RADE ĐINĐULICA

Piše: Prof. Vesna Đukanovića

 (Posvećeno Radu Filiću 1932-2023 čovjeku koji je generacijama cetinjske đece činio život ljepšim)

Nema malo starijeg Cetinjana koji se ne sjeća Rada Đinđulice. Rade je na gradskoj pijaci imao svoj štand na kojem je držao igračke. Štand mu se nalazio preko puta Marketa, najvećeg supermarketa koji je imao Trgopromet tada na Cetinju. Rade je bio crnomanjast čovjek srednjih godina. Imao je sina koji je imao nekih 17-ak godina i koji mu je pomagao u ovom, za ono vrijeme, vrlo isplativom poslu. Nije tada bilo kao danas prodavnica igračaka. Rade je petkom, inače, petak je pazarni dan na Cetinju, dolazio sa svojim sinom i punim autom igračaka koje je izlagao na tezgi i mamio đecu. Bilo je tu: autića, kamiončića, traktorčića, bagerčića, pušaka, klikera, lutkica, mašnica, šnalica, igračaka za plažu… ma sve što može jedno dijete , bilo muško ili žensko, da poželi. Jedino mu se nijesu majke radovale jer bi im, ako dođu na pijacu s đecom, to pričinjavalo dodatni trošak. Petkom se, inače, moralo potrgovati voća, povrća, sira i mrsa za cijelu neđelju dana jer nije bilo piljara kao danas, pa bi trgovina igračaka značila dodatni trošak, a nerijetko i bacanje para jer đeca igračku brzo polome ili je izgustiraju. Majka je svakog petka zajedno sa babom, dok je baba mogla, išla na Cetinje i prodavala sir. Ona bi od zarađenog novca potrgovala potrepštine za kuću: ulje, šećer, brašno i nešto od povrća i voća koje nijesmo imali kući. Ljeti su to bile: lubenice, pipuni, paprike, krastavci i paradajz. Mi đeca smo se najviše radovali lubenicama, dok pipune i paradajz nijesmo jeli kao mali, jednostavno nam taj ukus nije prijao. S jeseni i zimi obično bi majka nakupovala  jabuka, pomorandži i limuna. Bilo je tu za nas đecu i slatkiša, najčešće tvrdih bombona koje je moj stariji brat tamanio. Mlađem bratu je bilo važno da mu majka kupi igračku koju je prethodni dan poručio. Najviše je volio autiće i imao je cijelu kolekciju istih.

Jednog petka dođe majka s pijace punih cegera. Bile su tu, naravno, sve one namirnice potrebne za kuću, jedino nije bilo Sašinog autića. Saša odmah briznu u plač, a majka ga pokuša utješiti riječima: „Umro je Rade Đinđulica!“ Ove riječi Sašu još više rastužiše, pa poče da grca i uzdiše. Nas troje starije đece smo znali da je ovo majka izmislila jer joj je dozlogrdilo svakog petka kupovati po jedan autić, ali smo uspjeli ostati ozbiljni i posmatrati kako se stvari dalje razvijaju. Pošto brat nije prestajao plakati, majka ga upita: „Plačeš li ti za Radom ili za autićem?“,a on joj odgovorio: „Plačem jer neće imati ko više prodavati igračke.“ Da bi ga raspoložila, majka reče: „Oće, kako neće, prodavaće njegov sin, on je porastao i dovoljno je veliki da zamijeni oca, ne brini.“ Saša se malo raspoloži i veselo uzviknu: „Super, sljedeći petak da mi kupiš dva autića!“ Vidjevši da je pogriješila, majka stade da objašnjava kako je porodica sad u koroti i da sigurno 40 dana neće iz Podgorice s igračkama dolaziti na Cetinje. Ovo ponovo rastuži Sašu, ali se suzdrža da ne zaplače. Odmah uze list papira na kojem nacrta autić koji je toga dana trebala majka da kupi kod Rada Đinđulice, a na poleđini stade zapisivati dane kako ga majka ne bi ponovo prevarila.

Za tih, za Sašu, dugih četrdeset dana mi smo znali više puta u šali da pitamo majku: „Kad je Radu Đinđulici četrdesnica?“ Rade je stvarno ovog marta u dubokoj starosti umro, a to ne znači da će umrijeti iz sjećanja onih generacija osamdesetih godina  prošlog vijeka čije je djetinjstvo bilo obogaćeno njegovim prisustvom u našem gradu.