Primanje k znanju i druge nesreće

Autor: Miodrag Vlahović

“Poštovani ministre, želim da Vas obavestim da je Vlada Republike Srbije primila k znanju Odluku Narodne skupštine Republike Srbije o rezultatu referenduma u Crnoj Gori 21. maja ove godine…“

Ovako je počinjalo „priznanje“ obnovljene nezavisnosti Crne Gore od strane zvaničnog Beograda, tih junskih dana 2006. godine.

Srbija nas, govorili smo o tome i ovih dana povodom dvadesete godišnjice tog istorijskog događaja, zapravo nikada nije regularno priznala. Vidi se to i poslije dvije decenije.

(Priznanje – čak i ovakvo, posredno i nemušto – je ipak proizvelo neizbježnu posljedicu, pa smo, u ime Crne Gore, 24. juna 2006, u Beogradu, sa našim srpskim kolegom, ministrom Vukom Draškovićem, potpisali sporazum o vaspostavljanju diplomatskih odnosa između dvije zemlje. Nije bilo većeg zadovoljstva – biti u Beogradu tim povodom.)

Poslije teškog i sramotnog fijaska sa slanjem čarter-leta krcatog partijskim BIL jurišnicima na tivatski Samit EU i Zapadnog Balkana, predsjedniku Srbije nije preostalo ništa drugo sem da nastavi sa malignim i destruktivnim narativom prema Crnoj Gori.

Crna Gora, dakle, pored svih negativnih stvari kojima se ogriješila o nevinu bratsku Srbiju, sada još vodi specijalni rat?! I to ona litijaška, avgustovska srpska Crna Gora, sa vladama iz manastira i uz logističku i kadrovsku podršku srpskih službi, medija i poslušne Crkve Srbije!

Sumanutost te ideje prevazilazi i najbujniju maštu: u tu opasnu operaciju su, tobože, uključeni neimenovani mediji iz Crne Gore, među kojima postoji nekoliko usamljenih izuzetaka u odnosu na pravilo da i taj segment javnog mnijenja (i crnogorskog društva u cjelini) kontrolišu vlasnici (čitaj: službe) iz Srbije.

Apsurd je potpun: Srbija se miješa u sve i svašta u našoj zemlji – od izbora, preko ministara i drugih zvaničnika, partijske aktiviste da ne pominjemo, pa čak i do teritorijalne organizacije srpske crkve – ali je zato teorija zavjere ona koju, osim aktuelne srpske vlasti, niko ne vidi – jedino ispravna.

Crna Gora vodi specijalni rat protiv Srbije, dok „Srbija nije u ratu“! Zvuči poznato, zar ne?

Time se, na ozbiljnoj strani stvari, potvrđuju bar dvije činjenice.

Prva je da Srbija još nije svarila crnogorsku nezavisnost. Osim što smo se „otcepili“ i što ih „nikada nismo voleli kao oni nas“, nude se, opet i iznova, zarđale i dosadne konstrukcije o Crnoj Gori kao izgubljenoj teritoriji Srbije i o blokiranom izlazu na more.

Dvadeset godina nije bilo dovoljno. Sada se, povrh svega, novim generacijama nude objašnjenja koja su, vjerovali smo naivno, zauvijek isparila poslije crnogorskog referenduma.

Druga je činjenica priručnog, to jest taktičkog karaktera: pritisnut teškim i, po svemu sudeći, neotklonjivim problemima kod kuće, srpski režim izmišlja neprijatelja Srbije tamo đe ga nema i ne može biti. Vučić je u ozbiljnoj panici. Njegovi saveznici još i više.

To su sve, konačno, shvatile i profesionalne diplomate u Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore koje, sada već u nizu saopštenja, pokazuje čemu i kako treba da služi jedna odgovorna diplomatska služba.

Zamjerke usporenom i na trule kompromise sklonom ministru Ibrahimoviću na stranu. Sada mu se mora priznati da je, upravo pod njegovom upravom, MVP CG konačno progovorilo jezikom koji dolikuje crnogorskoj diplomatji i sadržajem na koji smo čekali godinama, ne samo od 2020…

Sa srpske strane – otud i naslov ovog teksta – odgovoreno je da je to „primljeno k znanju“, uz gomilu nemuštih i deplasiranih fraza iz kojih se, uz izvjesni napor, može shvatiti da je osnovna primjedba crnogorskom Ministarstvu, Vladi i državi to što postoje!

Ali tome, da i to primimo k znanju, nema lijeka, niti će ga biti.

Zato je razmjena poruka između dva ministarstva, na crnogorsku sreću i zadovoljstvo, potvrda nesumnjivih i neporecivih promjena koje su se, uprkos svih problema i padova, nesnalaženja i grešaka u posljednjih dvadeset godina, dogodile na crnogorskoj strani ove priče.

To je svakako ohrabrujuće, iako bi neki neutralni posmatrač mogao da primijeti kako ostali crnogorski zvaničnici (uključujući indisponiranog slučajnog predsjednika Milatovića), upadljivo ćute. Da ne pominjemo takozvane „srpske“ političare iz Crne Gore. Njihovo ćutanje je posebno sramotno.

Sve to doprinosi da saopštenja MVP CG zvuče još elegantnije i ubojitije.

Crna Gora (kako i treba) ostaje opredijeljena za najbolje moguće odnose sa Srbijom, ali onom i onakvom Srbijom koja će željeti i znati da poštuje našu zemlju, njene institucije, njenu tradiciju i identitet, njene legitimne interese. Formula je bila i ostala jednostavna: ravnopravnost i međusobno poštovanje.

Kada će i kako te činjenice zvanična Srbija primiti k znanju, teško je reći. Sva je prilika da ćemo, svi mi u Crnoj Gori zajedno, morati još dugo da čekamo na takvu Srbiju.

Zato su poruke iz Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore važne. Baš zbog tog dalekog budućeg trenutka kada će aktuelne destrukcije, omalovažavanja, uvrede i napadi zvaničnog Beograda biti samo ružna prošlost, na koju niko, ni u Srbiji ni u Crnoj Gori, neće biti ponosan.

A i tome služi dobra vanjska politika i sopstvenoj zemlji lojalne diplomate. I zbog toga zaslužuju iskrenu podršku.

(Autor je vanjskopolitički komentator Pobjede)