PREDSTAVLJANJE POETSKOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE (XX)

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje  manjinskih prava predstavljamo vam: Šenida Kajević, rođena je 1989. godine u Bijelom Polju, Crna Gora. Osnovnu i srednju školu pohađala je u Bijelom Polju. Po završetku Gimnazije “Miloje Dobrašinović” odlučuje se za poziv učitelja i 2008. godine upisuje fakultet. Diplomirala je 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, Studij za obrazovanje učitelja, i stekla zvanje profesora razredne nastave. Sklonost i interesovanje za pisanje je iskazivala još u osnovnoj školi gdje su njene pjesme i priče bile objavljivane u raznim školskim časopisima pod mentorstvom svojih nastavnica koje su prepoznale lako iskazivanje emocija kroz igru riječi. Ozbiljnije bavljenje poezijom je započela u svojim tridesetim godinama kada je počela intenzivnije da piše i kazuje svoje stihove učestvujući na književnim večerima u Bijelom Polju, Podgorici, Baru…U pripremi je njena prva zbirka poezije pod nazivom „Niti duše“, kao i knjiga kratkih priča.

Odnedavno živi i radi u Petrovcu.

OSTANI

Proći će mjesec,

Dva,

Pet.

Proći će i godina,

I još mnogo godina,

Ali ona te proći neće.

Sjetićeš je se uvijek

Kad u lokalu,

Na radiju

Čuješ Balaševića.

Prostrujaće ti kroz misli

Ta mala garava

Koju si toliko volio,

Dječački ludo,

Kao nikad prije

I nikad poslije.

Proći će te ona na kratko,

Onda kad druge budu

Pokušavale da se

Osmjehuju kao ona,

Da te očima miluju

I prstima kroz kosu prolaze.

Zaboravićeš je tada,

Ali ne zadugo.

Kada te umjesto njih

Samoća zagrli

Sjetićeš je se opet.

Te tamne prodorne oči

Progoniće te u snu

Jer si im ostao dužan

Obećanje da zauvijek

Ćeš biti tu.

Zapravo progoniće te

Krivica da pustio si je

Da ode kada je trebalo

Jednostavno da kažeš:

“Ostani.”

 

KRAJ

 

Otkucaću ti pismo,

I napisati sve što

U ovim grudima stoji.

Opisaću svaki otkucaj srca

Onako naširoko

I iscrpno

Da ne ostane niti jedna

Sumnja u ono što

U meni spava

Odvajkada.

Odzvanjaće zvuci tipki

Na pisaćoj mašini

I svako slovo će na papiru

Ucrtati trag,

Kao što si ti u mom srcu

Otisnuo svoje ime.

I ostalo je tamo

Kao ožiljak poslije

Rane koja je dugo krvarila

I ko zna da li je

Ikada i zarasla.

Bog zna.

Samo On!

Sve one molitve prošaptane

U zadnjoj trećini noći.

Pa čak i one koje sa usana

Nijesu mogle biti izrečene,

Već ih je suzama spoznao.

E sve to, što On zna,

Napisaću i otpustiti

Na hartiji koju možda

Nikada dobiti nećeš.

Otkucaću sve nedosanjane

Želje i snove,

I sva tvoja obećanja

Tako lako izrečena

I slatkorječiva.

Neka ostanu zapisana,

Da me podsjete kako

Su ti samo prazne riječi

Iz tih mednih usana tekle.

Zapisaću još mnogo šta.

Iscijediti svaku kap tvog otrova

Iz sebe,

Pokloniti ti poslednji osmijeh

I otkucati kraj.

 

ONA

 

Ona, koja je od rebra stvorena.

Od Stvoritelja poslana,

Da svog čovjeka smiri.

Ulije mu vjeru, nadu,

omekša srce.

Usadi ljubav

I podari mu djecu,

Dok poljima smrti hoda.

Bude stub i bračni drug.

 

Ona, koja iz jedne kuće u drugu prelazi.

Koja poštuje, uvažava, voli,

Nesebično ljubav daje,

Crta osmijehe,

Noćima bdije,

Čezne,

Od straha nekad drhti,

A najhrabrija je kad je lome.

Čeka,

Dočekuje,

Prati.

Radi,

Stvara i

Napreduje,

I dok trepneš ostari.

 

I ona koja za sudbinom traga.

Sanja i mašta,

Voljenog od misli vaja.

 

I sluša pridike, kritike i ono

Čuveno: «Dok si pod mojim krovom».

Koja na čast misliti mora,

I u korist bratu, odriče se svega.

 

I ona mala, tek rođena, neželjena.

Ona, sva nježna i kao cvijet mirisna.

 

Sve to ona,

Bez pogovora, nijemo izvršava.

I sa voljom, i bez volje,

Sa snagom i bez nje.

Bez podrške

I hvale,

Sve to ženi na leđa stave.

 

 

DJEVOJKA IZ PROŠLIH ŽIVOTA

 

Sigurno sam u nekom

Od prošlih života

Bila jedna od onih djevojaka

Koje su mijenjale svijet.

One koje su prkosile

Vremenu u kojem su

Trebale biti ono što

Drugi žele,

I povinovati se pravilima

Raznoraznim,

Strogim,

Glupavim.

Bila sam sigurno ratnica

Koja je u ruci umjesto

Varjače držala pero.

Nijesam dozvoljavala

Da mi maštu uguše

Sa onim da je sramota

Da žensko biće

Bude bilo šta drugo

Do domaćica

Žena,

Majka,

Pomoćnica.

Sigurna sam da

Sam sa tim perom

U rukama i mastilom

Na papiru

Ispisala život koji

Danas živimo,

Slobodan i

Bez predrasuda.

Donekle,

Ne u potpunosti.

Sigurna sam i da sam

Položila zakletvu

Da ću se i u

Budućim životima

S perom u ruci

Umjesto koplja,

Boriti protiv

Neljudi

I svih njihovih

Načina da rasipaju

Mržnju, podsmijehe

I omalovažavanja.

Sve dok ne shvate da su

Samo ljubav

Lijepe riječi

I još ljepša djela

Naša slamka spasa od

Ovog stravičnog propadanja.

 

KADA SE PONOVO RODIM

 

I tog dana kada umrem

U moru me okupajte

Poslednji put.

Neka mi duša tu ostane

I rasprši se u milion

Čestica,

Stopi se sa solju

I beživotno tijelo

Prigrli mi svaki talas

Što dok bijah živa

Grlio me,

I iscjeljivao svakog puta

Kada sam u njemu tražila spas.

Prospite me,

Da ostanem tamo

Gdje moja duša je

Pronašla mir

I trebala da bude rođena.

A možda i jeste

Samo je došlo do zabune

Kada mi je tijelo

U nekom drugom gradu

Iz majke izašlo

I na prvi plač natjeralo dušu

Da napusti more

I odleti k’ njemu.

Zato,

Kada poslednji dah

Ispustim,

I u bijele tkanine

Obmotaju me,

I kada se ponovo rodim

Neka mi se duša i tijelo

Ujedine i budu rođene

Na istom mjestu

Nagdje tamo daleko

…

Na moru.