Predstavljanje poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore (III)

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

DINA MURIĆ, rođena 1982. godine u Crnoj Gori, je pjesnikinja, esejista i filmski producent. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike.

KRVAVE SUZE U DISTRIKTU NEUBAU (NOVA GRADNJA)

Ležim u mokroj odjeći,

sklupčana na travi zauvijek poput nekog nepomičnog kamena.

Možda ona samo liči na mene,

dok ja sanjam u parku na klupi

ne bojim se svih proždrljivih mačijih pogleda.

Ta misao da moramo ispružiti ruku i uzeti ono što želimo me umara do besvijesti.

U ime toga, posežem za jednim zdravim listom na savijenoj, polomljenoj grani

on mi se smije, sa svojim širokim iskrenim licem.

Možda je sve privid, ali zar postoji razlika?

Već danima, možda i mjesecima živim u ovom stanju.

Lice mi je mokro od kiše

koja i kada ne pada sa neba ostaje nad mojim tijelom da bi me podsjetila da živim.

Zahvalna sam joj,

jer zbog nje moje slike dobijaju svoj samostalni život,

odvode me tamo gdje je uvijek svježe i vjetrovito.

Moja kosa je duga i ofarbana u crno,

čovjek koji stoji na uličnom uglu danas je rekao kako moje oči postaju providne.

Bojim se onog što to treba da znači.

I tih crvenih suza na licu statue ispred narodnog teatra bojim se…

ŽENA

Zvuci velikog zidnog sata

zvuci kiše koja udara o crepove

zvuci automobila na starom betonu

koji se rastvara pod naletima mraka

 

Ona je samo lice,

bez ruku, bez očiju

sa usnama odveć žednim,

sa tijelom koje mora

sa kišnim buđenjima

u kojima nema drugu alternativu

već da prati njegove krvave tragove

OPELO ZA PTICU

Moja ptica je preminula prije četiri sata

Sada je vjerovatno njeno tijelo ukočeno,

izloženo na sredini kaveza počelo je gubiti prirodnu svježinu

Neko na ulici Zieglergasse zapomaže “upomoć”,

sa očajničkom vibracijom glasa koja nagovještava plač

Takav krik moze doći samo iz grla

koje je prepunjeno suzama

što više ne nalaze svoj put niz obraze i vrat do odjeće

već idu na usne, da ih ovlaže i na neki čudan način omalovaže

Znam da bi kroz glavu trebale da mi prođu slike iz djetinjstva

u kojima je ptica zastupljena ili makar ima sporednu ulogu,

ali sve je nestalo

“Ti činis da spoznam svoje mane”, čujem Anđela u uglu sobe

Shvatam da sam nesvjesno počela da se prisjećam tih dana

koje iz neobijašnjivih razloga proglašavam nevinim

Na kraju nijesam učinila ništa posebno

Napisala sam pjesmu za svoju preminulu pticu

slušajuci i dalje te neutješne krike sa ulice

dječije krike

koje ti nikada nećeš željeti da čuješ

USPAVANI DIV

Junak iz mog djetinjstva leži ispod tvrde rožajske zemlje

Ja se i dalje pretvaram da je to on

a znam da je mrak duše,

a ne div ono čime ovih dana djecu plaše pred odlazak

na spavanje

„Poezija je nestala, više je nema“, to su bile tačne njegove riječi

A lice? Kako je samo postalo pomračeno za tren

Za mene je nestala istog onog dana

kada su krvave kolone djece krenule iz šume

I kada sam vidjela kako se majčina haljina leprša na hladnom vjetru

Onog trenutka kada mi je rekla “spremi se, oni dolaze”!

Vratila sam se u grad koji sam napustila prije petnaest godina

Ranim vozom u Beograd

Pa autobusom do podnožija divove planine

Negdje u ćošku skrivao se „čovjek buba“

Oduvijek me čuva od besmisla

Miris i boje su me ophrvali

Trulije i dotrajalije, tužnije

Sve je prije svega tužnije i čudno ponosno u svojoj nesreći

Grad je tiši, ljudi u njemu mračniji

Odjeveni u crno, zabrinuti, sa iznošenom odjećom

Nevoljno se sjećam svega, a samo sam htjela da se sjetim tebe

No, nemoguće je

Ovo je realnost bez prve ljubavi

I lica koje stoji ispred zelene pozadine na svježem vazduhu

Nikoga više nema

Grad mog djetinjstva danas je grob za insekte

LOVAC

Na Sudijinom licu djetinja radost

Muškarci hodaju u tihoj koloni, do fabrike tekstila

Oko zidina su postavili mamce od velikih komada konjskog mesa

Jedan po jedan psi su zarobljeni tankom žicom i privezani

za prikolicu kamiona

Oni koji su nemirni su ubijeni na mjestu

Ja svoju metu ugledah na obali

pored malog vještačkog jezera koje je nastalo kao proizvod fabričke otpadne vode

Pas je prethodno dograbio veliki komad mesa

koji je odvukao daleko od ostalih ne željeći da dijeli

Sada je pio iz jezera, neuspješno pokušavajući da utoli svoju žeđ

Dok mu prilazim sa leđa, jato crnih vrana na nebu

Čekaju kao gladni lešinari, da pokupe mrve iza pasa

Ne želim da gledam u pseće oči dok mu stavljam žicu oko vrata

„Lovci u snijegu“, je naziv proslavljene Brueghelove slike

Po prvi put sam je vidio u školi, jer je bila ilustracija korice za školsku čitanku

Deset pasa, tri lovca, seljaci i ljudi u daljini

Lovci su nezadovoljni ulovom, psi su iscrpljeni, mršavi i gladni

Ogoljeno drveće, tihi, sivi i nesrećni dan

Dim u vazduhu i zaleđeni mlin

pred ljudima koji su nesvjesni na ledu koji će možda uskoro

i da popusti pod teretom

Knjigu sam pronašao na gomili starih papira na tavanu

koji su bili pripremljeni za podlaganje vatre

Na toj slici stajao je moj grad, odsječenost i bolest u vazduhu