Programirana propast ideje

Piše: Slavko Mandić

Već dugo sam u sebi glasao i za i protiv vlastitog oglašavanja oko tuljenja neformalne studentske organizacije KAMO ŚUTRA. Jer sad kad ih više nema na sceni, od onog početnog bljeska koji nam je otvorio makar jedno oko, do ovog gašenja oba, nije korektno osuti paljbu na mladost koja je znala da je vakat pokušati nešto promijeniti.  Bez sumnje ovdašnji studenti su se  ugledali na svoje srbijanske kolege. Onoliko koliko su im mogućnosti dopuštale. Prosto su živjeli tamošnju euforiju oslobađanja građana od straha koji ih je iznutra izjedao i prosto im uništavaio tkivo i činio život besmislenim. Mladost je zbunila diktatora. Nije imao odgovor koji može pobijediti čistotu i čestitost. Ljubav i uzamno požrtvovanje, pruženu ruku prijateljstva i vjerovanje da je ovo što oni čine borba za dostojanstven i život koji u svom sadržaju ima sve osnove ljudskog i čovječnog. Ono čega tamo dugo već nije bilo ni na vidiku.

Sudenti su u Srbiji potpuno ignorisali autokratu. On za njih nije bio sagovornik, jer nije nadležan. Njihovi zahtjevi sadržani su u potrebi neophodnosti funkcionisanja državnog aparata na svim novioma, a sve u skladu sa ustavom i zakonima zemlje. Da svako samo svoj posao radi odgovorno i predano. I ništa više od toga.

Upinjao se diktator da im se primakne. Dodvoravao im se na brojne načine. Hapsio ih, pa ih onda puštao, ističući vlastitu naklonost prema tim mladim, ali zavedenim ljudima, tukao ih, da bi potom privodio one koji su taj zločin, po njegovom nalogu, činili. Nudio im stanove za male novce. Prepolovio im troškove studiranja. Sve, ama baš sve je činio da im podiđe. Ali, uzalud. Vidio je on da su naučili lekciju Njegoševog  gorostasnog umovanja. Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga al zube polomi. Sve mu je kosmički filozof, pjesnik i mislilac kazao na vrijeme. Nije vrijeđelo, jer nije umio da čuje. Zanijet svojom lažnom veličinom i okružen snishodljivcima oko sebe, prespavao je političko zrijevanje vrhovnika. Sada zna što to znači kada ga studenti ignorišu. Na njegovo političko poltronstvo, ide njihovo NJET! Nijesi nadležan. Ludio je, ako je za to više imao prostora, jer je on, po stručnim sumnjama pojedinih iz te medicinske oblasti, dugo već u tom stanju. Pojavljivao se u sopstvenim medijima kod onih koje ni Dostojevski ne bi uspio precizno perom da slika. Jesu idioti, konstatovao bi veliki pisac, ali je to samo jedan od milion oblika ovakvih neprirodnih čovjekolikosti, kakvima se teško može neko drugo društvo pohvaliti.

Može ovo naše. Posred Crne Gore  nakon neke elementarne nepogode iznikli su odnekud. Potpuno isti. Možda mrvicu grđi, što znači da su u svojoj gadosti ipak uznapredovali. Koliko god da su im oni tamo nalogodavci. A oni samo golo roblje, primitivno i jadno.

Neočekivano, brzinom munje, udarali su u temelje svih naših vrijednosti. A prethodnici, ni kad su se ovi ispilili, nikako nijesu mogli razumjeti što je to poremećaj izrodio? Sve im je bilo na dohvat ruke. Pisalo je u samom pitanju i objašnje i način kako i što učiniti. Da su ih nekim sredstvom  kojeg ima u svakoj apoteci, poprskali na vrijeme, danas bi to bila uljuđena gospoda. Samo zbog takvog propusta je ona vlast morala da ode. Nije znala ni di di ti da koristi. Ni umjetno đubrivo. A kad su se izrodi(li), e onda je bilo jasno da nastupa sva raznovrsnost bipolarnog poremećaja.

Crna Gora  je doživjela šok, koji se može mjeriti posljedicama nakon pucanja diktatora  po vlastitom narodu, iz ima ga, pa ga nema, pa opet ima, ali…  fono topa. Ljudi su ostali ukopani u mjestu. Bezezeknuti, kako je to za nerješive slučajeve znao da kaže jedan nesvakidašnji prijatelj Rajko.

Tu i tamo kod nas je bilo pokušaja da se društvo trgne. Nijesu imali neku prećeranu snagu niti im je dužina trajanja obavezivala vlastodršće da stave prst na čelo. Ili bar da se malo zamisle. Kako su krenuli, tako su se brzo i gasili. Baš svaki imao je ograničeni rok trajanja. Tada su se pojavili ovdašnji studenti. Nijesu mogli a ni šćeli da prećute najnovije monstruozno ubistvo 13 ljudi, među kojima i dvoje đece. I to opet na Cetinju. Na scenu otpora izašli su studenti, a mi naivno vjerovali da je i nas bog pogledao. Imaće ko konačno da odgovori ovoj uznapredovaloj bolumenti. Jer vlast nije prestajala da nam isporučuje bezbroj motiva za reakciju. Od monstruoznog ubistva u Medovini, dok je policija štitila Cetinjski manastir i srpske popove u njima, sa do zube naoružanim prijateljima sumnjive prošlosti, pa preko tobošnjeg temljnog ugovora, rasprodaje svega što nam je sveto, svađanjem sa komšijama, veličanja četništva, fašističke produžene ruke, ubistava usred bijela dana, do katastrofe neviđenih razmjera na Cetinju 01. januara ove godine. Između je još sijaset svakakvoga zla, korupcije, lopovluka, ubistava…

Studenti su kazali da žele da odgovorni odgovaraju. I ništa više od toga. Uspavani narod počinje da se budi. Jednim okom ipak gleda ka drugom okom u glavi, naročito to čine oni kojima su tamo odavno oba, jer bi pad despota moguće izazvao lančanu reakciju. Koja može da opuva i ove ovdašnje svaštočine. Pa ipak, bilo je i onih koji u ovom mini raspletu nijesu viđeli ništa što nešto može da promijeni. Studenti su željeli, to im niko ne smije osporiti, ali ipak nijesu dovoljno znali što to oni zapravo oće? Pitali su, ali sami  nijesu imali odgovore. Bili su heterogeni, što je u ovom domaćem primjeru značilo da jedni vuku lijevo, a drugi desno. Jedni bi da iskazuju građansku neposlušnost, a drugi bi da nikako ne izgube ispitni rok. Ne razumijevajući da bez davanja dijela sebe, nema ni uzimanja nečega što misliš da ti pripada. Prijala im je ta medijska pažnja. Bili su važni. Sve više su pokušavali da kopiraju kolege iz Srbije, a istovremeno su se sve više udaljavali od osnovne ideje zbog koje su nastali. Počeli su da panično štite javni prostor od prisustva nekih koje oni na skupovima ne žele. Nijesu bile poželjne ni političke partije, a da ne govorimo članovi, koji su  prvenstveno građani. Pa ako je građanski protest zbog očiglednih i sramnih propusta vlasti, što kome smeta ko će doći tamo đe mu ustav garantuje da može kad god želi?
Počinje i prije toga da bude jasno da je zenit dostignut nešto ranije i da sada polako kola idu niza stranu. Bila je potrebna jedna tv emisija kod nedobronamjernog domaćina, pa da se vidi da je priča koja je nedavno otpočela, istovremeno i završila svoj put.

Kamo śutra nije mogao da živi srbijansku ep. Niti je to trebalo očekivati. Valjalo im je pomoći na samom startu. Jer, oni se ne bave politikom, mada su u ovoj državi baš svi političari visokog spektra. A malo ko pojma ima o čemu se uopšte radi. Nema kod nas ni tradicije ovakvih protesta. Znala je to i vlast, kakva je god. Zato se na njihove zahtjeve nije osvrtala. Potpuno ih je ignorisala, ali to nije za građane bio dodatni motiv da izađu na ulicu i pruže svaku vrstu podrške našoj mladosti. Lijepo je što su sa simpatijama gledali na dešavanja u Srbiji, ali ajde malo baš bači pogled i na ove domaće. Jer ovđe nije lako ništa učinjet a da ti plejada salonaca ne  napravi zvrčku i osudi te za sve ono što nijesi, ali oni jesu.
Između ostalog, i zbog toga studentska neformalna grupa Kamo Śutra nije bila predodređena za uspjeh. Jer  iza sebe nije imala potporni zid, pa čak ni onaj najobičniji zeleni, od raznorodnog bilja načinjen. Skoro ništa, osim nadaleko poznate pizme koja je u naramcima dolazila iz brojnih kafića mega meštara od ničega, iskrivljenih od zlobe, dok je mladost prolazila ulicama Podgorice. Očigledno, željeli su im propast. Grizla i je pizma utrobu žešće nego obično. Jer su se uplašili studentskog uspjeha, koji ne smije da se desi. Zato će sasjeći svaki takav pokušaj u korijenu.

Studenti nijesu mogli uspjeti, konstatovano je i prije njihovog gašenja, jer nijesu u potpunosti razumjeli koja je njihova uloga i što treba da čine. Izgubili su se u važnosti kojoj su bili izloženi. A nijesu bili sposobni da je istrpe i iznesu.

Zato nam sada, na radost uzurpatora svakog crnogorskog napretka, makar bio i koliko mrva, predstoji da iz temelja promijenimo priču. Ako mislimo da možemo nešto da promijenimo. Ako smo daleko od toga, kako najčšće izgleda, onda śedi đe si, jer ni za đe si nijesi!