PUTOVANJE KROZ PROŠLOST “KRAJ DANA” KAO OGLEDALO BALKANSKE SUDBINE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Roman “Kraj dana”, Aleksandra Srdanovića donosi priču o unutrašnjoj borbi, istorijskim traumama i moralnim dilemama kroz lik žandarskog kaplara. Ovaj junak, hodeći snežnim putem prema Bihoru u četničkoj koloni, proživljava emotivno putovanje kroz sjećanja, refleksije i monologe, osvjetljavajući složene aspekte ljudske prirode, ratne traume i međunacionalne sukobe. Kroz likove kao što su Vojin, stric Stojan i drugi saborci, Srdanović dotiče univerzalne teme krivice, kajanja, porodičnih konflikata i ljudskih izbora u vremenu sukoba. Radnja romana započinje na zimski dan, kroz fizičko putovanje ka Godijevu, ali to je zapravo metaforično putovanje ka unutrašnjim dubinama i suočavanju sa prošlošću. Sniježni pejzaži, hladnoća i teški koraci kroz zavijanu stazu simbolizuju težinu junakovih unutrašnjih previranja. Svaki korak ga podsjeća na događaje koje je preživeo, na moralne dileme koje ga prate, i na nepokolebljivu odlučnost da zadrži vjeru u svoje vrijednosti, uprkos pritisku koji dolazi od njegovih saboraca i porodičnih veza.

Kroz susrete i dijaloge sa Vojinom i stricem Stojanom, Srdanović majstorski razotkriva složene poglede glavnog junaka na rat i ljudsku prirodu. Dijalog sa Vojinom postavlja junaka u neprijatnu poziciju suočavanja sa sopstvenim strahom i nesigurnošću. Vojin, kao oštriji i ratnički nastrojen lik, koristi provokacije i podrugljive komentare da bi pokazao vlastitu nadmoć i hrabrost, čineći da protagonist djeluje nesigurno, iako se trudi da zadrži miran izraz. Ovaj odnos dodatno naglašava protagonistovu unutrašnju borbu između lojalnosti zakletvi koju je položio i moralnih dilema koje ga prate u ratnom okruženju. Vojin predstavlja surovu realnost u kojoj su pravila i ideali često kompromitovani. Svaki razgovor sa Vojinom junaku nameće pitanje o tome da li je uopšte moguće biti vjeran sebi u vremenu kada je ljudskost na ivici opstanka.

Posebno snažan i emocionalno težak aspekt romana čine scene u kojima junak preispituje odnos sa stricem Stojanom, koji se odlučio za suprotnu stranu i podržava ideje komunizma. Njihov konflikt simbolizuje vjekovne podjele koje su obilježile Crnu Goru i Balkan – podjele koje često nisu stvar izbora, već nasljeđa i lojalnosti. Stojan, stariji, obrazovaniji i ranije ugledan trgovac, nosi sa jedne strane osjećaj porodične ljubavi a sa druge beskompromisnu ideološku vjernost koja ga ćera da odbaci svakoga ko ne dijeli njegova uvjerenja. U dijalozima sa stricem, junak osjeća i ljubav i prezir, sa jedne strane tražeći njegovo razumijevanje, dok sa druge, ostaje vjeran sopstvenim uvjerenjima. Stojanove riječi, kao što je „najvažnije je ostati čovjek,“ odzvanjaju u junakovoj svijesti, podsjećajući ga na težinu ljudskog izbora i krivice. Rat ih je razdvojio na ideološkom nivou, ali te riječi ostaju duboko usađene kao podsjetnik na moralni imperativ. Srdanović kroz retrospektivne scene i snove dodatno produbljuje unutrašnji svijet glavnog junaka, osvjetljavajući ključne trenutke iz njegove prošlosti. Junak se kroz sjećanja vraća događajima iz Šahovića, prisutnim kao trajni ožiljak u njegovoj svijesti. Prizori iz Šahovića evociraju osjećaj krivice i nemoći, iako pokušava da sebe ubijedi da nije bio kriv. Slika mrtvog Ismeta sa neizbrisivom krvavom flekom na košulji, vraća junaka u bolnu prošlost a progonjen osjećajem nemoći i krivice, on ponavlja riječi opravdanja: „nisam kriv, nisam te ja ubio, Ismete.“

Kroz snove i sjećanja, junak oživljava slike porodice, prijatelja, izgubljene ljubavi i svakodnevnih scena koje su pre rata činile njegov život. Njegova ljubav prema ženi druge vjere, kao i sjećanje na nježne trenutke sa porodicom, podsjećaju ga na vrijeme prije nemira, prije ratnih odluka koje su ga razdvojile od najbližih. Zorka, njegova žena, pojavljuje se kao oličenje onoga što je izgubio i kroz njene slike, on se suočava sa osjećajem gubitka i prolaznosti. Priroda, posebno zima i snijeg, u romanu “Kraj dana” postaje simbol psihološkog stanja glavnog lika. Hladnoća i bijela praznina oko njega ocrtavaju njegovu unutrašnju otuđenost, osjećaj zastoja i beznadežnosti. Sniježna staza kojom korača i težak vazduh koji udiše podsećaju na težinu njegovih misli, dok prizori beskrajne bjeline postaju metafora njegove nemogućnosti da vidi jasno i da se oslobodi tereta prošlosti. Na kraju, dolazak noći i mjeseca iza junakovih leđa dodaju element tajanstvenosti, podsjećajući ga na strahove i dileme koje ga progone. Mjesec, svjetleći iznad zamrznute prirode, djeluje kao neizbježni svjedok njegovih grešaka, oživljavajući sjenke prošlih postupaka.

Završnica romana “Kraj dana” kulminira u trenucima kada se junak suočava sa svim nagomilanim osjećanjima krivice, stida i nemoći. Njegovo putovanje kroz zimu i noć dolazi do vrhunca kada, iscrpljen, priznaje sebi težinu grešaka koje su ga oblikovale i ostavile ga na granici između prošlosti i budućnosti. Ratne slike, sjećanja na spaljivanje kuća i osjećaj gubitka zbog izgubljenih života sabiraju se u jednoj spoznaji – rat ga je promijenio do neprepoznatljivosti. Dok kolona nastavlja da gazi kroz snijeg, junak shvata da nije isti čovjek koji je prije rata bio posvećen porodici i vjeran svojim vrijednostima. On je sada preplavljen pitanjem ima li uopšte smisla slediti zakletvu koja ga je dovela u sukob sa sopstvenim identitetom. Simbolički, njegova putanja kroz zimski pejzaž predstavlja i prelaz ka prihvatanju sopstvenih slabosti. Slediti zakletvu je čin hrabrosti, ali u junakovom slučaju, to znači odbacivanje sopstvene savjesti, što ga duboko potresa.

“Kraj dana” je roman koji se ističe po svojoj emotivnoj i pripovjedačkoj dubini. Srdanović kroz likove i simbole istražuje krucijalna pitanja o ljudskoj prirodi, lojalnosti, i mogućnosti oprosta, ne samo prema drugima, već i prema sebi. Rat u romanu nije prikazan samo kao sukob vojski, već kao sukob vrijednosti i unutrašnjih borbi svakog pojedinca koji u njemu učestvuje. Poruka o „ostajanju čovjekom“ u najtežim vremenima, koju Srdanović provlači kroz likove, postavlja roman u red dijela sa snažnom moralnom poukom. Kroz ispovijest žandarskog kaplara, autor podsjeća čitaoce na istorijske rane i opominje na važnost međuljudskog razumevanja. Njegov stil, bogat simbolikom i psihološkom dinamikom, doprinosi autentičnosti priče i omogućava čitaocu da se poveže sa temama koje su i danas aktuelne. Ovaj roman predstavlja značajan doprinos crnogorskoj književnosti, jer osvjetljava složene istorijske i ljudske teme na književno inovativan način, kombinujući stvarne istorijske događaje sa univerzalnim pitanjima ljudske prirode. Roman “Kraj dana” Aleksandra Srdanovića ne samo da evocira sjećanje na teške istorijske trenutke, već i snažno podsjeća na zločin u Šahovićima kao bolnu opomenu budućim generacijama. Zločini iz 1924. godine predstavljaju mračno nasljeđe prošlosti, obilježeno etničkim sukobima i strašnim činovima mržnje, koji su ostavili duboke rane u kolektivnom pamćenju. Srdanović kroz lik žandarskog kaplara, prožetog krivicom i suočenog sa sopstvenom nemoći, uspeva da prikaže koliko su ovakvi događaji razorili zajedništvo i unijeli neizbrisiv trag u ljudske sudbine.

Kroz unutrašnji glas svog naratora, autor skida veo sa teških istina koje su decenijama ostajale zanemarene, podsjećajući da je suštinski čin ostati čovjek čak i u najtežim trenucima, kada je to najskuplje i najteže platiti. Ovaj roman je glasno podsjećanje na bolna iskušenja koja su nas zadesila i ukazuje da je uprkos dugotrajnom ćutanju, potrebno hrabrosti da se prošlost prihvati sa svim njenim posljedicama, kao i snage da se u budućnosti izbjegnu iste greške. Srdanovićeva priča nije samo književna rekonstrukcija jednog mračnog perioda, već i poziv na strpljenje i razumijevanje različitosti, kako bi se očuvalo krhko tkivo ljudskosti u uslovima mržnje i rata. Roman “Kraj dana” nam, kroz ispovijesti lika, poručuje da je čuvanje savjesti i poštovanje drugih jedini put ka mirnijoj budućnosti. “Kraj dana” ostavlja čitaoca sa refleksijom o moralnim vrijednostima i potrebi za „saburom“ – strpljenjem, kao jedinom trajnom odbranom protiv sukoba i mržnje.

U zapadnoevropskoj literaturi, roman “Sjećanje na Španiju” Džordža Orvela (poznat i kao “Kataloniji u čast”) donosi slične motive kroz lično iskustvo građanskog rata, ali sa političkim naglaskom na sukob fašizma i socijalizma. Dok Orvel bilježi sopstvene moralne dileme i osjećaj izdaje, Srdanović koristi istorijske događaje kao podlogu za razumijevanje ličnog i društvenog bola unutar kulturnog okvira Balkana. Međutim, za razliku od Srdanovića, čiji je narativ ukorijenjen u lokalnim, crnogorskim i balkanskim kontekstima, Orvel posmatra univerzalnije aspekte totalitarizma i kolektivnog identiteta. Srdanovićev roman nudi intimniji prikaz čovjeka rastrzanog između dužnosti i moralnih sumnji u nacionalnom i vjerskom kontekstu, dok Orvel, kroz opor i gotovo dokumentaristički stil, prikazuje kako ideološki sistem može uništiti pojedinca na univerzalnom nivou a to se dešava i kod Srdanovića. Roman “Kraj dana” postavlja pitanje: da li ovaj kraj dana zaista označava kraj svih stradanja i progona na Zapadnom Balkanu? Istorijske podjele, ideološke suprotnosti i etnički sukobi vjekovima su obilježavali ovaj prostor a Srdanovićev roman nagovještava da ta pitanja ostaju otvorena i danas. Njegov roman nije samo svjedočanstvo o prošlim događajima, već upozorenje da se opasnosti od ponovnih zabluda i podjela uvijek nadvijaju nad društvom. Time se ovaj roman izdvaja kao vrijedno književno djelo koje ostavlja dubok trag, jer podsjeća da su sabornost i razumijevanje jedini put ka izgradnji trajnog mira u složenom prostoru Balkana.