Promocija knjige Željka Brguljana “Priče sa Prčanja”

“Priče sa Prčanja” doista diraju u dušu, a čuti sve o autoru Željku Brguljanu i upoznati se s knjigom sjećanja na Prčanj iz vremena njegovog djetinjstva, dobila je priliku i zagrebačka publika u ponedjeljak (8. studenoga), u Dvorani Jure Petričevića. Promocija je održana u organizaciji Ogranka Matice hrvatske iz Boke kotorske.

Moderatorica ove književne večeri bila je Ida Hitrec, a na samome početku najavila je novoga predsjednika Matice hrvatske, Miru Gavrana, koji je pozdravio sve prisutne te riječima pohvale, podrške i, na kraju, zahvalnosti što prisustvuje ovom lijepom događaju, otvorio promociju te zaželio sve najbolje autoru kao i Ogranku Matice hrvatske u Boki kotorskoj u budućem radu.

Predsjednica Marija Mihaliček započela je promociju riječima koje je posvetila autoru Željku Brguljanu. “Dobro je poznata Željkova posvećenost Boki. Ona je za njega sve – i emocija i potreba da život ispuni doprinosima voljenome zavičaju. Zato nas ne iznenađuje činjenica da je Željko Brguljan uspio u posljednja dva desetljeća postati jedan od najplodnijih istraživača bokeljske povijesti, pomorstva te kulturoloških i umjetničkih tema. Upravo nam je njegova vezanost za Boku, duboka emocija i neprestalna čežnja otkrivana preko likovnog i književnog djela. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je Željko Brguljan uvažavan kako od hrvatske tako i od crnogorske znanstvene i kulturne javnosti”, kazala je Mihaliček nadodavši da je značaj i vrijednost knjige prepoznala ne samo publika, već i struka te je knjiga nagrađena Srebrnom poveljom Matice hrvatske.

Nakon ovih lijepih riječi upućenih autoru i njegovome književnome i likovnome radu, svoj doživljaj i osvrt dala je prof. Ljiljana Marks sa Instituta za etnologiju i folkloristiku. Između ostaloga istaknula je: “Ovu knjigu možemo promatrati i kao zbirku priča koje koliko god bile povijesno kontekstualizirane i lokalno te zbiljski usidrene i ovjerene podacima i obiteljskim intimnim fotografijama, ponajprije počivaju na sjećanjima, pamćenju i doživljajima autora. Krhke su i lomne, kao sjećanja, ali istodobno i iskričavo snažne jer umiju iznenada prizvati i oživjeti nestale, ali ne i zaboravljene osobe… Likovi su, smatram, najbolji dio ove knjige. Pomno izabrani pokrivaju i vremensku i mjesnu cjelokupnost života. Autorove priče o protagonistima koje je svjesno i s razlogom izabrao, dobivaju novi smisao za njega i uvijek su osobne, ali i sveopće i nestvarne te pomalo mitske jer, ma koliko bile konkretne, lokalne i osobne, izvanredne su u evociranju ne baš uvijek svakidašnjih događaja, a napetost između svijeta priče i sadašnjega svijeta zapravo je opći stvaralački princip priče i razlog njezina ponavljanja i trajanja pa u tome vidim potencijal i važnost ove knjige i izvan Bokokotorskog zaljeva.”

       Foto: Mirko Cvjetko

Ovaj osvrt publika je nagradila velikim pljeskom, a komparistica i klasična filologinja, Vera Vujović, nastavila je u istome tonu. Ona je ove istinite, realne, a istovremeno subjektivno istkane priče opisala riječima: “Jednostavnost, autentičnost i dokumentarnost rukopisa u službi vjernog zrcaljenja malog velikog svijeta na prvu su me osvojili šarmom. Njezina dokumentarnost ne smeta fabularnosti i dramskom potencijalu, kao što joj ni književno-umjetnička politura ne smeta zbiljnosti, pa odredili je mi kao kroniku naraštaja, memoarsko-anegdotalne publicističke male proze ili intimnu monografiju, nadilazi prokušane odrednice, jer je daleko intimnija, a vrhunski odnos teksta i slike – reproduciranih fotografija i grafičkih rješenja – čini je pristupačnom i najmanjima koji još ne znaju čitati. Natpisi u slikama, igra s citatima i segmentima slikana rukopisa kao da pozivaju čitatelja da nadopiše svoje, ostavljajući mu fizički mjesta za to: utisak ili da ode u Boku i provjeri spominjane pojedinosti te ih ovjeri svojim svjedočanstvom. Knjiga je to o vremenu koje prepoznajemo i koje će nam se odavati i govoriti i iz najmanjih segmenata jezične komunikacije i jezičnog izbora njezinih aktera. Prepoznavat ćemo (u malom) njegovu veliku povijesno-političku pozadinu, kulturnu, etičku, odgojnu, vrijednosnu… i to s uživanjem! O vremenu koje postaje pomalo mitsko jer se njegova prepoznatljivost možda gasi s nama. Isto tako, jer je puno svjetlucave topline, živosti, slobode od informacijske tehnologije, koju u sadašnjosti više nemamo, a nadasve autohtonosti jedne mikrokulture Bokelja, oriđinala i unikata.”

Na kraju predstavljanja, autor je povezao izlaganja predstavljača s prisustvom promociji jedine osobe kojoj je posvećena cjelovita priča, a potom se zahvalio domaćinu, predstavljačima, izdavaču i dizajneru Mariju Aničiću te posebno autoru predgovora Tonku Maroeviću koji nas je napustio, nažalost, prije tiskanja knjige. Brguljan je opisao okolnosti Maroevićeva čitanja rukopisa i pisanja predgovora u vrijeme zagrebačkog potresa te mu zahvalio na predgovoru, podršci i iskrenome prijateljstvu. Na samome kraju zahvalio se publici koja je unatoč teškoj situaciji (falsom virusu iz škartoca) došla u velikom broju te istaknuo da unatoč osobnim, zdravstvenim i društvenim problemima nastavlja s radom po staroj bokeškoj izreci „Krepat ma ne molat!”.

Kako sam istaknula na početku “Priče sa Prčanja” naizostavno diraju u dušu, ali isto tako i nasmijavaju čitatelje te golicaju znatiželju i navode na istraživanje i proširivanje znanja o opisanome zavičaju, o Boki, stoga knjiga šalje poziv svima da ovaj kraj posjete te provjere koliko je autentičnosti ostalo od svega ispričanoga i napisanoga u knjizi.

Kako je napisao Tonko Maroević: “Zaljubljen u svoj zavičaj, neusporedivu Boku, Željko Brguljan nastoji na različite načine iskazati zahvalnost za primljene poticaje, dokazati vjernost nezaboravnim doživljajima iz mladosti…, ali najintimniji dug zavičajnosti autor je osjećao prema sredini i ljudima najprisnijega mu Prčanja.” Nema sumnje, autor je uspio prikazati vrijeme svog življena na Prčanju.  likove približiti čitateljima, sebi ih ponovno oživjeti u sjećanju, a svim Bokeljima i onima koji Boku vole ostaviti neizbrisivi pisani trag u nasljeđe.

Promocija je održana u skladu sa svim epidemiološkim mjerama.

Piše: Brankica Vrbat