PUTOPIS,  P(U)TUJ – GOSTILNA  “ROZIKA”

Piše: Željko Rutović

Grad koji tri decenije  baštini tradiciju međunarodnog festivala Poezije i vina, sam po sebi romantični je poetos tog božanskog ukusa koji se tu, na vinogorju obala Drave, vjekovima kuša. Od Rimljana pa  do danas. Ostaju zapisi i vrijedni tragovi onih čiji proizvodni sortimenti postadoše biljegom gradskog imena. Kao da čula tog vina, koja treba upoznati u vinskoj kleti Osterberger, inače porodice poznatih vinara i prvih vlasnika decentnog hotela Mitra žive u  nama. Znaju to te svjetske poete koje se tu, na trgu Stanka Vraza  br. 2, svake godine krajem avgusta časte rijecju koja ide do slave božanskog pića istine. A ima li istine van poezije i vina?

A istina je da  je u Ptuju najstariji kino u Evropi, osnovan 1897, Kino Ptuj, koji i danas, ne samo da radi, već i arhitektonski stoluje nalik  romantičarskom šarmu istorije koja govori. Pa da, ništa nije slučajno, najstariji kino u Ptuju, najstarijem gradu Slovenije, koji 2012. god. stolovaše kao Evropska prijestonica kulture.

Taj Sartrov praktični savjet, kako u svakom novom gradu treba sjesti i pustiti da grad prođe pored tebe kao vodilja kako doživjeti neki grad, došao je do izražaja u Ptuju. I sjelo se i po više puta, tu na obalama Drave, da se u tišini njenog toka, zajedno sa tišinom naslaga vjekova, oslušne i doživi bogata istorija i kultura grada. Utvrde, dvorci, crkve, arhitektura, zidine, uske kamenom popločane ulice,  mostovi, ornamenti, patina, stare kafane, termalni izvori, i jos mnogo toga, rječiti su govor ovog grada. Ubjedljiv i zavodljiv.

Poslušali smo Sartra. Sjeli smo, između ostalih mjesta, i u najstarijoj ptujskoj kafani “Rozika”, koja jeste zaštitno ime Ptuja. Biti u Ptuju a ne kušati lokalne  kulinarske delikatese i ukuse “Rozike”, to je kao da i nijeste bili u ovom lijepom gradu.

“Rozika”, ime staro skoro vijek, od gazdarice Rozike i njenog supruga, prerasla je u kultnu instituciju koja se ne zaobilazi. Kako juče, tako i danas. Razloga je mnogo. I svaki za sebe je vijek. Od tog prvog malog kutka u Slomškovoj 7, pa sve dalje iz prostora u prostor tog jedinstvenog kafanskog bića koje se u Ptuju ne prolazi.

A ko li je tek prošao kroz tu znamenitu gostilnu. Predanja i tragovi kažu – boemi, trgovci, mjesni tribuni, vojnici, probisvijeti, veleposjednici, kockari, putopisci, poete i umjetnici, skitnice i beskućnici…na dobru kapljicu rozea, lokalnih vina Kobal i Krajnc, kod Rozike. Kušao se tu život, ideje i snovi. Za svakoga to bješe dom. Rozikina vremena. Kratke prekide u radu nije prekrio veo zaborava. Naprotiv. Gostilna za sva vremena i nevremena.

Biti u njoj, kao da ste u vremenskoj kapsuli koja vas mirisom, stilom i patinom vraća u neka daleka, kažemo bolja vremena. Konačno, ne moraju biti ni bolja, ali bi rekli da su bila životnija, bliskija i neposrednija. O tome govore i Rozikini detalji, znaci, simboli i fotografije koje nose duh i dah kulture, običaja i načina života. Etnološko – kulturološka čitanka. Kome je do čitanja. Možete naslutiti, doživjeti skoro pa oživjeti vrijeme kome nijesu trebale društvene mreže da bi bili “neko i nesto”. Rozika očito bijaše i jeste sve više od toga. Vidi se to. Gosti uživaju. Ne telefoniraju i reklamno ne paradiraju salama vremena. Ne pojačavaju decibele, niti ubrzavaju kelnere. Poštuje se nepisani kodeks manira i gospodstva. Sve je na svom mjestu. Rozikinom mjestu. Gotovo kao nekad. Onako kako bješe zamisljeno. I onako kako danas naslućujemo, mislimo i u tišini hedonije uživamo. Vidi se to na licima gostiju raznih dobi je kultura, koji su pod svodom Rozike i njenih vremena jedno. Zato i nije svejedno u kojoj cete od mnogo dobrih gostilni odsjesti. I u kojoj ćete gostilni sjesti, piti i jesti. A ako ste baš gurman, ne brinite, kušajte i u sjećanje nosite kulinarske Rozikine specijalitete – njoki s piščancem, lisičkamin jurčki govei, vratovina iz pečice po lovsko, svinusktali purani…
Dugačak je spisak ukusa i mirisa. I da, Sartra treba čitati i njegove praktične savjete poštovati.