Pravi srpski svet je Šumadija

Piše

Erol Ramusović, član Udruženja građana Crne Gore koji žive u BiH

Parlament Republike Kosovo usvojio je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a usvojena je i u parlamentu Crne Gore prošlog mjeseca. Da li ovakva ofanziva protiv onih koji destabilizuju Balkan dolazi nakon skorašnje posjete Evropi predsjednika Amerike Džoa Bajdena? Ono što se očekivalo već četiri godine, a to je povratak Sjedinjenih Američkih Država na političku scenu svijeta i Evrope, desilo se upravo posljednjom turnejom predsjednika Bajdena.

Mnogi se pitaju da li su usvojene rezolucije o genocidu u Srebrenici u Crnoj Gori i na Kosovu tek jedna od parlamentarnih tačaka dnevnog reda, ili je u pitanju dobro osmišljena politika sa viših svjetskih nivoa. Ipak, nakon Kosova sve govori da je to dobro koordinirano povlačenje poteza kojim se tzv. “srpski svet” reducira na pravi srpski svet, a to je Šumadija. Kao što sam najavio u prethodnim pisanjima, Bošnjaci su odigrali najvažniju ulogu u izglasavanju rezolucije u Crnoj Gori, kao što su i ključni faktor proevropskih vrijednosti na Balkanu.

“Usvajanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici, Crna Gora je pokazala da ipak nije poklekla pred pritiskom srpskog nacionalizma i politike “srpskog sveta”. Sigurnom većinom je izglasana Rezolucija o Srebrenici, što je ozbiljan udarac negatorima genocida i promoterima mraka i destabilizacije. Ovo je još jedan od dokaza da su Bošnjaci ključni za prevagu zapadnih vrijednosti na Balkanskom poluostrvu, kao i stabilnost ovog dijela svijeta.

Crna Gora se sa smjenom ministra Vladimira Leposavića i izglasavanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici zaustavila iznad provalije prema kojoj je išla i sada ima šansu za kretanje u dobrom smjeru.

U narednom periodu možemo očekivati još političkih turbulencija zbog udarca koji je primila “apostolska vlada Zdravka Krivokapića.”

Zašto ovo govorim? Srbija jeste važna i najveća država na prostoru bivše Jugoslavije, ali ne i najvažnija. Već decenijama razni režimi ove zemlje, od Slobodana Miloševića do ministra informisanja u njegovoj vladi, a sada predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, proizvode nestabilnosti u Jugoistočnoj Evropi. Milošević je pokrenuo ratove, razaranja i pokolje nad drugim narodima u regionu, uključujući i prvi presuđeni genocid na tlu Evrope u istoriji, i to je svima jasno.

Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju međunarodnim presudama su utvrđeni udruženi zločinački poduhvati i Srbije i Hrvatske, kojima se željela podjeliti Bosna i Hercegovina. Narodski rečeno, lopov je uhapšen, ali nije vratio pokradene stvari. Rezultat zločinačkih poduhvata protiv Bosne i Hercegovine je entitet Republika Srpska, nastao na krvi, razaranju, silovanju i na koncu genocidu, i još uvijek nije demontiran. Projekat nastao na takvim zločinima ostaje da živi sa dozvolom Evrope u njenom dvorištu, a počinioci jedan po jedan izlaze iz zatvora na slobodu. Kakvo licemjerstvo!

Iako niko nije osudio srpski narod za ta nedjela, nego je osuđen sistem i oni koji su učestvovali u nečasnim radnjama, Vučić i apsolutna većina srpskih političara sve to prebacuju upravo na leđa svog naroda. Ako Evropa želi srediti stanje u svom dvorištu, onda je vrlo jasno ko je glavni remetilac evropske stabilnosti. Ako se tome doda ruska podrška Srbiji, onda stvar postaje od svjetskog značaja jer je to pitanje koje se i te kako tiče i Evrope i Amerike.

Nakon usvojene rezolucije o genocidu na Kosovu očekuje se da će i druge zemlje regije učiniti isto, čime će se napraviti još veća izolacija Srbije. Očigledno je da je ova tema postala glavni jezik komunikacije sa vlašću Aleksandra Vučića. Ako ne bude znao pročitati ove poruke, sigurno će se povući drugi potezi, uključujući i sankcije najavljene od strane Administracije predsjednika Bajdena.

Zanimljivo je kako je srpska politika kratkovida i kako se Srbiji vraća ono što siju u drugim zemljama, posebno u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. Amerika i Evropska unija su poslale jasnu poruku da “srpski svet” nema šta da traži u ove tri balkanske države.

Iako su početkom godine u Beogradu vjerovali da apsolutno vladaju Crnom Gorom, sada je očigledno da ne vladaju. S druge strane, data je nedvosmislena podrška Bosni i Hercrgovini i Kosovu sa adrese najjačeg vojnog saveza na svijetu, NATO-a. Šta ostaje? Jedino moguće rješenje jeste da se Srbija bavi sobom i svojim pitanjima unutar vlastitih granica.

Ne treba se zaboraviti da je sama Srbija vrlo heterogena država. Na jugu u većini žive Bošnjaci i Albanci. Na sjeveru Mađari, Vlasi, Hrvati i drugi. Jedini čisti srpski etnički prostor, ili tzv. srpski svet, jeste centralna Srbija. Rješenje nije u djeljenju Srbije, nego u prihvatanju civilizacijskih normi 21. vijeka gdje države i narodi ne podrazumjevaju iste granice. Države su sistemi uređenja, a etnički prostori su djelovi suverenih država. Svaki pojedinac mora imati prava, pa kroz ta prava ostvaruje i prava zajednice kojoj pripada.

Primjer konstruktivne nacionalne politike su Bošnjaci Cme Gore. Svjesni svoje političke snage Bošnjaci su odigrali ključnu ulogu u izglasavanju nezavisnosti Crne Gore 2006. godine. Ako nekome tada nije bilo jasno koliko vrijede Bošnjaci za regionalnu stabilnost, onda je sada jasno nakon izglasavanja apostolske vlade koja je donijela krizu i nestabilnost.

Glavni udarac vladi Zdravka Krivokapića su opet zadali Bošnjaci, i zbog univerzalnosti teme koja se tiče njihove prošlosti, i zbog davanja rezolucije na glasanje. Zbog toga Bošnjaci Crne Gore, a i regije, moraju shvatiti da su ključ stabilnosti u regionu, ali i da mogu izazvati veliku nestabilnost ako se ne uvažavaju kao politički faktor.

Zvanični Beograd je konačno uvidio da je jedinstvo Bošnjaka jedna od glavnih prepreka razvijanju ideje o Velikoj Srbiji. Zbog toga se ne smije dozvoliti cijepanje Bošnjaka ni po političkoj niti po vjerskoj liniji.

Nakon rezolucije krenulo se i u tom smjeru i pokušava se napraviti jaz među Bošnjacima. To ne znači da ne treba postojati demokratski život u više stranaka, nego znači da osnovne ideje jedinstvenog proevropskog puta moraju biti ugrađene u temelj svake partije gdje Bošnjaci vode glavnu riječ. Jedinstvo se mora postizati kroz budućnost u Evropskoj uniji i NATO-u, prostoru bez granica među državama, a ne kroz povlačenje novih granica bilo koje vrste koje donose nove ratove.

Dnevne novine