Pušti Botun, važniji je DNP-u srpski jezik i trobojka

Piše: Slavko Mandić

Ako se u Botunu pojavi policijski kombi, neće se pomjeriti samo jedan šator, bio je izričit u prijetnjama preśednik DNP Milan Knežević.
Pomjeriće se čitav politički pejzaž – od Vlade i Skupštine, preko Podgorice i Zete, do Nikšića, Pljevalja i Berana. Neđe ranije je on isti bio kategoričan da će, u slučaju da ga njegovi ne podrže u prijedlogu, podnijeti ostavku na mjesto predśednika partije, kao i na poslanički mandat. Što znači da je spreman, zarad višeg cilja, da ostavi svoje štićenike na ćedilo. Kao siročad. Ali što je u slučaju Botuna viši interes, tek će u nastavku ove priče svima biti jasno? Svakako da to nije ni Botun a ni Botunjani. Još manje Zećani i vaskoliko ugroženo srpstvo, koje iz petnih žila brani Milan Knežević. A viđećemo i kako.

Brzotonući beogradski tiranin, njegov lični prijatelj, autokrata i populistički AV vožd, ośetio je da mu Botun u zaustavljanju evropskog puta naše zemlje, može biti od koristi. Zna i ko mu za taj šporki naum može najbolje koristiti. Zato Kneževića diže na pijedestal srpstva u Crnoj Gori, čime je vojvodu od parlamenta, koji je pokazao zbog Evrope izvjesna interesna lijeva skretanja, stavio u drugi plan. Pozvao je Milana u goste, što je ovaj objeručke prihvatio. Ne bi mu smetalo ni da je pješke morao do Beograda. Tolika je ta uzajamna povezanost njega za premilog mu autokratu. Za koga je spreman uraditi bukvalno sve. Pa i kad je u pitanju Botun i sami Botunjani. Dobro obučen u svim marifetlucima AV je Milanu iznio plan regulacije Botuna u daljem sprječavanju ulaska Crne Gore u Evropu. Makar dok to Srbija ne učini, što će reći nikada pod ovom vlašću. U takvom ambijentu stvorena je ideja prenosivog Ćacilenda, šatorskog naselja koje će da brani svoju autonomiju po svaku cijenu. Tu je, poput onog u beogradskom Pionirskom parku i ispred Narodne Skupštine, u potpunosti organizovan život na dnevnoj bazi. Sa obaveznim svakodnevnim Milanom koji je ipak počeo da shvata da mu dizgine bježe iz ruku. Što se najbolje viđelo kad je došla policija i oposlila za uru sve što je naumila. Nije pomagao ni referendum za Botun, ni prijetnje blokadom svih crnogorskih gradova. Jasno je bilo da ova bitka ne može biti dobijena. Valjda zato što nije bila iskrena. Jer da jeste, i da su čelnici DNP-a željeli da pomognu Botunjanima ne bi četiri puta glasali za gradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u blizini Botuna, niti bi dva odbornika Kneževićeve partije omogućila usvajanje budžeta i obezbjeđenje novca za izgradnju postrojenja. Ali jesu, i to je lako provjerljiva činjenica. Znali su da postrojenje ne proizvodi nikakvu štetu niti je opasno za tamošnje stanovništvo. Da to nije crveni mulj, ali da politički može da zamuti ionako mutnu vodu zagađene Morače, za račun i interes Aleksandra Vučića i njegove kamarile.
Mrcina od države je ćutala sve vrijeme. Niko se lecnuo nije. Puštili su podgoričkog gradonačelnika da se koprca, potpuno nespremnog i još potpunije nedostojnog da se sa Milanom uhvati u koštac. Da bi ga odobrovoljio nudio mu je, mimo zakona, polovinu učešća u postrojenju, zapošljavanja u ogromnom broju, asfaltiranje ulica i svašta još što bi ovome na um moglo pasti. Ali gradonačelnik nikako da shvati da obećanje AV-u da će sve doma riješiti po njegovoj želji ima mnogo veću snagu i težinu. Zato nikakav dogovor, osim onaj  koji bi razljutio Evropu i makao Crnu Goru za brzopoteznog spiska ulazećih u tu familiju, nije dolazilo u obzir.
Principijelnost Milana Kneževića i njegovih poklisara viđela se u potonji petak. Bilo je jasno koliko su važni DNP-u i Milanu Kneževiću Botun i Botunjani. Na śednici Preśedništva partije više se nije spominjao Botun. Osim u naznakama vezanim za referendum koji nije ni značio ništa bog zna. Nema više odlučnog stava da DNP izlazi iz vlasti ako se dogovor koji je Knežević postavio kao uslov ne realizuje, jer je jasno svakome da neće ništa biti od izmještanja lokacije za izgradnju kolektora. S čim će jadan Milan pred Vučića? Muka je velja na lidera srpskog sveta u Crnoj Gori. Zato je bilo potrebno ismisliti nešto novo. Što ima snagu jaču od Botuna. Nešto što će da izazove tektonski poremećaj u Crnoj Gori i izazove opšti haos ako se ne prihvati. Ali i ako se prihvati. Vučić će biti bez sumnje prezadovoljan. Novi uslov za podršku Vladi pronađen je u zadnji čas.  Srpski jezik da bude službeni, trobojka narodna zastava, ispoštovati referendum u Zeti. Pa neka neko reče da se nije sve uradilo za srpstvo koje će, nakon ovoga da proćeta. Izmijeniće se Ustav i konačno poništiti Crna Gora kao država. To će uspjeti oni, a ne vojvoda od parlamenta. Čime će se još čvršće vezati za beogradskog despota i pokazati mu jasnije od svih bezrezervnu potčinjenost.
Podrška vlasti, čiji su i oni dio, zavisi će od usvajanja Milanovih želja. Dok se bude gradio kolektor, protiv kojega su bili i dušom i tijelom, a malo i glasali za njega, članovi DNP-a će gledati sa uživanjem kako se razgrađuje Crna Gora.
Zanimljivo je da predlagači nijesu predložili da se sruši mauzolej na Lovćenu i izgradi karađorđevića kapela. Pa da, to je sljedeća runda ultimatuma. Ako ovaj uslov ne prođe, onda će uslijedit novo pomenuti. Onaj sa Lovćenom i kapelom. Ima toga još. Znaće to Milan da iskoristi. Sa pozicije vlasti, za koju je vezaniji danas nego ikada.