Pritisneš puce, i eto te đe god oćeš

Piše: Slavko Mandić

Kako smo srećni što smo teritorijalno mali. Bog nas je pogledao i uslišio molbe tadašnjeg razuma da se zaustavi iznad crnogorskog neba, samo koji minut tokom stvaranja svijeta. Ni sekund više. Da ne odemo u širinu i ne uđemo u tuđe dvorište. Dosta nam je ovoliko. Bolje je reć taman koliko nam treba. Jer da imamo još više, teško da bi naš predvodnik u Ujedinjenim Arapskim Emiratima mogao bilo što da se dogovori sa tamošnjim šeicima. Nije problem u želji, već u realizaciji grandioznog projekta sveukupnog betonskog spajanja teritorijalne cjelovitosti Crne Gore. S juga na śever, pa kad se tu obavi sva potrebna  rabota, onda snažnim investicionim zahvatom zaokružiti pravac s istoka na zapad. Vremena za čekanje nama baš previše. Dok trepnete, iscuri 99 godina.

Sad kad nam je jasno koliko je vizionar domaći Singapurac, čije su oči uprte daleko u vasionsku budućnost našeg naroda i narodnosti pravoslavnog, da ne bude zabune, treba da ga zamolimo za oprost. Udarali smo po njemu kad god nam se ukazivala prilika i kad nam je trag mirisao na svašto što nije ljudsko. Ali to je bila naša zabluda i naša dokazana plitkoumnost. Zamjerali smo mu što ima tuđe državljanstvo i stan na čiju mu je adresu prebivalište, pa da zbog toga ne može ovamo, kod nas da bude ovo što je danas. Jer bože moj, tako veli zakon. Kao da se radi o Svetom pismu. I da ga se moramo držati kao pijan plota. Našli smo mu zamjerku i kad je zaduživao zemlju, u vremenu kad nije bio niko i ništa. Jer ga popovi još nijesu poperili na funkciju finansijskog fenomena. A on je samo vidio dalje i visočije od drugih. Zamjerali smo mu i kad nam je podizao plate i penzije niotkud, upozoravajući da će nam se to osvetiti. Kao da je on kriv što ne umijemo s novcem. Jer kupujemo najvećim dijelom što nam ne treba, pomamljeni potrošačkom groznicom koja čuči u svakom od nas. Zbog nas ovakvih, nikakvih, morao je kripto znalac opet da nas zaduži. Drugi, pa i treći put. I još će ako bude sreće. Sve dok se u naše živote snažno ne uplete Abu Dabi. A onda nam se neće kraj viđet. Od blagostanja u koje ćemo sa obje noge.
No prije toga da svakome bude jasno da ćemo tu antičku ljepotu, potpuno novo stvaranje svijeta iznad naših glava, ovoga puta bez pomoći stvoritelja, samo uz domaću umnu raskoš, gledati iz završenih geostrateških, turističkostambenih futurističkih naseobina.  Ti gradovi načinjeni su  uz pomoć kvantne fizike i svevišnje svetosavske logike zasnovane na vjeromoćnom pomjeranju Malog brda, tamo đe će se domaći vizionar zamišljeno udobno smjestiti. I to brzo. Da se ne čeka previše i da se obezbijedi istovremeno gledalište, odakle će se, za paprene novce, što će reći veliku zaradu narodu Crne Gore, nego kome drugo, pratiti razvojna obojena revolucija, što god to značilo.

Ono što je napredna tehnologija samo odabranima ponudila kao rješenje, Crnu Goru će podici na pijedestal apsolutnog uspjeha. Pogađate, više nam neće biti potrebni skupo građeni  putevi. To je glupost onih bivših. Bićemo teleportovani iz svake tačke naše domovine, tamo đe budemo imali mjesto da sletimo. Tako recimo iz tačke A do tačke B, eto vas za mikrosekundu, ako imate plac za slijetanje. Ako nemate, e pa to košta. Zato iznajmite na vrijeme. Platite unaprijed i ne śekirajte se. Isplati se, vjerujte Singapurcu na riječ. Jer tamo đe ste se zaputili na ovaj način, nema bojazni ni od loših puteva ni od vremenskih nepogoda. Potpuno ste bezbijedni. Jer vas je naš domaći mozak prije samog početka razložio na mikročestice, pa ćete lakše kapsulom do zamišljenje tačke B. Može vas stat koliko god vas ima. Samo što putovanje košta po osobi, a ne po kapsuli. Tačno je da ima onih koji se plaše kako će ta fregmentacija tijela u pojavnom obliku koje pamtimo izgledati nakon slijetanja na odredište? Oni tvrde da se čestice mogu spojiti usljed nepredviđene turbulencije na letovima, što bi značilo da poletite kao jedna prašinasta masa a sletite kao kombinacija Brata Abaza, Ljalja, onoga slučajnog, onoga što pliva u katakombama podgoričkog hrama i obaveznog Singapurca. Jedino ko se ne može miješati u bilo kakvoj kombinaciji, izuzev onoj sa manjinama, mada ne svim, je vojvoda od parlamenta. Radi se na otkrivanju takve formule, ali su male šanse da će ovaj stepen savremenog tehnološkog nadahnuća do te razine stići bar za 99 godina. Sve je moguće. Zato smo tu da predvidimo okolnosti i učinimo potpuno podnošljivim  rizik po demonkratski bezbjednosni sistem. Đe bi bilo pitanje svijesti i savjesti uopšte mogućeg funkcionisanja ovakve sistemske greške.

Eto, i ovo nekima kod nas ne valja. Prepanuše se čoče da će im neko uzeti Veliku i Malu plažu, za početak. A što je sa najvećim aerodromom na svijetu. Pa najvećom bolnicom na svijetu. Dobro, ne bi tamo naše čeljade moglo da se liječi, ali je svakako sigurnije kad zna da tako nešto ovđe postoji. Načinili su se i ogromni stambeni objekti. Zbog sigurnosti ne bi mogli biti na avio koridorima suviše velike visine, ali svakako bi oni do hiljadu spratova. Samo nekoliko takvih obezbijediće da svaka porodica ima svoj privatni izlaz na more. Isto takvi objekti na śeveru, i priča je završena.

Nakon ovako jasnog objašnjenja, narod oburdane svijesti konačno je progledao. Sad čujemo glasnu zebnju oće li nam se ovaj naš vrnut iz Abu Dabija. Zato ga zajednički molimo da nam oprosti.

-Kumimo te bogom, razumi ovaj skup čljadi neznavenih, učena glavo naša. Vrni se domu svome da nastavimo zajednički da uživamo u tebi i tvojim pregnućima vasionskim. Jer takav kao ti, sa sigurnošću tvrdim, rađao se nije. A teško i da će!