Rat ili saživot!?

Piše: Goran Sekulović

U moru opravdanih reagovanja povodom kriminalnog i tajnog, skandaloznog i antidržavnog potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora Vlade Crne Gore sa Crkvom države Srbije, čini mi se da je nekako po strani ostao jedan dio izjave čelnika GI 21 MAJ za Podgoricu i građanskog aktiviste Aleksandra Saše Zekovića. Osim što je još jednom, po ko zna koji put, pokazao što znači voljeti svoju zemlju i kako se treba boriti za nju, Zeković je tokom mirnog građanskog protesta rekao novinarima ispred Vile Gorica ne samo da je Abazović pokazao da vodi netransparentnu politiku i da prema građanima postupa na podmukao način, već i nešto što bi svaki ovoj zemlji lojalan građanin, a osobito Srbi i Crnogorci, u budućnosti morali stalno imati na umu.

”Ovo ne radi Vlada koja tvrdi da je transparentna. Činjenica je da je Abazović pokazao da apsolutno ne drži do mišljenja javnosti, ne drži do mišljenja stručne javnosti, ne drži do mišljenja onog što kažu i sugerišu nevladine organizacije i naučne institucije ove zemlje. Mislimo da se s ove strane postepeno uvodi jedna sve otvorenija diktatura premijera Dritana Abazovića i da će, prosto, raditi sve ono što je u skladu s njegovim opredjeljenjima i interesima onih za koje očigledno radi… On želi da posrbi jedan dio stanovništva, on želi da poništi slobodu govora i mislim da je ovo jedna dobra prilika i Crnogorcima i Srbima, da treba da se okupe da sarađuju izvan ove vlade i izvan koncepta koji zastupa Dritan Abazović. Ovo je agenda koju radi za druge centre moći koji nijesu u Crnoj Gori, sprovodi tuđe planove aktivnosti i ono što je suština je da treba da pokažemo više odgovornosti jedni za druge i da kreiramo širi front koji će se zalagati za evropske integracije ove zemlje… Nijesmo protiv interesa Srpske pravoslavne crkve, niti Srba, ali jesmo protiv otimanja crnogorske kulturno-istorijske baštine koja pripada svima i falsifikovanja nacionalne istorije… Ovo je na štetu svih u Crnoj Gori. Ovo je jasan signal svima da je vrijeme da se stvara široki demokratski front… Ovo nisu interesi građana. Ovo nije ni interes Srba u Crnoj Gori. Crnogorski narod pruža im ruku da gradimo stabilniju, evropsku Crnu Goru”.

Neko će reći utopija. Ipak, nije utopija. Nije ako vjerujemo da nije. Jer, i nije!? U suprotnom, ako ne bi vjerovali u ovo u što vjeruje Zeković, naime da je moguć normalan zajednički život Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori, nešto ne bi bilo u redu sa univerzalnim kategorijama čovječanstva koje govore o primatu i pobjedi dobra i ljubavi, pravde i istine nad zlom i mržnjom, nepravdom i lažima, kao ni sa ovom zemljom i njenim narodom i narodima od prvih njihovih civilizacijskih pomena pa sve do danas. Sjetimo se samo Njegoša i njegove ideje svjetlosti koja ‘’ubija’’ prostore mraka (nije to mrak, tama, noć,  kao suprotnost od svjetlosti, dana) kao ontološkog, simboličkog vječitog protivnika baš te ideje svjetlosti kao oličenja u konačnom pobjede ljudskosti i humanosti, ljubavi, slobode, dobra i pravde. A to je upravo Bog po Njegošu i zaista onda nešto nije u redu sa tim kako kažu ‘’svetosavskim’’ Bogom koji je trenutno dosta udaljen od svega toga. Sjetimo se i jednog havajskog plemena čiji šamani kao njihovi učitelji i vođe imaju ogrlice sačinjene od sitnog zrnevlja poput kestena koji iznutra gore a čija je simbolika, kako poručuju, da samo svjetlost i ljubav pobjeđuje strahove i zlo. Toliko je to poučno za moderan svijet a evo i za Crnu Goru i za njene Srbe i Crnogorce i sve druge građane. Nema prostora i potrebe za strahom i nepovjerenjem, odbacimo one koji ih siju pa ćemo tako izbjeći da moramo i da žanjemo njihove, svih nas u tom slučaju!?, gorke i opasne plodove, toliko prisutne na ovom našem balkanskom tlu. Poslušajmo što nam govori Zeković, a u ovom slučaju prije svega Crnogorci i Srbi, okrenimo se jedni drugima a ne tuđim centrima moći koji nikome nikada niđe njjesu donijeli išta dobroga, osobito kod nas u Crnoj Gori, Srbiji i u svim zemljama regiona.

Ono što mudro govori Zeković, formulisao sam 2001. godine u knjizi ‘’Crnogorsko pomirenje Crnogoraca i Srba’’ kao jedini civilizacijski i održivi modus vivendi saživota u tada tek budućoj suverenoj i nezavisnoj Crnoj Gori. I nužnosti i moralnoj i čojstvenoj dužnosti!? da priznamo jedni drugima pravo na postojanje! I da nikoga niko sa strane ovđe nije stvorio, patentirao i instalirao. Ni CIA, ni VATIKAN, ni KOMINTERNA… Naši isti, zajednički preci su stvorili ovu divnu zemlju i ne smijemo dozvoliti da niko sa strane, ni njihove sluge ili sluginih sluga sluge, poremeti i uništi našu zajedničku nesumnjivu sposobnost da sami između nas možemo i moramo!? naći načina  da harmoniziramo naše nužno jedinstvene, zajedničke živote. Jer, samo su dva puta ispred nas: ili rat ili saživot!? Ovo prvo bi hćeli mnogi, osobito van Crne Gore, ali tome je svojim odlukama nažalost u ovom trenutku upućen i dio čelnika ove države. I ne kažem slučajno saživot a ne suživot. I nije ovđe u pitanju glupost je li riječ o hrvatskom ili pak srpskom korijenu tih riječi, već što riječi imaju dublje značenje koga nismo uvijek svjesni i što mi prosto ljudski više odgovara riječ saživot, koja po meni ima i neke dublje valere empatije, saosjećanja, prepoznavanja i razumijevanja između svih onih kojima je dato da u ovom  (sa)životu i postoje i opstoje u Crnoj Gori uprkos svemu. Nekako mi suživot više sugeriše na paralelni život, život jednih pored drugih, a saživot na to da pokušamo da razumijemo jedni druge što više, da učinimo bilo koji mogući napor da prihvatimo, sagledamo i shvatimo svaku, pa makar i jednu jedinu preostalu, iskrenu namjeru, intimni stav, lično ubjeđenje, pošteno usvojeno predanje bilo kojeg građanina ove zemlje, Crnogorca, Srbina ili pripadnika bilo koje druge nacije, pa makar da je ostao kao takav jedan jedini, da ga, dakle, shvatimo i omogućimo da se upravo kao takav i ispoljava i afirmiše. A takvih iskrenih i patriotski odanih pojedinaca, opet uprkos svemu, u ovoj zemlji ima još uvijek, i ne samo jednog jedinog kod svake nacije. To je snaga i budućnost ove zemlje, a ne nikako oni izmanipulisani i zavedeni koji tako dozvoljavaju da ih vode i usmjeravaju oni koji udruženo klerofašistički, šovinistički i sada već otvoreno militaristički rade prrotiv interesa ove zemlje, a za interese, tj. za zlo i tih drugih (po ponašanju njihovih vlasti tuđih država nažalost) i naše sopstvene države, nesumnjivo.

Don Branko Sbutega reče na promociji spomenute knjige, da ako bi ostao samo jedan Crnogorac u Crnoj Gori, da bi on bio spreman da brani njegova uvjerenja i njegovu pripadnost. Nije rekao, a naravno da se podrazumijeva da bi branio i svakog drugog pojedinca bilo koje vjere i nacije. One koji idu stazom don Branka Sbutege, a to je nesumnjivo Aleksandar Saša Zeković, treba mnogo više ubuduće slušati i čuti za sveopšte dobro ove naše Crne Gore, za dobro svih njenih građana, naroda-nacija i vjera.