PREDSTAVLJANJE POETSKOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE (XXIV)  

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje  manjinskih prava predstavljamo vam: Mirveta Islamović je rođena 1966. godine u Beranama, Crna Gora. Osnovnu i srednju školu završila je u Beranama i Visokom kod Sarajeva. Piše poeziju i prozu. Prva zbirka poezije ,,Napeta koža” objavljena je 2011. godine. Drugu zbirku poezije ,,Slobodno srce” objavila je 2013. godine, a treća zbirka poezije ,,Hajdemo rode” 2015. godine, dok je četvrta zbirka poezije i kratkih priča ,,Mjesto zvano juče” objavljena 2017. godine. Mirvetine pjesme su našle svoje mjesto u velikom broju zajedničkih zbirki pjesama širom svijeta. Živi i stvara u Norčepingu, Švedska (Norrköping, Sweden).

OSJEĆANJA

Ne mogu zbog tebe, Majko,

da ne volim taj mjesec.

Al’srce mi ubrza svaki put

kad izustim tu riječ: Mart.

Broj sedamnaest za mene ne postoji.

Tada je zaspao moj najveći oslonac,

moj voljeni Tata.

Ti znaš Majko, kako je hladno u februaru

otkad ne gori vatra u našem ognjištu.

Otkad se iz grudi prolomio vrisak.

Bol za tobom iz dana u dan je ista.

Tiho si, Majko, za Ocem otišla.

 

Ova moja pjesma je hladna.

Da mi je, Majko, tvoj osmijeh

da ovo promrzlo srce

bar malo ugrijem.

 

Pitaš me, Oče, kako mi je.

Hvala Svevišnjem dobro sam.

Ti znaš kako je teško biti roditelj.

Uvijek si se za svakog brinuo.

 

Lijepo je, Tata, kad novo sunce sine.

Samo da ti je da osjetiš

kako mi srce zatrepeteri

kad izgovorim ime tvoje praunuke,

moje voljene Meline.

 

 

UNUKA

 

Bika i njena radost

Moje oči bude njene misli.

Ona spava i raste.

Raste i njena Bika do neba.

Ja ti pričam na oba jezika

Ti slušaš dok spavaš.

Jednog dana tvoja riječ

će procvjetati.

Tvoja bašta života

zove se ljubav.

 

Tvoja prva posjeta

Biki je snažna podrška.

Hvala Svevišnjem

što mi s tobom

ojača moja krila.

 

ZAVIČAJ

 

Bez motike nema koncerta,

nema Labudovog jezera, bez autora.

Gluhi pjesniče, bez udruženja

šta si očekivao?

Oni misle da nijesu

olovka i papir za svakoga.

 

Kad dođeš, kažu-javi se.

Kad odeš, kažu-što se nijesi javio.

Jalove razgovore pošalji dođavola,

ako možeš još dalje,

da te što prije zaborave.

Sve je laž osim Lima.

 

STRAŽA SLIJEPIH NOĆNIH NEMIRA

 

Odzvanjali su koraci.

Tišina se razbila

o vlažne zidove.

Let slijepih miševa odatle dopire.

 

Tama i miris močvare

odzvanja ove tužne noći.

Možda je tako bolje nego

u grobu mira prespavati.

 

Odzvanjao je osmijeh:

Eho, tišina

i njena blizina

u kamenoj kuli.

Igru je igrala dobra vila.

 

Ona ne voli mir. To je ubija.

Nečujni let bijelog leptira.

Štap sreće je podigla,

njega u odaje je sprovela

straža slijepih noćnih nemira.

Igra slijepog miša i nježnog leptira.

Ona je bila dobra vila,

a on zarobljenik noćnih dubina.

 

Negdje daleko ostao je eho koraka.

Nastala je zauvijek tišina.

 

PUN JE MJESEC, LJUBAVI MOJA

 

Opet je noćas pun mjesec,

ljubavi moja.

Tiha decembarska noć

već odavno gori

i žuri se svojoj zori,

da kao papir izgori,

kao ova, moja svijeća

koju večeras palim

za moju prijateljicu.

Pun je mjesec, ljubavi moja.

Krije iza prozračnih oblaka.

Znam da nije za tebe romantika.

Plašiš se da ti srce sa dva lica,

ne osvijetli nemirna svijeća.

 

I dalje se divim punom mjesecu.

Znam da je čist, nevin i mio.

Nije on kriv što nas je upoznao.

Nije on kriv što nam je decembar

priuštio zimsku idilu.

 

Pun je mjesec

al’ ni nalik onom iznad Miljacke

kad si za pahuljama trčao

i meni ih poklanjao.