Quo vadis, Crnogorče?

Piše: Goran Sekulović

Svjedoci smo da Crnogoraca nije bilo ni u onoj prošloj apostolskoj, sada odlazećoj, a neće ih izgleda biti ni u budućoj, manjinskoj Vladi. Oni su istjerani, oni su ‘’nepostojeći’’ narod i nacija. I ‘’ima pravo’’ odlazeći premijer, jer zaista Crnogorac kao ‘’persona non gratis’’ ne može za džaba i besplatno da postane vidljiv na društvenoj, političkoj i kulturnoj mapi Crne Gore. I ne treba – podsjetimo se našeg crnogorskog modus vivendi: ‘’Neka bude borba neprestana!’’, ‘’Neka bude što biti ne može!’’, tj. da Crnogorac bude Crnogorac u Crnoj Gori!? Dakle, treba da se za to izbori(mo), a jedan od prvih poteza bi bio i da se oranizuje(mo) sa drugim etničkim i nacionalnim Crnogorcima kao nacionalna zajednica, tj. kao sve druge nacionalne zajednice u zemlji. Kao takvi bi postali vidljivi i postojeći u svakom pogledu, uostalom kao i sve druge manjinske zajednice. Makar kao takvi bi ušli u neke Vlade, pa i u ovu nastupajuću manjinsku Vladu. Jer, valjda bi nas onda uzeli u obzir i URA-ši i SNP-ovci i s njima potpisali Sporazum o saradnji i uključili bi nas u platformu o manjinskoj Vladu, u kojoj bi se eto na kraju našli i Crnogorci, makar i kao manjina, što nažalost sada i jesmo u apsolutnom smislu: i u državotvornom, i u političkom, i u društvenom, i u vjerskom, i u kulturnom, i u jezičkom… Malo li je?! Što se tiče trenutne podređenosti i marginalizacije – uistinu ‘’mnogo (li) je!?, ali nesumnjivo bi bilo ljekovito i vrlo korisno kad bi se i na taj način ušlo u Vladu!?

Uz ovo, to bi mogao biti ‘’scenarij’’ – dakle, taj projekat i ostvarenje Crnogorskog Savjeta (Savjeta crnogorske nacionalna zajednice, u koji bi ušli i predstavnici Crnogorske pravoslavne crkve, Dukljanske akademije, nacionalne građanske političke stranke Crnogoraca…, što je sve u skladu sa postojećim ‘’manjinskim’’ Pravilnikom, Ustavom i međunarodnim aktima budući da nijedna nacija nema natpolovično učešće u ukupnom stanovništvu zemlje) – uvijek spreman i ‘’pri ruci’’ (Ustavno nezaobilaziv!) gotov da se primijeni i na sve buduće slučajeve, posebno za ove ‘’sušne’’ periode kao što je bio ovaj od 30. avgusta 2020. naovamo (i još uvijek trajući!), kada građanske suverenističke stranke nijesu mogle ni priviriti u vlasti, a bogami ni nešto poizmeđu njih samih nijesu neko izdašnije saglasije, saradnju i savezništvo pokazali!? Naprotiv! A to znači da su pali na onom što je najvažnije: na odbrani, čuvanju i razvoju strateških nacionalnih i državnih interesa suverene i nezavisne Crne Gore. Nacionalna zajednica Crnogoraca u Crnoj Gori bi im bila, nesumnjivo, u tom tako značajnom zadatku, obavezi i dužnosti, itekako od koristi kao jedan od temeljnih stubova istorijskog I savremenog identitetskog opstanka naše jedine domovine.

Crnogorci su se (i) ovako trebali organizovati, i mimo manjinske vlade, kao  sve druge nacije, jer bi tada sigurno posljedice udara na njih i na građansku i multinacionalnu Crnu Goru bile neuporedivo lakše i sa manje štete nego što je to bilo poslije 30. avgusta 2020.g. Jer, političke stranke ne mogu da štite na pravi način temeljna ljudska prava, dakle, na temeljan i do kraja odgovoran način u jednoj višenacionalnoj, multivjerskoj, multikulturalnoj i izuzetno složenoj i potencijalno ali i stvarno! ranjivoj (i istorijski i savremeno) državi i zemlji. One svakako u tome mogu da pomognu, ali i da odmognu i kontinuirano odmažu, kako koja naravno. No, temeljna ljudska prava, kulturna, jezička, nacionalna, etnička i građanska prava, moraju biti utemeljena i strateški, dugoročno, institucionalno, zaštićena i Ustavom i odgovarajućim zakonima, tj. institucijama koje treba da to čine primjenjujući Ustav i zakone. Svega toga su Crnogorci lišeni i to u svojoj sopstvenoj zemlji i državi što je paradoks prve i najveće vrste. Jedan od prvih, ako ne i najvažniji, uslova da se to počne prevazilaziti jeste da se i oni konstituišu kao nacionalna zajednica. Valjda će se onda moći obratiti pažnja na njih i izdvojiti koji euro da se i njima omogući da na pravi način, u miru, sistemski i sistematski, dugoročno i stabilno istražuju, publikuju i objavljuju rezultate svoga naučnog i kulturnog, leksikografskog, enciklopedijskog i svakog drugog stvaralačkog rada na svom kulturnom nasljeđu, ni manje ni više od drugih. A to nasljeđe je nesumnjivo takav dio humanističkog i civilizacijskog ljudskog globalnog kapitala ukupnog čovječanstva, da se mora u odnosu na (do)sadašnje stanje neuporedivo više pretakati u obrazovanje na svim nivoima, nauku i kulturu, medije, nevladin sektor i u svim društvenim oblastima.

Sada je u ovom pogledu prava katastrofa, jer jedna od manjinskih zajednica, zvanično prihvaćena i priznata kao takva (što je normativno u redu, jer je nacionalni osjećaj slobodna, subjektivna, a ne vještačka, etnički-inžinjering, ‘’objektivna’’ kategorija, no u ravni njene prakse nije!), koja inače negira sva prava Crnogorcima, sada ima mogućnost da državnim novcem realizuje sva ta svoja apsolutna negiranja bilo kojih svojstava i prava etničkih i nacionalnih Crnogoraca kao takvih u njihovoj sopstevnoj državi, i istorijskoj i etničkoj, tj. u državi u kojoj su upravi oni, Crnogorci, ako ne većinska nacionalna zajednica, odnosno ako nemaju natpolovični broj stanovnika, ono barem imaju relativnu većinu, iako, dakle, ispod polovine ukupnog stanovništva. Dakle, srpska nacionalna zajednica i korpus im pripadajućih ili pak sastavljenih i pridruženih im udruženja i subjekata – putem i štampanih i elektronskih medija, izdavaštva, nevladinih organizacija, različitih srpskih kulturnih asocijacija, tribina, debatnih klubova, okruglih stolova, promocija – negiraju sva prava Crnogoraca i to novcem i onih poreskih obveznika koji se u nacionalnom i etničkom smislu izjašnjavaju kao Crnogorci!?

Građani Crne Gore koji se, dakle, izjašnjavaju kao Crnogorci i koji bi htjeli i željeli da kao građanska i poslovna lica, redovnim putem, afirmišu svoj sveukupni ljudski potencijal nacionalne kulture, sada to ne mogu zato što (i) oni svojim poreskim obavezama-sredstvima finansiraju one koji to njihovo temeljno ljudsko pravo negiraju Ii bukvalno na svakom koraku poništaaju i grubo destruiraju. To nije  zabilježeno zaista u modernom svijetu. Čak ni u pređašnjoj DPS-ovskoj vlasti nije bilo nimalo slavno i sjajno stanje u pogledu finansiranja i podsticanja svaralaštva nacionalnih Crnogoraca, a otkad je došla klerofašistička vlast  ni jedan Crnogorac naravno nije mogao ni priviriti u tom pogledu niti razmišljati o pomoći države. Kada bi se Crnogorci organizovali kao Nacionalna zajednica Crnogoraca u Crnoj Gori, država bi u tom slučaju bila prinuđena – ma ko je sačinjavao i ma koja vlast dolazila, tj. ma koje stranke činile tu vlast – odnosno, bilo koja Vlada bi morala da poštuje da postoji crnogorska nacionalna zajednica i da se moraju odvajati pare za njihovo postojanje, za rad, za stvaralaštvo i (čak i medijsku) afirmaciju kulturnog i identitetskog nasljeđa i svega onog što čini jedan narod i naciju takvima kakvi jesu i to što jesu u civilizacijskom smislu. To bi pomoglo da se ojača samosvijest u najširim slojevima društva o pravoj istini postojanja Crne Gore i Crnogoraca. Jer, ključ je identitet, ako se izgubi crnogorska Crna Gora, sve je izgubljeno. Sada je apsolutno nedovoljno razvijena ukupna društvena, naučna, kulturna, obrazovna i medijska infrastruktura koja bi ozbiljno uzela ovu činjenicu i radila na njenom ostvarivanju.

   Pomoću Nacionalne zajednice Crnogoraca u Crnoj Gori i njenih kulturnih i naučnih projekata smanjila bi se pogubna zavisnost istraživanja i valorizovanja istinskog nasljeđa i tradicije nacionalnih Crnogoraca od strane sadašnjih naučnih institucija  u Crnoj Gori i zvanične naučne nomenklature, prije svega Univerziteta Crne Gore, Filozofskog fakulteta, Istorijskog instituta, Crnogorske Akademije (CANU), od koje se to već u dužem vremenskom  periodu ne može očekivati, a stanje sa Dukljanskom akademijom (DANU) je poznato, jer i pored toga što je ona u potpunosti okrenuta ka afirmaciji crnogorskog kulturnog i istorijskog nasljeđa, država do sada ništa nije učinila  da se u kontinuitetu i na pravi način omoguće, podstiču i finansiraju takva i slična istraživanja. Ovim bi se, dakle, ponavljamo,  u mnogome spriječilo pogubno i negativno  posljedično stanje koje sadašnje ustrojstvo naučne pa i ukupne kulturne i obrazovne strukture ima na afirmaciju  crnogorstva, a samim tim i na afirmaciju i održivost crnogorske države. Inače, u prosvjetnom sistemu je praktično crnogorsko nacionalno-etničko, kulturno, istorijsko, jezičko, vjersko nasljeđe u potpunosti izbačeno iz udžbenika i iz nastave. Što se ide kao višim stepenima obrazovanja toga je sve manje i manje, a na fakultetima praktično i ne postoje ni minimalni sadržaji. I to samo u dijelu društveno-humanističkog spektra obrazovanja, dok je sav civilizacijski, humanistički i istorijski sadržaj crnogorstva u apsolutnom smislu izbačen iz svih proizvodno-tehničko-primijenjenih i prirodno-naučno-fundamentalnih prosvjetnih stupnjeva, nastavnih sadržaja, disciplina i usmjerenja.

Na ovaj način bi se koliko-toliko i u prosvjeti, i u kulturi, i u nauci, omogućio u relativno kratkom vremenu jedan stabilan ustavni i zakonski okvir kojim bi se finansirala crnogorska  stvaralačka misao, prije svega, ona nacionalnog, samim tim i multinacionalnog, građanskog, državnog i državotvornog pravca i aspekta, a to je jedino dugoročno održivi i temeljni aspekat i pravac postojanja Crne Gore. Stvorio bi se jedan sada tako neophodan i elementaran fundus, kapital, i u ljudima, i u istraživačkim projektima, i u idejama, i u publikacijama najšire vrste, i u medijima, i u društvenom dijalogu, i u obogaćenju tolerantnog i civilizacijskog nacionalno-vjersko-kulturnog suživota, i u udžbenicima, i u nastavi, i u javnom diskursu u cjelini,  što bi sve bio osnov za jednu mnogo širu i značajniju, dublju i kvalitetniju  prisutnost crnogorske nacionalno-državotvorno-građanske ukupne naučne, kulturne i obrazovne  misli i misije u savremenoj Crnoj Gori. A to je conditio sine qua non njenog opstanka i razvoja.