PUTEVIMA SJEĆANJA I IDENTITETA-TAMARE KOVAČEVIĆ

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Tamara Kovačević, rođena u Titogradu (današnjoj Podgorici) 1966. godine, kroz svoje stvaralaštvo donosi autentičan spoj ličnih iskustava, porodične tradicije i pripadnosti dvjema kulturnim sferama – Crnoj Gori i Hrvatskoj. Njeno djetinjstvo provedeno između Bjelopavlića i Slavonije omogućilo joj je da sagleda različitosti i sličnosti kultura, običaja i mentaliteta, što se reflektuje u njenom radu kroz blisku povezanost sa prirodom i bogatstvo emotivnih i kulturnih slojeva. Kovačević se rano susrela sa pisanjem, koristeći ga kao sredstvo izražavanja, ali i kao prostor za preispitivanje društvenih normi. Njeni profesori su isprva sumnjajući u originalnost njenih radova, kasnije prepoznali njen autentični glas a ta autentičnost ostaje prisutna i danas. Kroz školovanje na istorijsko-arheološkom smjeru i kasnije kroz studije prava, Tamara gradi perspektivu koja prožima njena djela a pravnički poziv, iako naizgled udaljen od književnosti, dodatno izoštrava njeno shvatanje morala, pravde i društvenih vrijednosti.

Inspirisana porodičnom tradicijom u umjetnosti, ona nasljeđuje bogato kulturno naslijeđe koje oblikuje njen književni izraz. Njena priča prožeta je vrijednostima koje joj prenose preci, poput prađeda Boška Lukina Savovića, autora spomeničkog djela „Lovćen i Rumija“ i bake Gospave Savović koja je, po završetku Drugog svjetskog rata, obrazovala žene. Kovačevićev rad odaje počast porodici kroz pisanu riječ, nastavljajući tradiciju „sklonosti prema riječima“ koja u njenoj familiji traje generacijama. Njen književni opus sastoji se od kratkih priča i romana koji istražuju svakodnevne emocije i životne situacije. U pričama poput „Jutarnja molitva“ i „Govor cvijeća“, Tamara istražuje emocije i introspektivne momente, gradeći svijet u kojem su male životne scene prikazane kao refleksije dubljih unutrašnjih stanja. Njen roman „I opet smo na početku“ naišao je na dobar prijem kod čitalaca, dok novi roman „Nešto naše“ predstavlja njen omaž precima i naslijeđu, evocirajući lična i porodična iskustva.

Tamara Kovačević stvara u različitim književnim formama, obuhvatajući kratke priče, pjesme i romane. Njeno pisanje odiše suptilnošću i emotivnom dubinom, istražujući svakodnevne trenutke kroz prizmu prošlih iskustava, prirode i naslijeđa. Kroz kratke priče, ona donosi fragmente života ispunjene nostalgičnim detaljima, dok u pjesmama evocira emotivne pejzaže koji dodiruju univerzalne teme ljudskosti. Njen romaneskni opus prepliće lična sjećanja sa narativnim bogatstvom, uvodeći čitaoce u svijet u kojem prošlost živi kao tiha snaga koja oblikuje sadašnjost. Stil Tamare Kovačević karakteriše suptilnost i introspektivnost. Ona piše jednostavnim jezikom, ali bogatim emocijama, đe priroda i svakodnevni detalji postaju sredstvo izražavanja dubljih misli. Kroz likove i radnje, ona gradi narativnu potku koja čitaocima pruža uvid u prošlost, ali i u sadašnjost. Kroz svoja djela, Tamara prenosi univerzalne vrijednosti o ljudskosti, očuvanju kulturnog identiteta i poštovanju tradicije, ostavljajući trajni doprinos crnogorskoj i hrvatskoj književnosti.

GOVOR CVIJEĆA

Jutarnje sunce pomalja svoje zrake. Osjećam ga na leđima, toplina se razliva mojim bićem.

Uspravljam se, gledam i ne vjerujem.

Toliko bezuspješnih pokušaja da oživim par saksija muškatli na mojoj terasi. Ne ide, a jednostavno je, uzmeš sredstvo za zaštitu bilja, poprskaš i sve se riješi. Ali, ovog puta ne ide i kraj. Sve se urotilo protiv njih. Čak su se i moji osjećaji izgubili, nisam im privržena. Neke čudne bubice uništavaju moju rozu i bijelu muškatlu.

Zovem svoju cvjećarku Mariju. Dugo joj objašnjavam u telefonskom razgovoru o čemu se radi. Ona me vrlo jednostavnim pitanjem vraća u stvarnost.

Jesu li puno oštećene?

Onako, a bogami, kad pogledam, poprilično. Kao da su svenule, u njima nema života.

Donesite ih, pogledaćemo, promjenićemo zemlju. Muškatle su jako otporne.

Ma, dobro, vidjeću – kažem dok nevoljno spuštam slušalicu.

I tako iz dana u dan, sve se svelo na moje muškatle, nema trenutka kad ne mislim na njih, gledam ih svakodnevno. I prije su znale da ih napadnu neke bubice, ali to je sad poprimilo razmjere koje me dovode do ludila i zanemarujem druge obaveze. Počinjem da ih sanjam, pričam s njima, govore mi čudne stvari. Kad se probudim, kao da sam u bunilu. Razmišljam dugo dok se budim šta je dio stvarnosti.

Osjećam se nemoćno i pored svih prirodnih preparata, nabavljenih po preporukama. Samo ih kupujem, gomilam. Svakog jutra se nadam, biće bolje. Onda ujutro jurnem iz kreveta pravo na terasu i svaki put se razočaram.

Traje to nedeljama.

Čak odustajem i od savjeta moje cvjećarke.

I tako, jednog napornog dana dođoh kući s posla. Pri pogledu na terasu već počinje da me hvata nervoza. Toliko uloženih sati truda svaki dan i ništa… Uzimam moje muškatle i nosim ih do kontejnera. Bacam ih nemilosrdno, bez srca i nije me briga. Ne okrećem se.

Te noći sanjam maglovite snove, čudne. Neka bolnica s poznatim licem u njemu. Kao da gledam film. Jedan bolesnički krevet vidim do prozora i u njemu leži poznata žena. Puno doktora, užurbanih medicinskih sestara.

Doktore, spremna je za operaciju – kaže sestra.

Odvode je. Operacija, nazovi rutinska, odužila se. Traje. U mom snu vrijeme je predugo. Gledam operacionu salu, hirurg je nervozan, puls pacijentkinje varira, lice hirurga je zabrinuto, na kraju završava uz veliki uzdah i olakšanje. Odvode je. Žena je iscrpljena, ali diše. Vraćaju je u sobu.

U sobi pored kreveta puno raznog cvijeća. Vidi se da je imala više posjeta. Gledam sve to u svom snu, kao loš film. Žena mi je jako poznata, ali ne mogu da se sjetim ko je.

Ponovo vizite, kontrole, medicinske sestre. No, uz svu njegu i terapiju, žena kopni. Na kraju je kao biljka. Njen doktor, koji je uložio mnogo napora i nadao se da će joj biti bolje, ne može da shvati o čemu se radi. Savjetuje se s poznatim medicinskim stručnjacima. Mijenja terapiju, trudi se.

Dok to posmatram iz neke druge prostorije, poznat mi je osjećaj koji doktor ima. Svo to njegovo zalaganje, pažnja, posvećenost. Gledam oko sebe, čujem ženu kako šapuće neke nepoznate riječi. Ona priča sa svojim cvijećem u sobi. Pored mene se stvaraju moje muškatle. Kao da šire svoje grane prepune cvijeća i govore mi:

Shvataš li sad! To je Nina bila na umoru, a mi nismo znale kako da ti to kažemo nego da i same uginemo. Znam da nas žališ, ali nemoj. Mi smo sada s njom.

Moj san postaje jasniji. Doktori su u panici. Pokušavaju da je ožive. Ne polazi im za rukom. U sobi ostaje da leži žena okružena svojim cvijećem. Pored njenog uzglavlja dvije muškatle. One iste koje mi je poklonila moja prijateljica Nina i koju sam voljela kao i njeno cvijeće.

Bude me sunčani zraci. Gledam tužno moju pustu terasu. Zvuk telefona donosi tužne vijesti.

Priča „Govor cvijeća” Tamare Kovačević se može književno-esejistički analizirati kroz nekoliko ključnih aspekata: simboliku prirode i cvijeća, odnos između snova i realnosti, takođe i istraživanje emocionalne povezanosti sa prošlim iskustvima i osobama. Cvijeće, konkretno muškatle u priči, nisu samo ukras već postaje živo biće koje izražava neizgovorene emocije i prenosi poruke. Kroz njega autorica prikazuje kako priroda može reflektovati unutrašnja stanja likova i na određeni način, služiti kao spoj ka onima koje volimo. Cvijeće u ovoj priči ima svoje značenje, kao komunikacijska sintagma između protagonistkinje i njene preminule prijateljice Nine. Njihovo propadanje nije tek fizički proces, već metafora za opraštanje i gubitak, čineći prirodu refleksijom unutrašnjih emotivnih stanja. San u kojem protagonistkinja doživljava simboličnu operaciju osobe koja joj je poznata, ali ne prepoznaje odmah, ima duboku narativnu ulogu. San koristi kao sredstvo introspekcije, đe se njeni nesvjesni strahovi i tuga projektuju kroz slike i situacije koje se ne objašnjavaju jednostavno. Ovaj san omogućava liku a i čitaocu, da doživi transformaciju – od frustracije i nerazumevanja do spoznaje i emotivnog otpuštanja. Autorica koristi san kao umjetnički instrument za prelazak između stvarnog i duhovnog, između svakodnevnog i onostranog.

Priča se oslanja na prošlost kao centralni element pripovijedanja. Glavni lik povezuje emocije sa cvijećem koje joj je ostavila prijateljica, dok proces opraštanja prolazi kroz razne faze – od pokušaja da spase biljke, opsesivnog angažovanja oko njih, pa sve do konačne odluke da ih baci. Ova promjena, kao čin otpuštanja, predstavlja duboko lično iskustvo koje odražava proces prihvatanja gubitka. Kovačević ovđe ispisuje jedan intimni monolog u kojem protagonistkinja, kroz cvijeće, nalazi način da se suoči s boli. U literarnom smislu, priča istražuje kako nas prošlost može oblikovati i kako naše nesvjesne misli često dolaze do izražaja kroz simbole iz prirode. Tamara Kovačević koristi jednostavan, ali evokativan jezik kako bi dočarala unutrašnji svijet lika a kroz detaljan opis cvijeća i emotivnih reakcija stvara atmosferu tuge, gubitka i spoznaje.

SJENKE

 Dok uz škripu otvaram vrata stare kuće ista se slika ponavlja. Pred očima se ređaju slike kao da ništa nije nestalo, prošlo.

Baba Milka stoji pored stola i mijesi svoje čuvene rezance za supu, dok pogledom provjerava veliki lonac na šporetu, u kojem nešto vri, uz oblake pare. Djed nešto gunđa dok poslije jutarnjeg posla uzima iz kredenca omiljene mentol bombone i umorno skida  svoje teške čizme.

U kuhinji topla atmosfera, ne samo  od plamena vatre šporeta. Toplina doma i ukućana kao da se širi poput nevidljivih talasa i obuzima svakoga ko se tu nađe, i namjernika i slučajnog gosta. Na kištri pored šporeta kutija sa ukrijanim crepovima u kojoj su tek ispilili pilići, domaći, raznih boja. Vatra polako pucketa, a u poluotvorenoj rerni suše se koštice od bundeve. Kuhinja mala, dobro opremljena raznim posudama, kanticama za mlijeko, šerpama, tiganjima poredanim na police u špajzu, koji kao da je odvojen od kuće, iako je dio cjeline, dio života koji se svakodnevno slivao u ovu kuću i sve njene kutke.

Stalno je vrvjelo od ukućana, kumova, prijatelja, susjeda.

U proljeće sokovi  i miris višnje, zove, a u zimskim danima miris kuvane rakije širio se kuhinjom. Iz rerne uvijek prijatan miris svježe pečenog hljeba. Nijesu nestali dani kada se odigravao život u kuhinji mog djetinjstva. Pretočili su se u slike, sjećanja, šumove… I dok mi drhtava ruka drži odškrinuta vrata, a povjetarac mrsi kosu, mislim da je taj pravi život u kuhinji bio i kada je bio zemljani pod i kada su moji preci gradili život na novom ognjištu.

Sada je kuhinja pusta, oronula, sa pustim špajzom, oštećenom tavanicom. Samo u mom sjećanju zvuci , mirisi, osjećaj topline. I dok sve to posmatram ne osjećam tugu, prazninu. Drže me uspomene svojom jačinom, osmijesi i vječna nada.

Iako obilazak dragih mijesta budi divne uspomene, sad ih posjećujem samo u sjećanju. Nijesam više u stanju da putujem, osim u mislima. Puste sjenke kao da me obilaze, opominju, tjeraju odatle. Valjda žele da ih pustim, da oni žive tako kako su naučili sve ove vjekove, da ih ne remetim i ne dozivam.

I kada krećem i dok odlazim, sve sjenke ostaju, ja samo ponesem sjećanja. Sjećanja vrijedna jednog života,  vrijednosti koje znam da me vode kroz život, nekih izgubljenih osjećanja, stvari za koje više ne marim.

Volim svoja sjećanja. Volim i sve sjenke koje su tamo. Čuvam ih nekako, tajim. Osim kad odem na poznata vrata, ona mi ih otvore, pokažu. Prikažu mi jedan zaboravljen dan, osmijeh, dodir u kuhinji naših života, mog djeda i babe. Puno veselih trenutaka, puno suza u toj kuhinji, novih života, okupljanja. Poštujem tu kuhinju kao kult vječne prošlosti svih generacija.

Osjećam da je ona dio mene sa svim sjenkama i sjećanjima i da je svaki moj korak uvijek tamo napravljen za svaku moju odluku na životnom putu. Ona mi kroji dane, godine. Drži me da ne posustanem, svojim mirisima opija kad potonem, obasja toplinom kad osjetim studen i pazi na mene vječno i na sve naše buduće generacije. Iz nje je potekao vapaj za slobodom, srećom, za ljubavlju. I sve te sjenke sazdane su od sreće i tuge i tamo obitavaju da nas paze i upute na pravi put.

Tako mala prostorija, a toliko priča i života u njoj, toliko snage koja isijava na sve nas. Toliko događaja koje čuvamo u našim sjećanjima. I svaki dan je neka druga slika, drugačija sjećanja. Zavisi kako otvorim vrata i kako me sjenke dočekaju.

Priča „Sjenke” Tamare Kovačević nosi duboku simboliku nostalgije, sjećanja i povezanosti sa prošlošću. Kroz likove i slike iz prošlosti, autorica nas vodi u srž ličnih i kolektivnih uspomena, stvarajući prostor u kojem se fizičko i emocionalno prožimaju. Protagonistkinja priče povezuje prošlost sa sadašnjim trenutkom kroz prostor kuće i posebno kuhinje, koja je opisana kao srce doma i porodice. Kuhinja je mjesto okupljanja, topline i osjećaja sigurnosti, prostor u kojem se generacije susreću kroz rituale svakodnevnog života. Kovačević kroz kuhinju gradi „kult vječne prošlosti svih generacija,” stvarajući atmosferu koja evocira kolektivno naslijeđe i lične uspomene. Ovaj prostor nije samo fizički, već i simbolički, jer nosi uspomene koje prenose vrijednosti, ljubav i veze koje nadilaze vrijeme. Naslov „Sjenke” upućuje na nematerijalni karakter prošlih iskustava i prisustva dragih osoba koje su možda fizički odsutne, ali i dalje prisutne u mislima i duhu. Sjenke simbolizuju duhove prošlosti, one uspomene koje su oblikovale protagonistkinju i koje, iako nevidljive, nastavljaju uticati na njen život. Ove sjenke nose savjete, sjećanja i osjećaj pripadnosti – one su čuvari identiteta i temelj moralnih vrijednosti.

Kroz protagonistkinjino prisjećanje na mirise, zvuke i slike djetinjstva, Kovačević naglašava kako prošlost oblikuje sadašnjost. Autorica istražuje sjećanje kao proces koji nam omogućava da pronađemo dublje razumijevanje sebe i sopstvenih korijena. U ovoj priči, sjećanje nije jednostavna nostalgija, već aktivan, gotovo ritualan čin koji protagonistkinji omogućava da uspostavi kontinuitet između sebe i predaka. Kovačević suptilno provlači misao o prolaznosti, ali i o trajnosti emocionalnih veza. Iako kuhinja propada, tavanica je oštećena a život se promijenio, sjećanja ostaju čista i snažna. Protagonistkinja prepoznaje prolaznost materijalnog svijeta, ali nalazi utjehu u vječnim sjenkama, koje su svjedoci i čuvari prošlih trenutaka. „Sjenke” Tamare Kovačević predstavljaju poetiku nostalgije i duboku refleksiju o povezanosti sa prošlošću. Kroz bogat opis i emotivnu naraciju, autorica uspijeva da prenese univerzalnu poruku o važnosti čuvanja sjećanja i kulturnih korijena, kao temelja za lični i kolektivni identitet.