PREDSTAVLJANJE POETSKOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE (XI)

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje  manjinskih prava predstavljamo vam: Mirsada Bibić-Šabotić, profesorica je crnogorskog – srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti. Rođena je u Peći 1966. godine. Autorka je (tekstopisac, scenograf i režiser) dvadeset i pet pozorišnih predstava , zbirke pjesama ,,Žad”, zbirke dramskih tekstova ,,Drame”, romana ,,Majko zašto?” (dva izdanja), zbirke priča ,,Nemiri”, drugog dijela romana ,,Majko, zašto?“ , zbirke prozno-poetskih tekstova ,, Ajšina suza”, knjige recenzija i prikaza ,,Otkrivanje kritičkih ravni“ i zbirke pjesama ,,Netaknute zaboravom”. Objavila je brojne recenzije, romansirane biografije poznatih ličnosti, priče, pjesme, te analitičke i istraživačke radove obrazovnog i vaspitnog sadržaja u časopisima i zbornicimau zemlji i inostranstvu. Dobitnica je brojnih nagrada iz domena književnog stvaralaštva i obrazovanja. Živi i radi u Rožajama. Udata je i majka je četvoro djece.

RIJEČ

I nasta riječ

I bi riječ

Riječ koja opominje

Daruje i boli

Riječ snage i ljubavi

Riječ koja bode kao nokat

Riječ koja voli kao dijete

I bi riječ

I čovjek je pretvori u neriječ

I izobliči je

Uguši

Dade joj oblik

Đavoljeg uva

I ogluve čovjek

Zaboravi na riječ

Kao da nikada nije postojala

I nasta riječ

I bi riječ

A čovjek je pretvori u neriječ.

AHMEDU NURUDINU

Oblik tvoj niče u geniju i peru

U mislima bio si nešto poput lutka

Hartija zbori o mukama što žderu

O smrti koja te u veo svoj utka

Ahmed Nurudine ti si svjetlo vjere

Sudar sa svijetom bit je sudbe tvoje

Kojim putem krenuo vid ti je gubitak

Izabrani put ishod je tvog žitka

Tamom prekriveno zlim usudom tvojim

Sa imena tvog vrijeme ljagu pere

Bolom tvog gubitka ovu pjesmu bojim

Smrt naša u dnu škrape sija

Svjetla življenja prema mraku šeću

Ostao je neko ko iz tvog groba klija

Zborit o tome usudit se neću

Do smrtnog časa kad gase se želje

Unutrašnji nemir gorio ti dušu

Susret sa svijetom tvoje otrežnjenje

Pao si nemoćan ponor danak uze

Trajuć u tišini tekijske zavjetrine

Izdade te ruka kojoj si hljeb dao

Otiš’o si zbunjen okrunjen bez suze

Sudija i pravednika od svih si više znao

Ćutiš potopljen strahom kao voda

Miran i tih ali porušen ko plot

Vikni Ahmede šta je to sloboda

NETAKNUTE ZABORAVOM

Moje pjesme

Netaknute zaboravom

Omrežene

Mirom

Srećom

Blagostanjem

Ljudskošću

Ali

I

Bolom

Patnjom

Suzom

Kopane u ruševinama sjećanja

Žive u stihu ćutanja

Iznikle

Iz

Bespuća života

Turobnog vriska oluje

Upaljenih zjena

Ibra pročešljanog vremenom

Huke nadošle Bistrice

Sjaja mjesečevog srebra

Zamagljenih zvijezda

Starih vjetrova

Ugušene utrobe

Samoće

Srca natopljenog suzama

Pukotina nadanja

Zatrpanih rana prošlost

Grana sa odbjeglim lišćem

Iz vremena koje mi je dato

Moje pjesme

Netaknute zaboravom

PJESMA TRPI

Pjesma trpi

Beton ispucao od čekanja

Zemlju crvenu od krvnih zrnaca

Nadu zarobljenu u neizrasloj bori

Pjesma trpi

Grubo pero pjesnika

Koji steže suve ruke

Dok mu se vene nadimaju

Probijajući se između sna i jave

Pjesma trpi

I ljubav utkanu u raspukloj veni

I Godoa koji nikada neće doći

Pjesma trpi

Bol

Patnju

Smrt

Pjesma trpi čovjeka

PJEVAJTE

Ispijate krv iz mojih pedesetogodišnjih

vena

Probijate se iz ranjive kože da udahnete

dah života

I mirišete na borbu

Mirišete na krv znoj na moje bore

Na moje izbodeno srce

Mirišete na moje prve korake

Mirišete na pećke kaldrme

I…

Vrištite u tišini

Vrištite snagom pjesnika

Vriskom ispisujete jedno minulo vrijeme

Prije trideset godina

Kada je počeo da se pravi papir

Da biste se rodile

Kada je svemir pomiješao boje da biste

sijale

I…

Tu ste

Pjevate i dalje…

Vrijeme prolazi

Možda vas sjutra recikliraju

Ili..

A možda nestanete kao moja mladost

U vihoru rata

Zatvarajući pećke kapije

Ipak…

Živite sa mnom

Živite dok dišem

Dok volim

Dok praštam

Živite do trenutka

Kada u praskozorje

Jedan melek dođe

Pomiluje vašu prošlost

A meni da nadu

Da je život prolazan

A da je vječnost

Ahiret

Zato pjevajte

Pjevajte pjesmu ljubavi

Dok ja stežem ruke

Onemoćale od rada

Stežem dušu da mi ne puknu šavovi

života

Zatvaram oči da ne vidim mrak

Koji prekri Božju svjetlost

Zato,

Pjevajte

Otrgnite se od ništavila

Jer vi ste ja

A ja sam vi

Pjevajte

Pjesme moje

Pjevajte o ljudskosti

Pjevajte o miru radosti i nadi

Pjevajte o čovjeku

Jer…

Satkane ste od ljudske duše

A ja sam čovjek