Radonjić: Crna Gora je presudila sebi

”Sada znam jedino to da je Crna Gora definitivno presudila sebi: biće kolonija jedne od svjetskih super-sila, koje se za njen geografski prostor odavno grčevito bore, i to ne iz bilo kakve ljubavi prema Crnogorcima, već zbog izuzetne strateške važnosti tog prostora. Ko god na tom prostoru bude živio – nezavisno od toga kako će sebe nazivati i u što će ili u koga vjerovati – biće ekstremno poslušan novom ”gospodaru”, već i zbog toga što je tokom minule dvije – tri decenije dovoljno pokazao da je narod bez karaktera”, smatra Radonjić

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i  redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

U impozantnom spisateljskom opusu profesora Radonjića za sada, nalazi se 66 knjiga, (od kojih su deset univerzitetski udžbenici iz isto toliko naučno – nastavnih disciplina) i nekoliko stotina stručnih i naučnih radova.

Lopičić: Profesore, pretpostavljam da ste pročitali najnoviju ocjenu iz Brisela o crnogorskom putu ka EU. Što kažete o njoj?

Prof. dr Radonjić:  Čini mi se nedovoljno oštrom (u donosu na faktičko ponašanje Crne Gore u tom procesu), još uvijek dobronamjernom (jer se njome želi podstaći Crna Gora da se najzad prene i pokaže da joj je stalo do pridruživanja EU) i lišenom entuzijazma, u smisu vjere EU da će Crna Gora učiniti ono što se od nje očekuje. Naravno, to ne isključuje svaku mogućnost da Crna Gora, usljed neke dramatične promjene okolnosti, uđe u EU u “paketu” sa drugim zemljama Zapadnog Balkana.

Lopičić: Što Vas konkretno asocira na ovo treće? Gdje ga vidite?

Prof. dr Radonjić:  Vidim ga u oklijevanju Evrope da se stvarno suoči sa do “gole kože” razotkrivenom činjenicom:

1. a) da se u osnovi aktuelne crnogorske krize ne nalazi samo rivalstvo partija u pukoj borbi za osvajanje vlasti, već ogorčena borba jednih da unište ovu zemlju, što sa pozicija vlasti, kako vidimo, čine veoma uspješno, i drugih da je odbrane od te pošasti, što im to u nedostatku odgovarajuće pomoći spolja ne polazi za rukom;
2. b) da se “bratski” nasrtaj spolja na Crnu Goru samo pojavno razlikuje od ruske agresije na Ukrajinu, ali im je suština ista: uništiti “nevjernu braću” (fizički ili duhovno – svejedno) kako bi sa njihovih humki proširili horizonti teritorijalnih dometa belicističkog liječenja vlastitih trauma stečenih vjekovnim robovanjima jačima od sebe;
3. c) da za Evropu, svejedno kako se zvala (Marija, Antoaneta ili Jelisaveta), odbrana crnogorskih prostora od takvih ambicija nije manje značajna od uspostavljanja bilo koje Mažino linije ili Gvozdene zavjese prema agresoru, osobito kada se ima u vidu njegova provjerena upotrebna vrijednost u spajanju jedinog materijala na kome se može temeljiti civilizacija – čestica slobode, pravde i ljudskosti;

Lopičić: Znači li što činjenica da je u izvještaju Evropskog Parlamenta posebno apostrofiran loš rad crnogorskih institucija, posebno u oblasti pravosđa?

Prof. dr Radonjić: Inače, u demokratski razvijenim zemljama, ponegdje ima važnih institucija koje su kudikamo više simboli tradicije, ugleda i stabilnosti domicilnih sistema nego neophodni činioci njihove operativne strukture. Ima i političkih sistema bez nekih uobičajenih institucija, koji funkcionišu sasvim u skladu sa svim njihovim potrebama. Tipični primjeri te vrste su:

– Velika Britanija, koja nema ni ustav (u našem smislu riječi, kao jedinstven posebi pravno-politički dokument), ni ustavni sud, ali joj to ne smeta da bude među najdemokratskijim i najustavnijim zemljama u svijetu; ima Britanija i Dom lordova i Tajni sud, ali obje te institucije nemaju institut kvoruma i punovažno odlučuju sa onim brojem prisutnih koliko ih dođe na neku njihovu sjednicu;

– Njemačka, u kojoj dvodomni parlament savršeno funkcioniše, uprkos tome što je Bundesrat (dom federalnih jedinica) sa svojim zakonodavnim ingerencijama u dubokoj sjenci Bundestaga (doma naroda);

– dvanaest evropskih kraljevina, kojima to što im je monarh na čelu ne smeta tu da budu demokratskije, i sa većim stepenom zaštićenosti ljudskih prava i sloboda, od bilo kojih dvanaest drugih evropskih zemalja.

Zajedničku vrijednost navedenih i sličnih primjera, međutim, supstituišu dva moćna činioca: poštovanje Berkove filozofeme da je ljudski materijal važniji od hiljadu formalnosti ovoga svijeta, odnosno činjenica da se u biračkim tijelima tih zemalja, umjesto skorojevićkih religijskih vjernika i sličnih arivista – prevaranata svih vrsta, nalaze građani.

Na drugom polu, gdje toga nema, sve je suprotno. A, kad bi se to sve cijenilo prema stanju u Crnoj Gori, na primjer, moglo bi se mirne duše označiti i kao zločin protiv čovječnosti.

Za potvrdu tačnosti te dijagnoze, dovoljni indikatori su faktički učinci njene političke vlasti tokom posljednje dvije – tri decenije. Konkretno, ta vlast je, ko god da činio, za svo to vrijeme, uspjela jedino u tome, da u zemlji kojom je upravljala, stvori društvene uslove i političku klimu:

– u kojima će se ona sama, mada su je više-manje činile političke partije sa socijalističkim i demokratskim atribucijama u svojem nazivu, srozati dotle da na redovnim i uglavnom sasvim regularnim parlamentarnim izborima bude pobjeđena od strane kleronacionalisata odgajanih u kolijevci Crnoj Gori vazda neprijateljske Srpske pravoslavne crkve;              

– u kojima će Crna Gora, uprkos svim naslijeđenim institucijama i vlastitim istorijskim iskustvima, od demokratske narodne, odnosno socijalističke republike biti pretvorena u klerikalnu državu;

– u kojima će klerikalno premoćni parlament uprkos zakonom utemeljenoj raspuštanja nastaviti svoju antidržavnu djelatnost u kojoj posredstvom usvajanja seta protivustavnih zakona nastoji da obesnaži njenu konstitucionalnu paradigmu;

– u kojoj će aktuelna “odlazeća” Vlada, za samo nekoliko mjeseci uspjeti da sama nanese zemlji više zla i štete nego sve organizovane i druge kriminalne grupe zajedno, protiv kojih se ona navodno uspješno bori;

– u kojoj će “odlazeća Vlada”, nimalo slučajno uvjerena u vlastitu svemoć, o čemu svjedoči slučaj ćutanja “ostatka države” povodom njenog “superrodoljublja” manifestovanog potpisivanjem “temeljnog ugovora” sa SPC, dozvoliti sebi da bude Ceasar supra grammaticos!

Lopičić: Da li ste iznenađeni time što se u izvještaju Evropskog Parlamenta nigdje ne pominju crnogorski građani kao odgovorni subjekti društvenih procesa u svoj zemlji?

Prof. dr Radonjić: Ne, ni najmanje. Niti je to običaj visokobirokratizovanih organa EU, niti bi se u obrnutom slučaju, u Crnoj Gori, po tom osnovu, imali kome obratiti.

Lopičić: Kad to kažete, imate li u vidu da je tokom posljednjih nekoliko dana bilo više slučajeva da se građani veoma kritički osvrću na postupak Predsjednika države kod davanja izuzetno pozitivne ocjene o jednom od njegovih prethodnika? 

Prof. dr Radonjić: Imao sam to u vidu, i to je jedan od krunskih razloga za ocjenu koju sam upravo izrekao.

Lopičić: Kako to? U kom smislu?

Prof. dr Radonjić: Dozvolite mi da to objasnim. Sve kritike aktuelnog predsjednika države zbog panegirika prethodnom kolegi, pokojnom gospodinu Bulatoviću, smatram licemjerjem prve vrste. Iz njihovog snebivanja kako je gospodin Milatović mogao napisati da je lice o kome je riječ moglo biti posvećeno Crnoj Gori, proizlazi nekoliko čudnih stvari.

Prvo. Oni, tobože, ne znaju da su obojica predsjednika – dakle, i onaj koji piše, i onaj o kome se piše – na političku scenu Crne Gore stupili pod okriljem vanjskih nalogodavaca i blagoslovom Srpske paravoslavne ckve, čije su ambicije prema ovoj zemlji odavno poznate.

Drugo. Gospodin aktuelni predsjednik (politički promovisan u 42. Vladi Crne Gore, ili Vladi “12. apostola”) lijepo piše o svom prethodniku (politički nastalom u grupi “mladih, pametnih i lijepih”, koji su bili čelne ličnosti AB revolucije) i sebe radi, tj. kako u baš u ovom interesantnom trenutku potvrdio da čvrsto stoji na liniji zajedničkog im opredjeljenja, što znači učvrstiti uvjerenje sljedbenika da je njihov pravi izbor.

Treće. Gospodin aktuelni predsjednik pohvalnim riječima svojem pokojnom prethodniku želi da “pokrije” zajedničku im političku i etičku filozofiju, koja glasi: “Nemamo mandat birača da stvaramo suverenu, nezavisnu Crnu Goru” (Monitor, 7. februar 1992, str. 11), što treba tumačiti kao izvjesno lukavstvo u odnosu na one koji vjeruju da su u njemu dobili borca za pravo, čast i slobodu Crne Gore.

Ergo, u predsjednikovim pohvalnom pisanju o pokojnom prethodniku nema ničega nenormalnog, neočekivanog ili za čuđenje. Čovjek samo, bizarnim gestom, daje “signal” sljedbenicima da je čvrsto na njihovoj liniji – i ništa više. Iznenađenje bi, međutim, bilo kad bi mnogi od kritičara tog predsjednikovog gesta pokazali čime to oni, osim povremenim ispraznim tvitovanjem, stoje uz “svoju” Crnu Goru.

Lopičić: Kad već o tome govorite, što lično mislite da bi suverenistima valjalo činiti da tako više ne bude, tj. da ispune dug prema svojoj državi i sačuvaju je od propasti na čijem je pragu?

Prof. dr Radonjić: Odgovor na to pitanje treba da daju oni koji su pred građanima Crne Gore i pred njenom istorijom uzeli tu obavezu. Lično sam, kad je trebalo – jer još nije bilo kasno da se katasrofa zemlje barem donekle preduprijedi – govorio i pisao ono što sam smatrao suvislim u tom pogledu. Uzalud, iako se sve događalo onako kako sam 20 – 30 godina ranije predviđao i javno upozoravao. Sada znam jedino to da je Crna Gora definitivno presudila sebi: biće kolonija jedne od svjetskih super-sila, koje se za njen geografski prostor odavno grčevito bore, i to ne iz bilo kakve ljubavi prema Crnogorcima, već zbog izuzetne strateške važnosti tog prostora. To su super-sile odavno priželjkivale, ali je konačno, ipak, izbor Crne Gore. A ko god na tom prostoru bude živio – nezavisno od toga kako će sebe nazivati i u što će ili u koga vjerovati – biće ekstremno poslušan novom “gospodaru”, već i zbog toga što je tokom minule dvije – tri decenije dovoljno pokazao da je narod bez karaktera. Tačno, po Senekinoj filozofemi da svi ljudi robuju “na ovaj ili onaj način”, s tim što: “Jedan robuje pohoti, drugi koristoljubivoj pohlepi, treći častoljublju… A najsramnije ropstvo je ono u koje čovjek ulazi dobrovoljno”.

Lopičić: Hoće li tako biti čak i ako Crna Gora, kojim slučajem, postane članica EU, u kojoj svi imaju jednaka (ista) prava i odlučuju konsensualno? Ili, drugačije rečeno, zar sumnjate u dobre namjere EU prema Crnoj Gori?

Prof. dr Radonjić: I tada, iako ne sumnjam u dobre namjere EU prema Crnoj Gori. Imam, ipak, nekoliko jakih razloga za sud koji sam izrekao.

Prvo, izvjesno je da čak ni EU, sa inače do sada najboljom pravnom regulativom unutrašnjih odnosa, već se pokazuje ne mogu dalje u uslovima da neka mala, ko zna kako i zbog čega u nju primljena nacionalna država ima pravo veta i, po tom osnovu, zavisno od procjene svojih interesa, može na bilo koji rok zakočiti njeno redovno funkcionisanje.

Drugo. Sve veće zapadne zemlje čvrsto drže do aksioma što ga je još sredinom XIX vijeka formulisao vikont Henry John Temple Palmerston, minister – premijer u Vladi Ujedinjenog Kraljevstva, a glasi: “Mi nemamo ni prijatelje, ni neprijatelje. Imamo jedino svoje interese”. A te zemlje, svoje interese vide nešto drugačije nego što ih vide drugi, pogotovo male balkanske države, pa i Crna Gora. Uostalom, reče li Hegel (1838), u svojoj čuvenoj Filozofiji istorije: “Samo kad čovjek stoji gore, može on stvari pravo pregledati i sve uočiti, a ne ako podozdo gleda prema gore kroz oskudan otvor”.

Treće. Uprkos posve drugim principima na kojima su, u novije vrijeme regulisale međusobne odnose, kao i odnose u Evropskoj uniji, zemlje Kvinte i danas posjeduju više od pedeset “prekomorskih teritorija”, od kojih većina nije u mnogo boljoj poziciji u odnosu na metropole nego je bila u vrijeme kada su postale njihove kolonije.

Četvrto. Ne treba zaboraviti ni na već današnju opasku Edmunda Berka, koja glasi: “Država koja nema načina za neku (takvu) promjenu (kojom bi sebe samu izbavila iz teškoća – R. R.), nema načina ni za svoje održanje”. Pogotovo što onaj drugi koji joj priskače u pomoć – kako još početkom XI vijeka zapisa velečasni Džon od Solsberija – “obično, ne propušta priliku da je sam podjarmi”.

Lopičić: Profesore, možete li nam makar hipotetički reći kada bi se, eventualno, mogao pojaviti dostojanstven i valjan odgovor Crne Gore na sve ovo što joj rade “njeni” i njihovi “jednorodni” i “pravovjerni”?

Prof. dr Radonjić:  Generelno, u toj ravni, pod uslovom da je sadašnju svoju muku preživjela kao nezavisna, Crna Gora bi možda to mogla onda kada bi muka njenih aktuelnih gradonačelnika s crkvom bila poput one koju danas muče njihove kolege u Belgiji i sve većem broju drugih evropskih zemalja. Da podsjetim, naši se arivisti, obuzeti željom da postanu gradonačelnici, utrkuju u udvaranju crkvi da ih kandiduje za tu funkciju, dok njihove belgijske kolege “razbijaju glavu” o tome u što će da pretvore svoje crkve: da li u dnevne rekreativne centre za djecu i odrasle, ili u biblioteke i čitaonice, ili u merkantilne objekte za potrebe susjednog građanstva, ili možda čak u ekskluzivne barove i druga noćna sastajališta za odrasle – otvorenog i zatvorenog tipa? No, kad se ozbiljno razmisli, ni za to nema šanse, jer niti Crna Gora na bilo koji način iz sadašnjeg ropca može izaći kao nezavisna država, niti – da se i to čudo desi – vrijeme ne čeka zatočnike dresirane retrospektive.

C’est la vie. I jedan od zakona civilizacije – dakako.