Putine, porasti do mene!

Piše: Dubravka Jovanović

U plamenu zloslutne crvene, ogrnuto jaukom sirena, Crni čovjek Serjožin mi se javlja.
Uzalud potapam misao u modrinu zaliva mog, kakvu samo bura umije da oboji.
On je. Crni pogled mu kulja kao plameni jezici kijevskog  požara. Zadajuć duši tugu i strah.
Crni čovek,
Crni, crni!
Ranu od noža gledam i brinem da li će zarasti do one zore?

Ukrajina, zemlja hrabrosti i ponosa u užarenoj strahoti rata, sa ljudima koji prolaze kroz tvrdo. Sa ljudima dostojnim poštovanja, koji recituju slobodi i kada ginu za ponovni let ptice iznad svoje zemlje.

A crni, onaj Jesenjinov zloslutni crni čovjek u ogledalu svom bez lika. Obnevidio sa rukom na okidač, Putin u čeličnom oklopu pohlepe. Ošamaren pred svijetom.
Sad mi Marina Cvetajeva stiže do kušina. Ona što je stihom grijala večeru tuđincu.
Čehov, Majakovski, Gogolj, Dostojevski, Tolstoj u razgovoru vjekova minulih.
Oni su disali svjetlost na vrhovima planina i vjetar stepama gutali.
Procvalo nebo sniježi s njima. I s Anom Sergejevnom i mojom Marinom Gurbanovom iz Krasnojarska. S dušom Ane Karenjine.
Marina iz Sibira, čija starinska ljepota preuzima vlast na prvi pogled. Ona mi juče piše : “U nas, v  Sibiri vse spakojno”.
Šalje mi potom hor ženski, u kome još od korone pjevaju virtuelno i opkoračuju vrijeme. “V etom hore devočki iz Ameriki, Ykraini, Moskvi, Pitera i ja” . Ispod klipa šalje mi srca i djetelinu sa četiri lista.
Virus su pjesmom tjerale sirene.
Raspored zvijezda se složio. Pjevaju zajedno, Ruskinje i Ukrajinke i Amerikanke i moja Marina iz hladnih krajeva planete, gdje kratko traju crveni pupoljci.
Ona zna da prelistava zvuk daljina i da od susreta u kome ne zna sebe da sakrije, u ovo pletivo tankih arterija uđe. Da putuje sjeverom i pije jug. U vječnom krugu ljudi i svjetlosti.

Pa ko onda gazi pupoljke u Kijevu i Ukrajini ovoga jutra?
Crni, Crni čovjek “uz teške gubitke i uz tugu kletu”. Crni čovjek današnjeg ludila. Putin sam sebi dovoljan.
Kao onaj Jesenjinov domaćin tmurni, što je svu štenad potrpao u džak. Iz najljepše pjesme na svijetu. Pjesme o keruši.
Zašto mi zablistaše njene oči?
I njegove. Ukrajinski vojnik Vitalij Skakun i njegove oči na mostu “kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg”.
Geničeski most u slobodi će zasigurno dobiti njegovo ime. Zvaće se Skakunov most do slobode.
A njega nema, ni mosta nema. Biće zato slobode. Znam.
Podigao je most i sebe do vasione u kojoj se upalila nova zvijezda. Konačno je kosmos dobio zvijezdu mira.
Digao ga je u zrak  kako bi spriječio ruske tenkove da prođu dalje do djece i hljeba, do domova toplih i velikih ljudi od čijeg srca se buktinja rata gasi. Treba znati voljeti. Svoju ulicu, i kuću, krošnju, svoju školu i most svoj.

U zemlji hrabrih ljudi, ptica plače ovih noći.

I djeca 21. stoljeća.

Zašto je ovaj svijet izgubio ravnotežu?

Ko to može da gazi moj vrt?

A behar će i trešnje će.

Zaglušćujuća težina rata i  Čovjek, kada ga ima. Ima ga.
U Ukrajini da na slavuja pomisli i kada se prsima na tenk ispriječi.

I kada dječak piški na gusjenicu strašnog tenka. Bez straha.

Dječak i tenk. Pa još prkosi i nikada više neće tenk za igračku.
Pjevali smo Podmoskovske večeri i Rjabinušku kudravu, pitajući se zašto je tužna. O ljubavi smo pjevali i plakali i čitali.

Za koga i za čiju vlast danas gore stihovi. Čiju riječ jaču od tri planine gaze tenkovi?  Zar istinu i pravo na svoj dom da prže rakete.

Sa koliko se to prstiju prebrojavamo i kome prijetimo noseći transparente nečasti i u mojoj zemlji, dok u Ukrajini brane svoje granice i barbike i trotinete svoje djece.

Supermeni i betmeni ujedinite se! Oni  sa kojima se djeca današnjice igraju.

Za mir u ovom jedinom malom kosmosu što se zove život a ne rat!

Oblak u pantalonama, kako ga je Majkovski obukao, potstičući na slobodu misli i slobodno čovječanstvo.
Jednoumlje i pohlepu i grabljivice tice zaobilaze. Kad se s visina strmoglave počerupaju se a krv okopni. Pa se ne razlikuje zvjerska od ljudske.

“Najteži je revolverski pucanj iznutra”.

Čehov i Jesenjin

Podmoskovske večeri Zadajuć duši tugu i strah.
Crni čovek,
Crni, crni!

A negde ptica plače,
Noćna, zloslutna, bleda.

U oluji, u buri,
Kraj nedaća svih,
Uz teške gubitke
I uz tugu kletu
Biti nasmejan, prirodan, tih,
Najveća je umetnost na svetu.”

Crni čovek me gleda,
Uporno pogled mu kulja.
Već je i skrama plava
tiho na oči pala –
Ko da mi reći želi
Da sam lopuža, Hulja,
Koja je nemilosrdno
Nekoga opljačkala.

Marina iz Krasnajarska

Ona zna da prelistava zvuk daljina
I da od susreta u kome ne zna sebe da sakrije
u ovo pletivo tankih arterija  uđe
Da putuje sjeverom i pije jug
Mjesečari ponoćnim ulicama
I umiva dušu bokeškim svitanjem
Na dlanu joj dozrela smokva iz moga đardina
Za nju je jači ptičji poj
Kad je otišla ostao je plavi miris
njene haljine od neba
Šaljem joj ovu pjesmu po  zalasku  sunca
I molim da joj je preda kad u njenom kraju izađe
U vječnom krugu ljudi i svjetlosti
u koje me naučila da vjerujem