politički nariče sa otrcanim gubitničkim frazama jednog čoeka sa sve prizivanjem mudrosti jedne babe kao konceptualnog i spiritualnog izvora „znanje“ nauka i nauma političke doktrine svog nazovi viđenja euro atlanskih integracija.

Reče mi jedan čoek kao virus, zakonomjerno opasniji od virusa korona danas je vladajući politički etablirajući stav kojim se legitimiše i po dubini inauguriše neznanje, banalizam, primitivizam, svetosavski totemizam i vjerski radikalizam.
Reče mi jedan čoek ne zahtijeva misaono-metodički kritički imerativ djelatne sumnje, te je otuda korona za ovu mitologemu produkt globalnih centara moći, tajnih brastava i podlih projekata depopulacije čovječanstva. I sve to iz glave jedne kašike. Kako je onda, nakon svega što kaže „jedan čoek“, saborno ne olizati. Pa nazdravlje, iz kolektivne boce jednog duha!

I konačno, đe je ovdašnja medicinska struka, javnost, civilno društvo, da na bazi postulata transparentnosti i otvorenosti, javnog interesa, naučnosti, dokazivosti, dostojanstva struke i profesije, kredibilnosti i iskustvenosti, priupita tog svog „kolegu“koji i zašto savjetova premijera da se ne vakciniše?

Čudan je to poredak vjerujućeg radijusa psihologije mase, vaspitavane i preparirane na epskom zovu javne i tajne (pred) politike Reče mi jedan čoek-Daleko se (pro)kazalo…I da ne zaboravimo, zbori li što taj čoek o Izvještaju Evropske komisije i sve češćih međunarodnih poruka po kojima Crna Gora nazaduje sa ovom vlašću?