Radni patriotizam budvanske svetosavke

E sad mogu mirno da zaspem. Ako treba vala i da se ne budim, jer me je konačno, nakon šestomjesečnog razapinjanja, uspokojila i umirila budvanska svetosavka, koja, kako joj vlastito obećanje zbori za neka nova činjenja, to možda i neće više biti. Ko zna? Krhko  je znanje. Zbog toga mi nemojte zamjeriti što njenu rečenicu „Patriotizam ne treba dokazivati, kao što se ne dokazuje ljubav prema porodici, ona se radi, ne verbalizuje se” nijesam razumio.
A nije da se svojski nijesam trudio. Ako je budvanska svetosavka mislila da ljubav prema porodici ne treba dokazivati, jer se ona na najbolji način pokazuje odnosom prema njoj, porodici, razumije se, a to opet inklinira na ljubav prema domovini, iz čega se izvlači pojam patriotizam kao veličanstven osjećaj s kojim se ništa ne može porediti, kako će onda objasniti njeno dizanje ruku za sve što je činila u ovih šest mjeseci u crnogorskom parlamentu, što ni njoj a ni drugima koji vjeruju u svoje evropske (sveto)nadzore, baš ne služi na čast. O patriotizmu dokazanom, radom kako sama kaže, svetosavka iz prijestonice turizma baš i nema pravo da govori. Ukoliko je mislila na patriotizam prema Crnoj Gori. Ako nije, što je opet moguće upravo iz dosadašnjeg šestomjesečnog radnog staža, onda joj se istinski izvinjavam.
Jer ona ima demokratsko pravo da patriotizmom grli koga hoće, pa makar to bila i neka druga država.  Čak i ona koja nas je urnisala i krvlju zalivala od 1918. godine pa sve do 1941. godine i nastavila drugačijim metodama sve do dana današnjega.

I baš kada sam pomislio da je možda moje političko nerazumijevanje a ne činjenje svetosavke stvorilo sliku, ili bolje ikonu, o djelovanju po potrebi i za potrebu poznatog naručioca, uslijedilo je  njeno pojašnjenje koje me vratilo  na početak. Zapitam se da li je moguće da još ne zna da je njeno podizanje ruke presudno i da je omogućilo većinu kojom je 650 crnogorskih svetinja predala u ruke Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Beogradskom pašaluku ili Vučiću, kako ko voli da tumači. Njoj očigledno nije jasno da, kao poslanica za koju se vjerovalo da ima demokratski kapacitet, ali i znanje iz naše nacionalne istorije, makar i minimalno, presudi zašto naše svetinje od neprocjenjivog kulturnog, duhovnog i istorijskog značaja ne smiju da padnu u ruke tuđinu.  Budvanska svetosavka je razmišljala, poučena iskustvom, da je najbolje zarad ličnog interesa ćutati i dići ruku kada se to zatraži, jer, bože moj, stranačka politika je takva da ne dozvoljava da funkcioniše mali mozak koji se možda nalazi kod mnogih, u glavama nasađenim na njihovim ramenima. To kod nje nije slučaj, ali jeste licemjerje, ubijeđen sam, i još po nešto, jer ona savršeno dobro znala  da po nju ne bi bilo dobro da njen glas presuđuje.
Na neki način je to i saopštila u naznakama za jedan ovdašnji medij. Ona kaže, a ni sama ne vjeruje u to što kaže, da je tih 650 crkva morala neka druga ruka da zaštiti i da je za to imala mehanizme. Potpuno ispravno. Imala je neka druga ruka dugo vremena da to pitanje riješi. I mogla je. Ali, nije. I što sad? Po onoj đetinjoj, kad nijesi ti, neću vala ni ja.
Ne, gospođo svetosavko. Oboje znamo da nije zbog toga. Neću kazati zbog čega ste Vi to uradili. Jednoga dana, saopštićete sami. Utrkivaćete se da kažete i sperete to što je na Vas palo zbog visoko podignute ruke koja je poslužila za otimačinu i pljačku crnogorskih svetinja. Ali, gospođo…

Neznavenost oko crkvenih pitanja bila bi frapantna da se iza te montažne jezičke skalamerije djelimične intelektualke, ne krije pusti pokušaj opravdanja za učinjeno (ne)djelo.
Budvanska svetosavka kaže da nema osjećaj da eparhije SPC nemaju vlasništvo mimo SPC. Ona se pravi da ne zna da je to zapisano u Ustavu SPC i da je SPC crkva države Srbije, što će reći i MCP koja je samo teritojalno na prostoru Crne Gore. Zato je njena tvrdnja da je zamjena teza misliti da su naše crkve sada vlasništvo države Srbije, samo pokušaj obmane i samoobmane istovremeno.
Nego čije, gospođo svetosavko? I to zahvaljujući vašoj ruci, između ostalih sa navodnim EU standardima. To, kako kažete nije metodološki dobro, ma što to značilo. A ne znači ništa!

Ipak, kruna licemjerstva je  izjava svetosavke da će njihov stav  biti odbijajući ako Temeljni ugovor Srpsku pravoslavnu crkvu definiše kao tradicionalnu, a Crnogorsku  pravoslavnu crkvu implicitno zabrani. Baš za gorko se nasmijat. Budvanska svetosavka zna da se to neće dogoditi. Temeljni ugovor neće zabranjivati CPC jer SPC našu vjersku organizaciju ne priznaje. Kao što ne priznaje ni Crnogorce a ni crnogorsku državu. Zbog toga, a što ona zna, je njena izjava licemjerna i od nje se čovjeku muči crnje nego poslije žestokog pijanstva. Da je mislila ozbiljno, zašto te njene četvororučice u parlamentu ne zatražiše da se Temeljni ugovor potpiše sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom? Oće, malo sjutra. Zbog toga je tu đe jeste.
Ukucajte gospođo svetosavka  Savo Fatić na guglu. Onako. Reda radi. Možda će biti od koristi?

Evo Vam još jedan prijedlog, gospođo. Pitajte svoje koalicione partnere, prvenstveno premijera i predsjednika Skupštine, što su sinoć radili ispred hrama u Podgorici đe se klicalo tuđoj državi, pjevale pjesme Srbiji i mahalo njihovim zastavama. Je li to patriotizam koji se radi, kako Vi objašnjavate? Bilo bi Vas lijepo čud, ali da li bi mogli samu sebe da čujete. Jer Vi ste družina ovom društvu! Zapitajte se gospođo. Možda još nije kasno?

Dosta je više na ovu temu. Imamo mi mnogo ozbiljnijih. Recimo institucija u kojima je Fatića na pretek. Morate pogoditi o kojima se to radi. A možda će vam se samo kazati.

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti osnovana je 12. oktobra 1971. Kad prebrojimo godine, prošlo ih je 50. Pozamašno je to vrijeme i potpuno je prirodno što je danas održana konstitutivna sjednica za obilježavanja Jubileja 50 godina CANU. Akademija je, u decembru prošle godine, donijela odluku da članovi Odbora budu članovi Predsjedništva CANU, dosadašnji predsjednici CANU, predsjednici države, Skupštine i Vlade Crne Gore. Naravno i ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta u Vladi Crne Gore.

CANU je zgrada smještena u nekadašnjoj kući koju je za stanovanje koristio Blažo Jovanović, nekadašnji predsjednik Crne Gore.
Tu su i neki ljudi. Zovu se akademici i dobro su plaćeni za to što se tako zovu.
To je sve što sam do sada, baveći se istraživačkim novinarstvom, uspio da saznam o njima. Istraga je u toku pa sve što budem doznao, podijeliću sa vama.

Slavko Mandić