Raspad

Crna Gora je u dubokoj krizi, koja udara na same temelje opstanka kao nezavisne države i na suštinu strateških interesa, pozicija i ciljeva – koji su teškom mukom ostvareni i odbranjeni prije 2020. godine

Piše: Miodrag Vlahović

Crna Gora se raspada.

Među mnogobrojnim znacima ciljanog i željenog rastakanja i razvaljivanja našeg društva je i intervencija Policije u Kotoru, kojom je prekinut međunarodni karneval. Avgustovska vlast je još jednom potvrdila da je proces talibanizacije crnogorskog društva neumoljiv: samo je primitivna svetosavska interpretacija pravoslavlja poželjna. Druge kulturne i vjerske tradicije treba marginalizovati.

Državni službenici koji kleče pred popovima Crkve Srbije – ili zajedno sa njima – je slika avgustovske Crne Gore.

Isto se dešava na političkoj ravni. Vladajuća koalicija je skupina ostrašćenih i primitivnih, nekompetentnih i bezobzirnih naturščika sa sumnjivim diplomama i nabijeđenih „eksperata“, koji svoje role igraju sa zadrtom sektaškom samouvjerenošću da mogu da rade što žele – bez posljedica i odgovornosti.

Avgustovske vlasti se i na ekonomskom planu ponašaju, prividno, bez plana i reda. Ipak, svi njihovi kapitalni potezi „po poretku nekome sljeduju“: odmah postaju skandali i/ili se kandiduju za buduće istrage Tužilaštva, koje još uvijek spava vrlo tvrdim snom.

Postoji, dakle, „crvena nit“ koja daje određeni smisao svemu čemu smo svjedočili u posljednje četiri i po godine: neprijatelji crnogorske državnosti žele Crnu Goru koja bi bila sa Srbijom zato što zavisi od Srbije i koja bi se, umjesto, za njih mučnog članstva u NATO, „neutralno“ vratila majci Rusiji.

Dan kada Crna Gora bude zatražila hitnu bratsku pomoć Beograda i Moskve je njihov krajnji cilj, veliko istorijsko finale.

U međuvremenu, vladajuća struktura koristi evropski narativ kao bogomdano opravdanje za sve destruktivne i nacionalističke politike i odluke – jer su uvidjeli da tzv. identitetska pitanja ne zanimaju previše naše partnere i prijatelje na zapadnim stranama.

Mantra o „pomirenju naroda“ je sveprisutna. I licemjerna, naravno. Ona, u prevodu na svakodnevni jezik, glasi: pustite nas da slavimo naše heroje i idole. Ko ne prihvata naše oduševljenje Pavlom Đurišićem i Pavlom Bulatovićem – taj unosi razdor u narod i ugrožava evropsku agendu! Revizija istorije se lakše guta ukoliko se obesmisle iskustva i poruke ratnih devedesetih.

Nesuglasice i neslaganja – čak i u takvoj koaliciji, u kojoj, „iza scene“, ali i vrlo bjelodano Crkva i službe Srbije vuku konce – su, ipak neizbježna.

Slučajni predsjednik Milatović – koji ne može biti kriv za sticaj okolnosti koji ga je katapultirao na funkciju – snosi odgovornost zbog očigledne nespremnosti i neznanja da bude šef države. Njegove konfrontacije i disputi sa predstavnicima izvršne vlasti (kao ovaj posljednji, sa potpredsjednikom Vlade Gjeloshajem) pokazuju da je nedorastao obavezi koju nosi ta pozicija. Uzaludne su njegovi blijedi i mlaki protesti: kada je trebalo da napravi odlučni potez – u Podgorici – on za to nije imao ni snage, ni kuraži.

S druge strane, Vlada Crne Gore i njeni članovi potvrđuju, iz dana u dan, sve češće i sve vidljive, svoja ograničenja i limitiranosti – i profesionalne, i političke – pa i ljudske. Provincijalizam i nedostatak kulture i obrazovanja.

Spajićev PES je u silaznoj liniji, koja se više ne može sakriti. Četnički vojvoda Mandić je učvrstio svoju vlast, ali nije u potpunosti ovladao situacijom. Neki od zakonskih projekata, kao što smo vidjeli, ipak nemaju podršku skupštinske većine. Za potpunu vlast je potrebno vrijeme. Zato je Mandiću vanredno značajno da ostane u sjedlu do projektovanih izbora 2027. Ako uspije da održi svoje pozicije u Vladi – ili da ih ojača, čak – do regularnih izbora, on će u njih ući kao favorit za mjesto premijera.

Ono što ne odgovara četničkom vojvodi je razvoj situacije u Srbiji („buđenje tužilaca“, hapšenje ministara, krajnje napeta politička i bezbjednosna situacija), kao i u bosansko-hercegovačkom entitetu Republika Srpska (pravosnažna presuda za Dodika).

Nesuglasice koalicionih partnera nisu mogle ostati neprimijećene od strane ambasada zemalja EU i Velike Britanije. (Što i kako od toga vidi Ambasada SAD postaje, nažalost, svakim danom sve manje značajno. Ili predstavlja opstrukciju, po nekim svjedočenjima.) Podrška Kvinte i Delegacije EU „evropskoj Vladi“ je na najnižim granama – ali to, još uvijek, ne (mora da) znači najavu nekih njihovih radikalnijih poteza.

Stvar je, još uvijek, u rukama crnogorske opozicije, koja, s jedne strane, shvata potrebu i neophodnost odlučnijeg političkog nastupa, ali, s druge, još uvijek živi u uvjerenju da će Spajićev PES, na kraju, optirati za koaliciju sa DPS i ES.

To je vrlo optimistično očekivanje, koje – da iskoristimo taj stari izraz – tupi oštricu političkog djelovanja opozicije. Ne samo što je intonacija opozicionih poruka prema javnosti i prema partijama vlasti bar za oktavu niža/slabija od potrebne – već je ta sračunata obazrivost posebno vidljiva u opozicionoj komunikaciji sa URA, ali i sa albanskim partijama i Bošnjačkom strankom.

Abazovićev veleizdajnički tzv. Temeljni ugovor nije prepreka za saradnju. Mogu (im) valjati ti glasovi u Skupštini, valjda. Samim tim – ni nezakonita i neustavna pozicija Crkve Srbije u Crnoj Gori nije tema. Na čiju korist?

Saradnja sa pomenutim Gjeloshajem takođe nije za odbaciti, čak ni poslije njegovog privatnog puta u SAD i „istorijskog“ sastanka sa Mandićem, Kneževićem i Jokovićem? Reakcije iz drugih albanskih stranaka pokazuju da njegov nacionalizam nije dominantna albanska opcija u Crnoj Gori.

Bošnjačka stranka je posebna priča. S one strane „crvenih linija“, Ibrahimović se sprema da, uz podršku DPS, piše (novu) Strategiju vanjske politike Crne Gore – ma što to značilo. Rezon je, vjerovatno, da vanjskoj politici Crne Gore, o kojoj više odlučuju tri osobe nepoželjne u Hrvatskoj, nego Vlada i Ministarstvo vanjskih poslova (Nota bene: upravo je stigla još jedna protestna nota iz Zagreba!), nedostaje samo ta Strategija – pa će srpski i ruski eksponenti u Vladi početi da misle i da se ponašaju evropski…

Crna Gora se, dakle, raspada. Oporost ove rečenice ne može biti predmet rasprave. Čak i ako procesima kojima prisustvujemo, ili smo njihovi (ne)voljni učesnici, damo drugo ime – suština će ostati ista.

Crna Gora je u dubokoj krizi, koja udara na same temelje opstanka kao nezavisne države i na suštinu strateških interesa, pozicija i ciljeva – koji su teškom mukom ostvareni i odbranjeni prije 2020. godine.

Bilo bi zaista najljepše i najlakše da je rješenje u pukoj prekompoziciji političke scene i u vladi koju bi, volens-nolens, napustili favoriti srpskih službi i Crkve Srbije.

Problem s takvim razvojem situacije je prost: Crna Gora bi morala, prethodno, da bude finansijski/ekonomski, politički i bezbjednosno ugrožena na način koji bi bio vidljiv svima.

Zato je taj scenario i najopasniji.

Istina, on ne zahtijeva da naša opozicija bude aktivnija i odlučnija. Idealno za Crnogorce!

Pobjeda