Prijatelji ne umiru, naš Kiza je otputovao u vječnost

U Beogradu je preminuo Zoran Živković Kiza, jedan od onih koji odlaze u vječnost uzdignute glave, gord i odlučan u naumu da u svakom trenutku pomogne kome je god mogao. Bio je beskompromisan borac za pravdu, civilizacijske vrijednosti, želeći da demokratski principi zažive i na ovim našim prostorima u punom kapacitetu. Smatrao je to obavezom generacije kojoj je pripadao.

Upoznali smo se na nekoj od sesija koje je u Beogradu organizovao Švedski helšinski komitet. Mi tek sa malim spoznajama o elektronskoj vrsti komunikacije i medijskom predstavljanju informacija posredstrvom veb sajtova, on jedan od najpoznatijih u svom poslu, istinski ekspert za koga u tom svijetu tehnoloških inovacija nije bilo tajni. Nije se ustezao da predloži kako može pomoći nama iz Crne Gore da se uklopimo u narastajući svijet elektronskih dostignuća za potrebe medija. Iskren, kakav je bio u cjelosti, ovaj prijatelj ljudi nam je pružio ruku. I počela je saradnja koja se nastavila dugogodišnjim prijateljstvom, koje nikad i ničime nije bilo dovedeno u pitanje.

Kiza je mali kolektiv Skala radija doživljao kao svoju drugu kuću. Voljeli su ga svi, jer je to jednostavno tako moralo. Njegov duh koji je zračio optimizmom plijenio je a njegova rješenja, kada bi nam se učinjelo da nešto nije moguće završiti, ulivala su povjerenje i sigurnost.

Skalu je posebno volio. To mu je bilo čedo, znao je kazati, smatrajući svojom obavezom da bude budan za sve naše probleme, naša nesnalaženja i ne rijetko neznanja koja su znala da pokvare po nešto od onoga što je on radio za nas, klikom na pogrešno dugme i pored njegovih jasnih instrukcija. Nikad se zbog toga nije ljutio.

Kiza je bio pošten čovjek, iskren prijatelj i moralna vertikala. Zato je u ovom društvu, koje ne razumije i ne prihvata vrijednosti, teško prolazio. Ulagao je ogroman napor da preživi u paklu koji mu je pokaziva besmisao borbe za neko bolje sjutra u koje je, i pored svega vjerovao. Za svoga Davida, kako mi je govorio, kome nije mogao da pruži ono što je morao. A nije mogao jer Kiza nije bio na prodaju.
Satima smo razgovarali o onome što nam je kanalisalo put i vodilo nas u bespuće, upravo zbog činjenice da smo to što jesmo i što, i pored svega, ne želimo to da mijenjamo. Oko nas lupeži, barabe, hohštapleri, neznalice. Oni uživaju u tome što nemaju stav i što im riječ ne važi. Ne smeta im ništa, samo da budu neki šarafčić ili podmetak nekome ili nečemu. A mi imamo srce, znao je reći. I dušu. Umijemo da volimo i da vjerujemo. Pa kud ćeš više od toga. Nikad se neću prodati, a i kad bih htio ne mogu. To je jače, odzvanja mi u ušima dok se još borim sa nevjericom koju mi je izazvala vijest o njegovog odlaska sa ovoga svijeta.

Dok ovo pišem, sa iskrenom suzom u oku, jer toga čovjeka volim, zato što je ČOVJEK bio i ostao i kad mu je bilo dobro i kad je prolazio pakao, gledam portal Skale koji je on napravio. Njegovo su djelo i oni raniji, i sve što je u tom smislu Skala imala. I uvijek sa malo riječi i uvijek u svaku uru. Za prijatelje, valjda je to prirodno i jedino moguće, kazao bi i završio priču oko toga, bacajući se na rabotu da nam zastoj otkloni što prije.

Proći će još vremena dok shvatimo da smo naglo osiromašili i da nas bol za prijateljem stiže i stizaće dok živimo. Ponos mu nije dao da nam se obrati za bilo što, a kad je čuo da su nam Skalu ugasili dušmani, uzdahnuo je duboko u nevjerici. Nije se mirio sa tom okrutnom činjenicom, govoreći mi da će se sve to promijeniti i da moramo jednog dana nastaviti tamo đe su nas monstrumi zaustavili.

Počivaj u miru prijatelju iskreni, plemeniti i dragi. Zaslužio si. Baci pogled sa nebeskih visina na nas dolje u zalivu koji si obožavao. Mi ćemo te prepoznati i biti sa tobom kao i do sada. Čovječe, iz korijena te riječi!

Slavko Mandić