Radovan Radonjić: Bolje je kad ne pišu

Piše: Radovan Radonjić

Predsjednik Države, gospodin Milo Đukanović, nedavno je otvoreno kritikovao crnogorsku inteligenciju – jednako onu iz kulturnih i naučnih institucija, kao i onu iz reda tzv. samostalnih stvaralaca – što je nedovoljno uključena u raspravu o tekućim pitanjima i problemima zemlje

Pridružio mu se predsjednik Vlade, gospodin Duško Marković, kada je, nedugo zatim, prilikom posjete CANU, izjavio da su u Crnoj Gori za javnu raspravu otvorena sva pitanja osim pitanja države, koja postoji već hiljadu godina i „nije na licitaciji“.

PROPUST

Nesporno je da su dvojica najviših crnogorskih državnika u pravu i da njihova stanovišta zaslužuju punu pažnju i podršku. No, nesporno je i to da su obojica propustili da se kritički progovori:

– i o stručno-naučnom nivou crnogorskih intelektualaca i njihovoj sposobnosti da o aktuelnoj društvenoj problematici progovore izvan okvira dvorske istoriografije, koju i sama vlast, svemu uprkos, i dalje prilježno slijedi;

– i o tome da se iz jedinog im relevantnog dvorskog rakursa ne može ništa reći u prilog argumentovane osude žestokih domaćih i stranih predvodnika borbe protiv demokatskih prava i opredjeljenja Crne Gore za evropske i evroatlantske integracije;

– i o tome da je elita na vlasti postala dobrovoljna ancila intelektualne elite okupljene pod kupolom Hrama nauke i umjetnosti, zvanično proglašenog za jedino relevantno savjetodavno tijelo Vlade Crne Gore, odnosno za „misaoni centar“ kome se jedino u ovoj zemlji vjeruje, usljed čega neko drugi, ko bi polemisao sa idejama koje otuda dolaze, ne čini to iz straha da „ne naudi državi“.

PRIMJERI

Kakve sve posljedice to ima po „stanje duha“ u Crnoj Gori, dovoljno uvjerljivo govore sljedeća dva primjera. Prvi primjer, odnosi se na činjenicu da tokom žestokog pritiska „jednovjerne“ i „jednoplemene“ istočne „braće“ na Crnu Goru, s ciljem da je odvrate od „traganja za zapadnim izlaskom iz krize“, crnogorski „besmrtnici“ nijesu našli dovoljno razloga i motiva za stručno i naučno uključivanje u tu priču. Vjerovatno obuzeti kontemplacijom „Crne Gore u eri kompetitivnosti“, oni su priču o pomenutim problemima prepustili onima koji su te probleme „stvorili“ – političarima. Isto važi i za onaj dio „izabranika“ koje je država za njihovo stvaralaštvo počastvovala visokim doživotnim honoracijama i honorarima.

Političari, pak, lišeni pomoći svojih „besmrtnika“ i „honoracista“, nijesu mogli ići u analize dublje od onoga što je u više navrata kazao Predsjednik Države: da je Crnoj Gori dosta bilo „lutanja po balkanskim bespućima“, te da ona „ne smije da slijedi ni ruski, ni velikosrpski nacionalizam, ali ni agresivno svetosavlje koje poništava crnogorski vjerski i nacionalni identitet“ (Pobjeda, 20. oktobar 2018, str. 3).

Objašnjenja, o kojim i čijim lutanjima po balkanskim bespućima treba da se već jednom „stane na kraj“, te kako je to moguće učiniti iz rakursa crnogorske dvorske istoriografije i pod egidom „četvrte dinastije“ – nije bilo, a nema ga ni danas. Nekoliko kasnije datih kratkih iskaza, s državnog vrha, da „Crnu Goru nećemo nikome dati“, odnosno komentara (u kolumnama) uglavnom o ulozi mitropolita SPC u Crnoj Gori u stvaranju njene etičke, etničke i vjerske podijeljenosti, više šire nego što sužavaju zastrašujuću prazninu na tom „sektoru“ crnogorskog duhovnog fronta.

O posljedicama insuficijentnosti te vrste u situacijama kakva je današnja crnogorska, otužna je svaka priča. Djeluje pomalo otužno i kada se, inače veoma preduzimljivi i uticajni Predsjednik Države, gotovo moleći obraća crnogorskoj inteligenciji da bude „prisutnija“ u duhovnom životu svoje zemlje i aktivnija u odbrani njenih prava i sloboda.

Drugi primjer odnosi se na kvalitet i domete povremenih, po pravilu kratkih i zbunjujućih, oglašavanja „besmrtnika“ iz Hrama znanja, odnosno honorista, na koje je, ima se utisak, mislio i predsjednik Vlade, gospodin Marković, kada je nedavno poručio da se ne dira crnogorska država.

Dobru ilustraciju u tom pogledu, posmatranu samo iz ugla konfučijanskog načela pravilne upotrebe jezika – o drugome da se i ne govori – predstavlja pokušaj Hrama znanja da, nakon debakla njegove priče o ustavnom patriotizmu – popravi sliku o sebi, ponovo se baveći formulom prevladavanja crnogorske identitetske podjele, ali ovoga puta metodom društvenog ugovora.

Pri tome, Hram je svoju psihološko-etičku i ideološkopolitičku pripremu za taj rehabilitacioni korak vršio relativno dugo, generalno uzevši, na svojevrsnom testiranju dviju, po njegovom uvjerenju, ključnih teza: a) „Država se ne poklanja“ (teza je praćena objašnjenjem: „Da nije bilo velikih događaja iz 18. i 19. vijeka teško da bismo prije 140 godina dobili državu“); b) Neophodno je „priznavanje crnogorske države kao neupitne“ (teza je praćena implicitnim uvjerenjem da to treba uraditi uprkos činjenici da je „u Crnoj Gori podjela na Crnogorce i Srbe očigledna i veoma politički prisutna“).

ODRAZ

Kod navedenih dviju teza, već na prvi pogled, nije teško primijetiti da su više „eho“ povođenja za metaforički iskazanim gledanjem na Crnu Goru od strane, nego autentični odraz stvarnog stanja u njoj. Jedino tako su u tim tezama mogle biti „uvezane“ četiri međusobno elementarno nesaglasne informacije, čiji je neizbježni krajnji ishod unošenje pometnje u svijest i savjest Crnogoraca, koja ih čini relativno lako podložnim manipulacijma kojima se, pod drugim izgovorom, njihovo duhovno biće upreže u kola razaranja vlastitog društva i države:

– prve, koja se odnosi na to da Crnogorci, koji su tokom svog povijesnog bitisanja pregrmjeli više od 400 bojeva i ratova za svoju nezavisnost i slobodu, ne znaju da se država, kao simbol ostvarenja tih ideala, „ne poklanja“ – pri čemu akcenat očigledno nije na tome da oni nekome poklanjaju svoju državu, već na tome da im je njihova država od nekog poklonjena;

– druge, koja se odnosi na konstataciju „da nije bilo velikih događaja iz 18. i 19. vijeka teško da bismo prije 140 godina dobili državu“, a kojom se grubo „brkaju“ pojmovi dobijanje države i priznanje države, što se radi s ciljem da se dokaže kako Crna Gora nije nastala sredinom 11. vijeka n. e, već osam i po vjekova kasnije, pa i to kao oktroj velikih sila, zahvaljujući kojem je, kako je često „podsjeća“ njena „srpska sestra“, veoma lako dokazati crnogorsko „skorojevićstvo“ i srušiti njegove „mitove“ o autentičnoj državi, kulturi, naciji, jeziku i svemu ostalom što ovom narodu daje pravo da živi slobodno izvan bilo ičije sjenke ili „nadležnosti“ nad njim;

– treće, koja se odnosi na „priznavanje crnogorske države kao neupitne“, čime se hoće reći da to što Crna Gora kao država bivstvuje i ratuje i tokom 240 godina robovanja Rusije pod Mongolima, i tokom 500 godina robovanja Srbije pod Turcima, i što je mnogo prije njih i poznata i priznata kao jedna od perjanica časti i slobode u Evropi drugog milenijuma nove ere, ništa ne znači ako je kao „neupitnu“ ne prizna dio odgovarajaći dio, kako ih Vuk Stambolović svojevremeno naziva, „imperijalističkih ljevičara i nacionalističkih intelektualaca, fundamentalističkih duhovnika i rodoljubivih zločinaca“ (Beograd, Politika, 28. april 1996, str.14), koji i dalje ne odustaju od ideje „vaskrsa“ Dušanovog carstva;

– četvrte, koja se odnosi na konstataciju da je „u Crnoj Gori podjela na Crnogorce i Srbe očigledna i veo ma politički prisutna“, inače ravnu bestijalnoj obmani najniže vrste, budući da Crnogorci na Srbe ne gledaju drugačije nego ranije, ali se s razlogom suprotstavljaju svijema, nezavisno od njihove nacionalne, vjerske i ine pripadnosti, koji hoće da ih za svoj ili tuđi interes, liše prava na vlastitu državu, naciju, kulturu i sve ostalo što kao građani Evrope i svijeta dobijaju danom rođenja.

ŠEMA

Samo na tim premisama mogla je nastati navedena „šema“ društvenog ugovora u kojoj – obratite pažnju! – jedna pored druge mogu biti napisane rečenice:

(1) da su građani Crne Gore 21. maja 2006. godine obnovili državu(mada je to urađeno još tokom Drugog svjetskog rata) a ne izglasali nezavisnost te države, u smislu da će ona od toga dana da opstojava i funkcioniše nezavisno od Srbije, s kojom je do tada bila u „dvočlanoj federaciji“;

(2) da je izglasavanje nezavisnosti Crne Gore „vremenski još suviše blizu da bismo ga mogli dobro razumjeti“, što bi moglo da znači da bi za suverenistički opredijeljene građane Crne Gore i Crnogorce u čijim genima pulsira hiljadugodišnja tradicija vlastite države trebalo organizovati naknadno tumačenje smisla i valjanosti odluke koju su donijeli prije dvanaest i po godina, ili ih barem podsjetiti da još nije kasno da promijene odluku i vrate se u „sestrinski“ zagrljaj;

(3) da je referendumom „napravljen veliki consensus društva za državu“, a da bi sada „trebalo napraviti jedan drugi konsenzus, neku vrstu dogovora o samoj državi“, što faktički znači da je Crna Gora kao država formirana 2006. godine, a ne sredinom 11. vijeka, te da joj tek predstoji prvi dogovor o društvenom uređenju, kao da ovoga nikad prije nije imala, niti ga poslije referenduma ustanovila jednim od modernijih građanskih ustava u Evropi;

(4) da zahtjev u pogledu „dogovora o samoj državi“, tj. „oko poštovanja reda u kući, oko najvažnijih akata koje smo donijeli u toj kući“, koji bi trebalo da se postigne kompromisom „između onih na vlasti i opozicije“, predstavlja direktno, javno i jasno izloženo stanovište autora ovog teksta da sve što je u Crnoj Gori urađeno referendumom iz 2006. godine i poslije njega, treba uraditi ponovo i to na bitno drugačiji način, tj. mimo odredbi postojećeg Ustava i bez učešća biračkog tijela u tom procesu – sve, dakle, onako kako se kompromisom dogovore aktuelna vlast i opozicija, i to isključivo iz srpsko-crnogorskog korpusa, budući da kod ostalih, „podijeljenost koja je očigledna i politički veoma prisutna“ nije primijećena ili nije važna. „Stvar dogovora“ ovih dvaju subjekata – budući da se treći (makar u licu Skupštine Crne Gore) u prezentiranoj „šemi“ ne pominje – biće i podjela rukovodećih mjesta „unutar kuće“.

PROBLEM

Poseban problem „ponude“ iz naznačene ugovorne „šeme“, koji ima sva svojstva paradoksa, predstavlja insistiranje njenih autora na principu „konsenzusa“, što znači, kako tvrdi Robert Dal, donošenje odluka „prethodnim usaglašavanjem interesa i stavova, pri čemu nema glasanja ‘za’ i ‘protiv’, već se kao rezultat kompromisa ili pritiska jače strane dogovorno usaglašava odluka ili sporazum“. Kao takav, konsenzus je gotovo nezamisliv i u najdemokratskijim društvima i državama svijeta, čak ni kod donošenja tako važnih odluka, presudnih za opstanak političkih zajednica, kakve su na primjer promjene ustava, a kamoli u korpusu tzv. identifikacionih pitanja. I ne samo to.

Pošto podrazumijeva pravo veta svakog lica koje se suprotstavlja nekoj političkoj mjeri, konsenzus, kako primjećuje Dal, postulira da „pravilo jednakosti onemogućuje funkcionisanje države“. Nije li to, možda, i cilj onih koji ga preferiraju, budući da bi trebalo da znaju da ga, kao faktičkog sredstva ostvarivanja prava i sloboda u Crnoj Gori – nikad nije bilo?

Jedno je, na temelju svega naprijed rečenog, ipak, sasvim jasno: Crna Gora nema odgovarajuće vjerodostojno objašnjenje za svoj istorijski zaokret u razvoju – od istočne integralističke paradigme ka zapadnom civilizacijskom krugu. A, nema ga zato što postojeći raspored intelektualnih snaga u vrhu aktuelne državne vlasti i njihov međusobni odnos, baždaren na sprezi interesa otuđenih društvenih grupa i volje za moći potkupljene armije mediokritetskih arivista, koji im daje „logističku podršku“, ne postoji interes da se u prvi plan crnogorske kolektivne svijesti probije bilo koja od spoznaja:

– da Crna Gora nikada u svojoj istoriji – izuzev u vrijeme „četvrte dinastije“, čija se vladavina, podjednako iz unutrašnjih i vanjskopolitičkih razloga, zakonito morala okončati nekom 1918 – bila na „balkanskom bespuću“;

– da je čak i u vrijeme „četvrte dinastije“ u Crnoj Gori postojala veoma jaka proevropska orijentacija, na čelu sa guvernadurima Radonjićima, koje su „jednorodni“ i „jednovjerni“ likvidirali u svojevrsnoj „Vartolomejskoj noći“, daleko „nadahnutijoj“ i od bordžijevske maštovitosti političkih smaknuća;

– da je upravo Crna Gora, uprkos permanentne istočnjačke satanizacije „zapadne civilizacijske truleži“, bila rasadnik u kome je proklijalo sjeme posijano rukom Katerine Radonjić, prve obrazovane Crnogorke i autorke istoriografskog djela Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori (1774), u kome prije američke Deklaracije prava (1776) i francuske Deklaracije prava čovjeka i građanina (1789) – u ravni s Holbahom, Rusoom, Herderom i Volterom – raspravlja o glavnim pitanjima pokrenutim prosvjetiteljstvom i građanskim revolucijama;

– da je, stoga, Crna Gora, nakon najnovije obnove svoje nezavisnosti, sasvim prirodno zaplovila na neukrotivom sinergetskom talasu vlastitog povijesnog kulturno-duhovnog unosa u riznicu evropske civilizacije drugog milenijuma nove ere – i to bez premca, čak i kada su u pitanju i zemlje znatno većih geografskih, demografskih, ekonomskih i drugih gabarita;

– da se, kad je riječ o aktuelnoj crnogorskoj vanjskopolitičkoj orijentaciji, in ultima linea, radi o revalorizaciji, na novim povijesnim osnovama i perspektivama, onog jedinog i jedinstvenog vlastitog etičkog poretka na kome je ova zemlja nastala, dokazala smisao svog postojanja i – opstala.

BEZ ILUZIJA

Zvuči „demokratski“ i „evropski“, kad se kaže: „Nastavljamo dijalog“! Ali, i sasvim naivno, kad znate da vam sagovornik u tom dijalogu teži samo jednom: da vam uništi vašu državu! Stoga bi se mogla prihvatiti kao sasvim neuputna opaska prof. M. Bešlina, u kojoj se, bez mnogo diplomatskog okolišenja, jednostavno kaže: „Rusifikovana Srbija neće ostaviti Crnu Goru na miru… Tu bih ja izgubio svaku iluziju. Srbija oslonjena na Rusiju, sukobljena sa Evropom i regionom je Srbija koja će opet posegnuti za BiH i za Crnom Gorom. Zbog toga, nema dijaloga sa šovinizmom i fašizmom. Sloboda govora prestaje tamo gde počinju ratno huškački narativi sa ciljem da naruše građanski mir u Crnoj Gori i na Balkanu“ (Pobjeda, Podgorica, 5. novembar 2018, str. 21).

„Nauka“ s kojom se nema kud

Ne zazirati od promocije ispravne vanjsko-političke orijentacije Crne Gore „netačnim razlozima“, kako to praktikuje njena aktuelna politička i intelektualna elita – uporno se kiteći perjem „potonje dinastije“, nastale i nestale na splavu, koji je, generalno uzevši, s primišlju da se nalazi na kursu obnove Dušanovog carstva, beznadežno plutao i potonuo u mutnim ruskim vodama – više je od greške. To je, s koje god je strane gledali, politička igra, sračunata na pokušaj pretvaranja crnogorskog građanstva u gomilu čiji je obaveza da slijepo vjeruje u mogućnost po Crnu Goru srećnog i prosperitetnog „pomirenja“ protagonista velikoruskog i velikosrpskog opredjeljenja i ovome neumoljivo antipodne prozapadne orijentacije jedne suverene i slobodne zemlje. S takvom se „naukom“ – nema kud. Ni u obraćanju prošlosti, bez čijeg razumijevanja nema puta u budućnost. Ni u projektovanju budućnosti, bez uvažavanja Šekspirove filozofeme (iz Kralja Lira): Nothing will come of nothing (Od ništa bit će ništa).

Stvar dogovora o poštovanju kuće u kojoj zajedno živimo

“Skica“ društvenog ugovora, kojega bi trebalo realizovati i time riješiti problem svih crnogorskih podjela, takođe je veoma kratka i, na svoj način, krajnje direktivna. Ona, ad literam, glasi: „Obnova države (misli se na referendumsku odluku crnogorskih građana, od 21. maja 2006. godine – R. R.) jeste događaj kome smo vremenski suviše blizu da bismo ga mogli dobro razumjeti. Te godine napravljen je jedan veliki konsenzus društva za državu, a danas bi trebalo napraviti jedan drugi konsenzus, neku vrstu dogovora o samoj državi, kompromis između onih na vlasti i opozicije, prije svega, oko poštovanja kuće u kojoj zajedno živimo, oko poštovanja najznačajnijih akata koje smo donijeli u toj kući i to je ono što je nesporno. Oko toga kako će se ta mjesta podijeliti unutar kuće, stvar je dogovora“.

Pobjeda