Predrag Bulatović-Konstante ideološko-političkog kameleonstva

Među tim ličnostima biće zanimljiva svakako i politička biografija Predraga Bulatovića.

Imam istoriografsku potrebu da javnosti prezentiram skicu (prilog) za politički, ideološki i drugi javni portret Predraga Bulatovića, jednog od kolovođa aktuelnih antivladinih protesta ispred Skupštine Crne Gore. Inspiracija za to je jednostavna. Poslanik koji je svoj poslanički mandat izmjestio iz Skupštine, danima grmi i sijeva, poput elementarne nepogode, i to, u zapjenušanom mitingaškom vokabularu, kako u Crnoj Gori nema “slobode i demokratije”, “pravne države” i “vladavine prava” i sebe predstavlja kao jednog od “korifeja” i “vozovođa” uličnog opozicionog vala za uspostavu navodne “demokratske države”, “prelazne vlade” i održavanja “fer i slobodnih izbora”.

Res non verba (djela a ne riječi). Poželjno je, radi demokratske političke kulture i istorijske memorije, podsjetiti se na neke fakte i činjenice, koje opozicionog gromovnika Predraga Bulatovića, objektivno i subjektivno u političkom smislu delegitimišu da drži banak o slobodi, pravu, pravdi, demokratiji itd.

Upečatljivo može djelovati, u političkom vokabualru, vezano za njega, kao jednog od predvodnika političkog i partijskog amalgama koji se zove Demokratski front (a to je sinonim za Dražin front, jer ga pored Amfilohija podržava i Matija Bećkovićc i druga anticrnogorska “bratija” i “srbadija”), posjetiti se na neke pamtljive, provjerljive, a reminiscentne i karakteristične detalje iz njegovog ideološkog i dugog javnog CV, koji ga diskvalifikuju da može “zboriti i tvoriti” o nekome i nećemu, pošto je njegova vlastita politička biografija eklantantno osporavanje onoga za što pledira da se uspostavi i zašto se mimikrijski i deklaroativno zalaže.

Predrag Bulatović je klasični egzamplar i paradigma političkog gubitništva i preživjeli ideološki relikt i utvara jedne minule epohe u političkom životu Crne Gore. Lice je megalomanskih političkih apetita, sa eklatantnim svojstvima kameleona. Njegova politička biografija obilježena je limitiranim, vazda luzerskim, partijskim i idejnim opsegom.

Determinanta, koja ga sudbinski prati, već nekoliko decenija, je politički parazitizam, emaniran u konstanti konvertitstva (preobraćenika). Gotovo predodređena sklonost u ideološko-političkom, nacionalnom, religijskom i klasnom lutanju kod Predraga Bulatovića je motivisana ličnim interesima i estradnim nastupima, u čemu je permanentno želio  (koliko je uspio, to je drugo pitanje) da profitira poput najobičnijeg političkog trgovca.

Danas, kao i vazda, ostvaruje velika i redovna novčana primanja iz budžeta Crne Gore, jer je vječiti i snalažljivi poslanik u crnogorskoj Skupštini.

Ne smeta mu, nadasve, činjenica koja eksplicitno kazuje da je on promijenio više partija nego li košulja i čarapa na vlastitom tijelu. Još ga manje uzrujava, evidentni i notorni fakat, da je, već više od 25 godina, konstantno radio protiv Crne Gore i njene slobode, državnosti i sveukupne njene emancipacije. Bio je glasnogornik protiv obnove nezavisne Crne Gore, kao što je i danas, kao i godinama unazad, jedan od glasonoša i megafona kampanje protiv realno izvjesnog uključivanja Crne Gore u NATO-pakt.

Ne smeta Predragu Bulatoviću i njegovoj družini da primaju platu u Skupštini Crne Gore iz državnog budžeta, a da ništa skoro ne rade, nego su odlučili da se presele na ulicu i da sa bulevarskim šatorima i velikosrpskom ikonografijom i drugom amblematikom pokušaju, pod lažnom firmom borbe “za slobodne i demokratske izbore” u stvari da ruše Crnu Goru, pritom, naravno, ne odričući se apanaža i drugih prihoda i benefita koje ostvaruju upravo na račun države Crne Gore i njenih poreskih obveznika.

I umjesto ustavne, legalne institucionalne opozicione političke borbe za svoje ciljeve, kakvi god oni bili, vođstvo Demokratskog fronta, izabralo je kaldrmu, asfalt i šatore, sa ciljem da bi na ulici, kao 1989, pokušali da sruše Crnu Goru. Njihove parole da se bore protiv vlasti, a ne Crne Gore, mogu kratkotrajno zavarati samo neupućene i naivne, koju ne znaju prirodu i esenciju velikosrpskog obmanjivačkog koncepta.

Međutim, planeri prevratničko-pucističke profilacije i emprije, ovoga puta su se prevarili. Više nije ono što je nekad bilo.

Ergo, Predrag Bulatović, nota bene, rekao bi Krleža, bio je, makar, nominalni, iz Beograda kontrolisani, ali ipak, formalni vođa anticrnogorskog i velikosrpskog projekta na referendumu 2006. godine. Zabrinjavajuće je da ne shvata da je demaskiran, te se, stoga postavlja pitanje, na osnovu kojega to političkog morala daje sebi ekskluzivno pravo da danas drži lekcije i to o onome što ga nikad krasilo nije, čemu nikad pripadao nije, već se samo, do sada,  prozirnom dimnom zavjesom, neuspješno htio kriti iza kulisa, a suštinski se prokazao i prikazao kao dosljedan lik u vlastitoj nedosljednosti, kao politačar, raznih dresova i trenera, koji se odricao svega i svačega čemu je u političkoj i ideološkoj matrici deklarativno i retorički pripadao. Radi se o političkoj i ideološkoj ličnosti bez identiteta i postojanosti. Za njega nacije, domovine, partije, ideologije, zastave, uvjerenja itd. ne znače ništa. Kao i vazda što je bilo, kad je u pitanju angažman u javnoj sferi, takav je i danas. Svačiji i ničiji, a nikad svoj u političkim i ideološkim krugovima. Za njega je suncokret nedostižni ideal.

Predrag Bulatović je, prisjetimo se, poznato lice sa nekadašnjeg Miloševićevog kanabea. Znana ličnost koja je u ime, nekada jedinstvenog DPS-a, tokom devedestih godina XX vijeka, kao šef njenog podgoričkog odbora, aktivno učestvovala u krađi izbora. Nakon raskola u DPS-u Predrag Bulatović je bio sljedbenik i skutonoša Momira Bulatovića, ali ga to nije smetalo da ubrzo, a, inače on slovi kao vječiti zavjerenik, spletkaroš i pučista, smijeni tog istog svog šefa Momira da bi on postao šef. Iznogudu uspjelo, igrom fantastičnog slučaja, da postane sultan umjesto sultana. Ali on, kao ni njegov prethodnik, nije bio sultan, već evet-efendija s dividendom, klimoglav, stvarnog beogradskig sultana Slobodana Miloševića!

Pa kad je Milošević pao s vlasti, Predragu Bulatoviću nije bilo nimalo teško, s obzirom da nikakvih ideološko-političkih principa i uvjerenja nema, i imao nije, da, se, pošto je zaspao s Miloševićem, probudi se sa Koštunicom dr Vojom. Predrag Bulatović je političar efemernih i manje nego skromni dometa, nekadašnji komunistički pitomac i partijski aparatčik, koji je kao službenik podgoričke firme “Radoje Dakić” rušio na ulici, nelegalno i nelegitimno, na talasu velikosrpstva Memoranduma SANU i Miloševićeve AB revolucije 1988-89, ne samo stari poredak i komunističku vlast, već i tadašnji avnojevski oblik državnosti republike Crne Gore u socijalističkoj Jugoslaviji, sve u interesu despota i satrapa sa Dedinja (svog tadašnjeg i potom više od jedne decenije gospodara).

Danas, kao i juče, Predrag Bulatović, meandar politički iz, zaista junačkog kolašinskog i rovačkog Smaialgića-polja, unuk slavnih Crnogoraca i zelenaša, postao je jedan od predvodnika bjelaškog i četničkog uličnog pohoda na Crnu Goru.

Nekad je Peđa Bulatović bio nacionalno po iskazu Crnogorac, ali, budući da su njemu nacije, ideologije i partije ravne okretanju opalog lišća pod udarima vjetra, nije mu smetala nacionalna transformacija od Crnogorca do Srbina, kao što mu duh goluba prevrtača nije smetao da se preobrazi od komuniste do nacionaliste i objektivno sljedbenika i pripadnika Dražinog fronta i ideologije Ravne Gore protiv Crne Gore. I nije ga mnogo pogodilo, s obzirom na njegovu političku etiku, da ga u samom SNP-u razvlaste i smijene i da tako raščinjen postane i ostane duže vrijeme službenik Srđana Milića. Pošto ga ta degradacija jedno vrijeme nije potresla, onda je on, Predrag Bulatović, spletkario protiv svoje partije, da bi na koncu bio protjeran iz SNP-a, istjeran iz te partije, čiji je ranije bio predsjednik. Međutim, to kod njega nije izazvalo neku sentimentalnu reakciju, koja bi bila emanat ličnog ponosa i digniteta, već je on, okretljiviji od najokretljivijeg suncokreta, u prelaznom roku, poput fudbalera izvršio transfer i pronašao novo političko uhljebljenje.

Postao je, zatim, prišipetlja Demokratskog fronta, samo da bi očuvao poslanički mandat i privilegije i preživio na političkoj sceni Crne Gore, iako je odavno izgubio partijski izvedeni politički i ideološki legitimitet i kredibilitet.

Pristao je da bude službenik u partiji, nastaloj kao otpadak od SNP-a, a to je DNP Milana Kneževića.

Dakle, Predrag Bulatović nikad ne može bez gospodara. Čudna je njegova amplituda u političkom značenju. Od Titovog pionira i omladinca i SKJ, preko DPS-a do SNP-a, od Miloševića do Koštunice, od Milića do Miodraga-Čakija Lekića, od Lekića do Mandića i Kneževića, od komuniste do nacionaliste, od Crnogorca do Srbina, od ateiste do klerikalca i Amfilohijevog svetosavskog pitomca. Jedino u čemu je on, u svojoj opskurnoj i mračnoj političkoj karijeri bio postojan, to je u puču, prevratu, manipulacijama i klevetanju.

Makar će se po tome u političkom smislu pamtiti. Ne zadugo, ali bar neko kraće vrijeme.

Da rezimiram, u savremenoj političkoj istoriji Crne Gore bio je i ostao lakej, aparatčik i klasični interesdžija koji je napustio i iznevjerio sve za što se zaklinjao da će se boriti. Dobro bi bilo da jednog dana sa svojim šefom M. Kneževićem, samostalno, izađe na izbore sa omalenom partijom zvanom DNP.

Da se konačno, nakon dužeg vremena, premjeri i izmjeri. I politički propadne, što je već izvjesno, pa da ode u mirovinu. i onako je njegova politićka karijera na zalasku. Red je i napokon više.

Autor

Novak Adžić, istoričar i pravnik

Preuzeto sa http://www.cdm.me/kolumne/predrag-bulatovic-konstante-ideolosko-politickog-kameleonstva