Prletov pohod na bokeljsku kužinu

Piše: Slavko Mandić

Okomili su se na Crnu Goru brojne pristalice  zlog Vučićevog nauma da raznovrsnim poganim sredstvima slomi duh slobodarskog naroda Crne Gore i učini ga vlastitim vazalima. Poslao je u tu zlokobnu misiju ličnog popa Prleta, ne bi li Srpska crkva što učinjela, jer mu je bilo jasno da je đavo ponio šalu i da će njegovi puleni, a to znači i on sam, ovoga puta ostati kratkih rukava. Prle nije doletio u Kotor helikopterom koji mu je onomad ustupila na korišćenje, protiv zakona, bivša ministarka odbrane i već od juče bivša gradonačelnica Podgorice Olivera Injac, dok mu Belveder nije dozvoljavao da sa posilnim uđe u cetinjski manastir. Sletio je avionom Republike srpske na tivatski aerodrom. Kao da je ličnost od značaja za Crnu Goru, a ne onaj koji ne priznaje njeno postojanje i njen narod, jezik i vjeru prađedovsku, dočekali su ga ponizni. Klanjali su mu se i ljubili mu ruku higijensku, a on še šepurio kao kakva estradna zvijezda. Crnogorska policija ga obezbjeđivala, razumije se uz kolege koje su im poslali suśedi. Da pomognu, zlu ne trebalo.

Prla je ljepota Boke Kotorske i baroknog Kotora fascinirala toliko da nije mogao ništa drugo no da saopšti nevelikom broju koji ga je dočekao da je ovo sve srpsko i da su oni čisti predstavnici Mediterana. Obučen po posljednjoj popovskoj modi, skrojenog od materijala kome se ne udara na cijenu, đe se bogatstvo jasno viđelo s kilometra, ovaj navodni bogougodnik, ma što to značilo, dojezdio je đipovima za koje je put do kotorskih glavnih gradskih vrata bio očišćen od svih drugih, domaćih i furešta. Da se zna ko je glavni u državama u kojima živi bar i jedan jedini Srbin.

Prle je prošetao gradom, sijući śeme koje mu je svojstveno u svakom „vjerskom“ prizivanju svetosavlja i teorijskim razglabanjima Vučićevih istoriolažaca da je sve srpsko, pa i da je Srbin i sam Gospod Bog. Što da ne kad to ništa ne škodi, a moglo bi da donese i po koji glas Vučićevim Kotoranima. Paradoks, ali je to samo dijelom tako.
Pokazujući silu i bahatu moć, Prle je ručao na Prčanju sa svom svitom. Nema odatle izvora koliko je to koštalo i ko je ceh platio, ali je sigurno da je saobraćaj bio zatvoren i da ni tica nije mogla proć. A kamoli pješaci ili putnici namjernici. Ali zato imamo račune iz ekskluzivnog hotela Regent u tivatskom Porto Montenegru, đe su popovi za ručak potrošili 10.500 €.

Baš se dobro jelo. Bilo je tu, iz plaćenog računa se vidi, goveđi tartar biftek sa prepeličjim jajima, majonezom sa renom i brioš pecivom, potom salata od tunjevine sa maslinama, avokadom, čeri pamidorom, miješanom zelenom salatom i domaćim čipsom. Pa supa od mrkve sa đumbirom, narančom, vlašcem i pavlakom, da se drob ne uzdrma i da popovi daju primjer gladnima kako je najvažnije da zagrizu zdravu hranu. Ona druga nije ni za koga.
E kad se taj dio završio, kao da čusmo Đorđa Balaševića kako zbori: Sido“! Postavljaj, Bog te vido!.
Za čas stiže file brancina sa kremastom palentom, grilovane tikvice i sos od limuna.
I tu nije kraj. Za zasladit čiskejk od borovnice, kolač od čokolade i naranče bez brašna i sezonsko voće.
E, da. Zaboravih obaveznu rakiju, omiljenu votku, omrznuti viski, džin i vina bijela i crna.
E sad poslije svega mogao bi se Prle još jednom obratit stadu svome. No nije dobro valjda, procijeniše savjetnici, to činjet puna droba. Neki drugi put. Sad bi morao neđe drugo da poleti, jer treba spašavati vaskoliko srpstvo. I ode,punoga droba. Srećni mu put bio. Nije ga narod baš pretjerano željan. To mi ne bi vjerovali da ne pokazaše izborni rezultati. Za njegovu politiku teško da su glasali oni kojima satima nije dao da prođu od Kotora do Prčanja. Teško i oni koji su čekali da stignu do svojih domova, dok su njega doremućavali na rivu kotorsku. Zato uistinu opozicija treba upravo njemu da zahvali. Jer da nije bilo njega i njegovog vrhovnog šefa iz Beograda, ova slika je mogla biti drugačija.
A kad smo već kod Vučka prepodobnog svetosavca, koji sa vjerom ima  koliko i sa normalnom sviješću, ža mi ga je ka da je odovud. Njegova opsjednutnost Milom Đukanovićem je još uvijek toliko vidljiva da ga fata  paničan strah da se ovaj kojim slučajem ne vrne na tron. Jer, svjestan je on dobro koliki je bio marginarac kad je Milo bio suveren Balkana. Dostojanstven i sa stavom, a ovaj bez oba atributa. Onaj sa riječju koja znači i ima težinu.Ovaj bez značenja riječi. I ređali bi tako dugo još, ali mu opraštamo autobuse, senviče, željeznicu i sokove da nešto i njegov narod ušićari od podgoričkih izbora.
Ipak taj je grohotom nasmijao kad je kazao da su i Milo i on opsjednuti Srbijom. On je mrzi a ja je volim, opet je slagao Vučić. Jer, svi dokazi su jasno vidljivi i njegovom urokljivom oku. Upravo je on taj koji mrzi Srbiju.
Zato nije čudo što pojedini vlasnici crnogorske vlasti ne vole vlastitu državu.
Imali su od koga naučiti!

I da ne zaboravim još jednom: al se u Boki za izbore ,dobro jelo!
Rezanci s makom ipak su dali prednost pršutu, siru i ribi, nikad njihovoga „srBskog mora“.