Pozdnjakovi, daleko vam kuća!

Piše: Dubravka Jovanović

U buđi države bez institucija i zakona štakori se namnožavaju.
Vršljaju budžacima i gustim mrakom što nam poslije “svanuća” avgustovskog dvije godine ledi život.
Prazninom  dana,  gorčinom zaustavljenih sati u kojima se i dalje prebrojavamo podijeljeni na svoje i tuđince.
Zapatanih prozora i vrata naše kuće što se Crna Gora zove, nesložni u ljubavi prema rodnom pragu, puštamo razne Pozdnjakove da nam prijete i da nas vrijeđaju. Da nam pljuju na crnogorsku čast posred obraza nekadašnje države koja je koracima od sto milja grabila ka svjetlosti razvijenog svijeta.
Kakva je to zasljepljujuća magija vlasti za koju se kadri smatraju svi koji bi sve. A takvi su, po pravilu bez morala i karaktera, ali i bez znanja, hrabrosti i časti. Bez sebe, nesvesni svoje sitnosti duha i srca, sa rukama za grabež plijena koji se vlast zove.
Opasne su to ruke jer skubu a u mraku se najbolje snalaze.
Nije nam dosta domaćega zla, skrivenog iza krsta i zvona, pancira i litija, nego nam ladno u goste stižu beštije da LJUDIMA vladaju i kuću nam šporkaju.

Jave se  kao gliste, kao pantagane po šufitima koriosteći za izlazak našu neslogu i sujetu, oholost i pohlepu, interes, zlobu i mržnju.

Glođu i truju koristeći bolest i rat, prijeteći bombamaii ubistvima.
Posred našeg doma, u našoj kamari na našem ognjištu.

Ima li to iđe, ljudi?

Što radimo mi, kako se i čime branimo? Koga čekamo?

Čiji glas predstavlja narod ove države u zatrovanim skupštinama gradskim i državnoj?

Zašto više nema onih Lesovih ljudi sa bodljama unutra okrenutim da nikada nikoga ne ubodu i ogrebu do samo svoje rođeno srce i sebe?

Ko to pušta Pozdnjakova bez ZNAKA O ČOVJEKU, da nam hara, prijeti i da Crnom Gorom crno sjeme sije.

Do kad ću množiti pitanja bez odgovora? Što ćemo ljudi sa onima koji neprekidno oko sebe šire viruse?
Onima što se usuđuju da o svakome svašta kažu. I to im prolazi, pa osokoljeni misle da im je dato pravo da lažu. Onima nesposobnima i nepozvanima što misle da su Bogom dani da baš oni takvi, nikakvi mijenjaju svijet.

Ne bi ih ni opazila, bar ne neke iz tog mikro svijeta, iz proklete avlije ovog nevremana, da upravo oni (zvani talog) dobro ne prolaze kroz ovu jedinu kapiju života, a da ih niko ne zaustavi.

Idu na rabotu, slabo rade, bolje reći ne znaju da rade a po pravilu primaju dobre državne plate. Piju skupa pića, puše preskupe cigare i voze bijesne automobile. Putuju po svijetu o trošku naroda. Škrabaju po društvenim mrežama. Uslugare,  špijaju, mijenjaju kožu, prilagođavajući se vlastima ne bi li brže uskočili za još po koju privilegiju.
Crnilo svoje sitne i uske ličnosti bljuju za svoje bijedne račune.
Čekamo li Arijadnu  da nam pomogne i pronađe izlazak iz ovog lavirinta beznađa? Kada će na viđelo klupko vune njene, kojim ćemo, poput Tezeja, slijediti  vlastiti trag?

Ne želim da uzalud budim moju državu.

Neka se probudi ljudsko dostojanstvo i crnogorska čast. Konačno!
Vrijeme je.  Sad ili nikad!