U 89. godini života umrla je Gabi Novak, legendarna hrvatska pjevačica.
Kako navodi Hrvatska enciklopedija, Gabi Novak tođena je u Berlin, 8. VII. 1936. godine.
Djetinjstvo je provela u Berlinu te na Hvaru. U Zagrebu je završila Školu za primijenjenu umjetnost (grafički smjer) i isprva radila kao crtačica (kopistica) u Studiju za crtani film Zagreb filma. U nekoliko je animiranih filmova izvodila vokalizaciju (npr. pjesma “Monotonija” u filmu Inspektor se vratio kući Vatroslava Mimice, 1959), a među prvim joj je snimljenim pjesmama “Sretan put” u dugometražnom igranom filmu H-8… (Nikola Tanhofer, 1958).
Kao pjevačica prvi je put javno nastupila 1958. u Ljubljani s revijalnim orkestrom pod ravnanjem Bojana Adamiča, nakon čega je redovito nastupala na glazbenim festivalima (Beogradsko proleće, Dani jugoslavenske zabavne muzike u Opatiji, Jugoslavenski jazz festival na Bledu, Festival kajkavskih popevki u Krapini, Melodije Jadrana u Splitu, MESAM – Međunarodni sajam muzike u Beogradu, Vaš šlager sezone u Sarajevu, Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku, Zagrebački festival zabavne glazbe, poslije Zagrebfest), postojano izgrađujući baladični opus pjesama s tragovima jazza, swinga i francuske šansone (1980-ih i popa) te njegujući profinjen vokalni izričaj i izražajne interpretacije. Stasala u zvijezdu ondašnje jugoslavenske glazbene scene u razdoblju glazbenih festivala i singl-ploča istaknuvši se osobito festivalskim uspjesima “Ljubav ili šala” (1959), “Oči” (1961), “Zbogom” (1963), “Još uvijek” (1965), “Za našu ljubav to je kraj” (1966), “Gazi, dragi, srce moje” (1971).
Već od početka 1960-ih surađivala je s Arsenom Dedićem (suprugom od 1973) kao skladateljem i/ili tekstopiscem (“Kuća pored mora”, 1964; “Adrese moje mladosti”, 1966; “Bit ćeš uvijek moj”, 1967; “Vino i gitare”, 1967; “Duga je, duga noć”, 1969; “Sve što znaš o meni”, 1969), napose nakon 1970. nizom zapaženih pjesama, kadikad sa stihovima drugih istaknutih pjesnika (Zvonimir Golob, Željko Sabol, Drago Britvić): “Pusti me da spavam” (1970), “Kuća za ptice” (1974), “Grlice u šumi” (1976), “Dok sam bila tvoja” (1979), “Pamtim samo sretne dane” (1979), “Što je ljubav” (1979), “Tebe volim drugačije” (1979), “On me voli na svoj način” (1980), “Za mene je sreća” (1980), “Oko jene hiže navek tiči lete” (1981), “Plava ruža zaborava” (1981), “Nada” (1985), “Otok” (1985), “Hrabri ljudi” (1987), “Odlaze dječaci, a vraćaju se ljudi” (1992), “Šibenska nevista” (1998), što ih je pjevala prepoznatljivim fraziranjem te sugestivnim izražavanjem sjete pa i tuge usmjerenim prema osjećajnosti slušatelja.
Njezina su ranija glazbena izdanja bila kompilacijske naravi (Peva Gabi Novak, 1961; Gabi, 1970; Gabi, 1973), Dedić joj je potom producirao studijske albume Samo žena (1974), Gabi 77 (1977), Gabi Novak (1982) i Nada (1985), s njim je redovito nastupala i pjevala na njegovim albumima, a zajedno su objavili albume Gabi i Arsen (1980) te Hrabri ljudi (1987).
Surađivala je i s jazz-sastavima (npr. Boška Petrovića). Njezine najpopularnije i najcjenjenije izvedbe probrane su na mnogobrojnim izdanjima (Najveći uspjesi, 1978; Retrospektiva, 1993; Adrese moje mladosti, 1997; Pjesma je moj život, 2002). Dobila je nagradu Porin za životno djelo 2006.
Slobodna dalmacija
Neki bolji Beograd je večeras ispratio Gabi, Arsena i Matiju.
Neki bolji Beograd je napokon uspeo da se skupi na jednom mestu, a da to nije politika,
nego tihi odlazak jedne od najvećih umetničkih porodica sa ovih prostora,
koji, iako nisu otišli u isto vreme, kao da jesu.
Tako su i nastupali, zajedno.
Tako su i otišli, zajedno.
Nije se žalilo samo za njima, nego i za muzikom koja je bila muzika,
pesmom koja je bila pesma,
životom koji je bio život, a ne uzurpacija svega.
Arsen je uvek imao nivo, Gabi takođe, a Matija je sve to savršeno pratio na klaviru.
Umetnik nekad sve što radi, radi da ljudima bude lepo i da ga ne zaborave.
Nemerljivo je koliko puta nam je bilo lepo sa njima i uz njih.
Da ima neke skale ljubavi, oni bi bili na poprilično visokom mestu.
Odavno sam mislio da su Arsen i Gabi završili sa koncertima, i svaki sledeći njihov u Beogradu bi me iznenadio.
Onda je on fizički otišao, a ona završila u domu za stara lica.
Večeras me nisu oni iznenadili, nego Beograd,
koji nije prestao da se seća.
Uz Arsena i Gabi nije se samo pevalo, nego i mislilo.
Jedva još da ima muzike koja oplemenjuje,
pored koje i sam postaješ bolji, koja te tera da budeš dublji, pametniji.
Sve je na silu, ili na foru.
Uz Arsena i Gabi se volelo, rastajalo, slavilo, tugovalo, ali uvek sa stilom.
Bili su arhetip umetničke porodice,
gde se pevalo i pisalo, uz vino, tišinu, kao na nekom izolovanom ostrvu, koje još nije bilo okupirano veštačkom inteligencijom.
Ovde je bila samo ljudska,
nežna,
setna,
duboko promišljena.
Takav je večeras bio i Beograd,
tačnije delić Beograda,
dovoljno širok da ne pređe olako preko nečije smrti,
kao da ništa nije ni bilo.
Bilo je.
Sve je bila muzika.
Pamtim samo sretne dane,
Vino i gitare,
Ono sve što znaš o meni,
Tvoje nežne godine,
i da ne nabrajam.
Bio jednom jedan Arsen,
bila jednom jedna Gabi,
bio jednom jedan Matija,
i ostali zauvek u srcima onih
koji ga još uvek imaju.
Hvala za umetnost.
Nismo samo rasli uz njih, nego i porasli.
Sve je manje onih koji nas učine boljim, oni su to bili.
Incident u moru neukusa,
koji se preselio u večnost.
Ostala je muzika.
Stefan Simic
Divna gospodstvena umjetnica.
Za sva vremena.
Tužan poslednji pozdrav velikoj Gabi!
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].